Mlada crnogorska gitaristkinja Nađa Janković još od devete godine gaji duboku ljubav prema svom instrumentu. Za nju vježbanje nikada nije bila obaveza, već iskreno uživanje. Iako je u početku paralelno svirala i klavir, vrlo brzo je shvatila da je gitara njen pravi izbor i od tada joj ostaje vjerna, jer kako sama kaže, u pitanju je instrument koji živi.
Nađin talenat, posvećenost i predan rad donijeli su joj brojna priznanja, ali i ono o čemu sanja svaki mladi gitarista - stipendiju na prestižnom Peabody institutu pri Džon Hopkins univerzitetu. Tamo studira u klasi čuvenog Maestra Manuela Barueka, što je za nju izuzetna čast i velika prilika i privilegija.
Iako odlazak daleko od kuće nije bio lak, Nađa je odlučno krenula putem svojih snova. Vođena ljubavlju prema muzici, spremno se suočila sa svim izazovima i korak po korak nastavila da gradi svoj umjetnički put.
Ni danas ne pravi pauzu jer je gitara njen svakodnevni saputnik, a vježbanje dio rutine koji doživljava kao zadovoljstvo i ključ tehničkog napretka.
Trenutno svira na gitari grčkog graditelja koju je osvojila na jednom od takmičenja, a Članica ste Fondacije D’Addario. U duhu zahvalnosti i želje da podstakne nove generacije, često poklanja svoje ranije instrumente, vjerujući da je to njen mali doprinos budućnosti klasične gitare.
O svemu tom Nađa priča za Vijesti...
Nađa, još sa devet godina zaljubili ste se u gitaru. No, pored gitare uporedo ste svirali i klavir. Većina djevojčica upravo između ta dva instrumenta bira klavir, koji je razlog što ste se Vi ipak odlučili za gitaru?
Još kao djevojčica, sa devet godina, prvi put sam uzela gitaru u ruke i taj trenutak je ostavio snažan utisak na mene. Iako sam bila mala, vrlo brzo sam shvatila da postoji neka posebna bliskost između mene i tog instrumenta. Sve mi je dolazilo prirodno - položaj ruku, zvuk koji proizvodim, osjećaj dok sviram. Gitara me je jednostavno privukla na način koji nisam mogla da objasnim, ali sam ga vrlo jasno osjećala.
Vrlo brzo je postala dio moje svakodnevice. Čim bih došla iz škole, odlagala bih torbu i uzimala gitaru. To nije bila obaveza, već nešto u čemu sam iskreno uživala. Bila je to kombinacija radoznalosti, emocije i osjećaja slobode koju mi je sviranje pružalo.
Paralelno sam svirala i klavir, jer sam željela da proširim svoje muzičko znanje. Klavir je ozbiljan i bogat instrument, koji mi je mnogo pomogao u razumijevanju muzike. Ipak, nisam imala istu vrstu povezanosti kao s gitarom. Dok je klavir bio nešto što učim, gitara je bila nešto što živim. Upravo zbog te spontane i duboke veze, odluka da joj se u potpunosti posvetim došla je sasvim prirodno.
Nakon brojnih nagrada i uspjeha širom Evrope, otišli ste “preko bare” i svoje znanje dalje usavršavali na prestižnom Pibodi Institutu Džon Hopkins Univerziteta u Baltimoru. Koliko je ova odluka promijenila život Nađe Janković?
Gitara je za mene ljubav, a priznanja i nagrade koje sam osvajala tokom godina, iako značajna, nikada nisu bila moj primarni fokus. Oduvijek sam se posvetila muzici, a ti uspjesi su više bili potvrda mog rada nego nešto čemu sam težila.
Studirati u klasi Maestra Manuela Barueka na prestižnom Peabody Institutu Džon Hopkins Univerziteta bio je san svakog gitariste, pa tako i moj. Nikada nisam ni sanjala da ću imati priliku da radim sa takvom legendom klasične muzike. Odlazak tako daleko, u potpuno novu sredinu, nije bio jednostavan. To je značilo i napustiti domaći teren, suočiti se sa različitim kulturama i načinima života, ali istovremeno je bilo iskustvo koje me oblikovalo na mnogim nivoima.
Iako su bili prisutni izazovi i teškoće u prilagođavanju, nisam gubila iz vida svoj cilj. Znalа sam da sam privilegovana što sam dobila priliku da budem dio klase Maestra Barueka, što mi je dalo ne samo umijeće, već i duboko razumijevanje i perspektivu koja je oblikovala moj put kao umjetnika.
Iz Crne Gore ima dosta gitarista svjetskog glasa, a među njima su svakako najznačajniji Miloš Karadaglić i Goran Krivokapić. Jesu li oni i koliko vama mlađima utrli put i je li Vam zbog njihovih uspjeha na svjetskom nivou bilo lakše, bilo da se pokrenete i sami krenete njihovim putem ili da kad dođete negdje već znaju da iz male Crne Gore postoje sjajni gitaristi?
Crna Gora zaista ima sjajne gitariste svjetskog glasa. Njihov uspjeh je svakako ostavio trag, ali svoj muzički put sam gradila sama, korak po korak, vođena ljubavlju prema muzici. Mislim da svaki muzičar, bez obzira na uzore, treba da bude prepoznatljiv po svom ličnom stilu.
Tokom karijere imali ste priliku da učite od dosta pedagoga - počev od Vere Ogrizović, preko Štefana Šmita, Manuela Barueka. No dobar gitarista ne znači i dobar predagog. Od koga ste najviše naučili, a ko Vam je bio “vjetar u leđa” i najveća podrška?
Tokom svoje karijere, imala sam izuzetnu sreću da učim od mnogih velikih gitarista i pedagoga, koji su prije svega divni ljudi. Svako od njih je imao svoj jedinstven pristup i svaki je na svoj način doprinio mom razvoju. Teško je reći od koga sam najviše naučila, jer je svaki od tih mentora imao ključnu ulogu u mom radu. Svaki od njih mi je pružio nešto važno u različitim fazama mog obrazovanja i umjetničkog sazrijevanja.
Međutim, posebno mjesto u mom životu zauzima profesor Maroje Brčić. On je bio moja najveća podrška od samog početka karijere, neko na koga sam se uvijek mogla osloniti i ko me poznaje u potpunosti. Njegovo poverenje u moj potencijal i njegova posvećenost kao pedagoga su mi dali veliku snagu da nastavim da rastem i razvijam se. Za mene, on nije bio samo profesor, već i osoba koja je uvijek bila uz mene, motivišući me da prevaziđem sve prepreke koje me zadese.
Iza Vas su sati i sati rada, i gotovo da i kad traje raspust nema predaha jer se uvijek spremate za koncerte, nastupe, takmičenja... Postiže li se dobra tehnika isključivo svirajući “zadati program” ili se nekad opustite “skidajući po sluhu” omiljene pjesme? Može li se i na taj način vježbati?
U mojoj profesiji zaista nikada nema odmora. Vježbanje je beskompromisno i dio svakodnevne rutine.
S obzirom na intenzivan raspored i stalnu pripremu za nastupe, rijetko imam priliku da se opustim svirajući nešto izvan svog repertoara. Iako volim muziku svih žanrova, moje vrijeme sa gitarom je uglavnom posvećeno tehničkom napretku i pripremama za nadolazeće izazove. Slobodno vrijeme, kad ga imam, obično koristim da odmorim ruke i napunim baterije za sljedeći radni ciklus.
Gitara kao instrument odlično zvuči solo, u kamernim sastavima, a kad se ozvuči odlična je i uz pratnju velikih orkestara. Šta Vi preferirate?
Gitara je izuzetno svestran i jedinstven instrument. Bogatstvo tonskih boja, tekstura i tehnička raznolikost čine da su njene mogućnosti gotovo beskrajne. Uz dobro poznavanje instrumenta i pravi pristup, gitara može zvučati kao cijeli orkestar. U tom smislu, ona fenomenalno zvuči u svim sastavima.
Lično, iako sam solo izvođač i tu je prostor najveće slobode, po meni je sviranje sa orkestrom ipak nešto najdraže. Tada gitara postaje dio nečeg većeg, a ipak zadržava svoju autentičnost i ljepotu.
Gitara danas ima primjenu u mnogim žanrovima. Kad je u pitanju klasična muzika za istu je napravljeno dosta djela. Kako i sami birate kompozicije koje ćete svirati na koncertima, takmičenjima i koliko Vam je bitno da ista djela nijesu/jesu poznata publici?
Kada biram repertoar za koncerte trudim se da bude raznovrstan da mogu svi da pronađu nešto što će im se svidjeti. Klasična muzika je predivna i uživam da podijelim sa publikom svoju ljubav prema njoj i da razbijem predrasude koje su za nju vezane. Moji favoriti su svakako španska i italijanska muzika, koja odiše emocijama i divnim melodijama.
Iako ste veoma mladi, u svojoj kolekciji imate preko 30 nagrada. Ma koliko Vam bile satisfakcija u određenom trenutku, one i obavezuju da iz nastupa u nastup morate biti bolji. Kako se nosite sa tim pritiskom?
Nagrade sa raznih takmičenja su potvrda da sam na dobrom putu, ali nikada nisam dozvoljavala da me opterećuju i obavezuju. Oduvijek sam fokusirana na rad, muziku i na konstantno napredovanje i nadograđivanje. Sviranje me čini srećnom i slobodnom, pa se trudim da tako i ostane i da ne podliježem pritiscima koje ovaj poziv nosi.
Mnogi gitaristi su ujedno i kolekcionari. Na kojoj gitari Vi svirate i imate li ih koliko u svojoj kolekciji?
Gitara na kojoj ja sviram je od grčkog graditelja, Kumridisa Haralambosa koju sam osvojila na takmičenju u Solunu. Veliki broj gitara koje sam osvajala na takmičenjima sam uglavnom poklanjala, između ostalog i muzičkoj školi “Vida Matjan” u Kotoru, gdje sam i započela prve muzičke korake, u vidu podrške novim mladim muzičarima. Trenutno sam u potrazi za novom gitarom, koja će mi služiti za neke veće projekte u budućnosti.
Članstvo u Fondaciji D’Addario inspiracija za rad
Članica ste Fondacije D’Addario. U pitanju je institucija koja se bavi proizvodnjom prateće opreme za gitaru i druge instrumente. Podržavaju brojne umjetnike, a koliko je njihova podrška značila Vama?
Članica sam D’Addario fondacije od 2016. godine, kada sam imala samo 15 godina, tako da mi je njihova podrška bila velika satisfakcija. Biti dio fondacije koja podržava neke od najvećih i najpoznatijih umjetnika na svijetu nosila je i veliku odgovornost. Osim vrhunske opreme koja je dio njihove podrške, razgovaraju sa svojim umjetnicima, organizuju razne projekte i kolaboracije u vidu podrške.
Bonus video:
