Raskošan glas i izuzetan talenat čine opersku umjetnicu Ivanu Čanović prepoznatljivom. Već 18 godina nastupa na najprestižnijim scenama širom svijeta, gdje je ostvarila brojne uspjehe, među kojima se posebno ističe prvo mjesto na Evroviziji klasične muzike u Beču, gdje je nadmašila 40 vrhunskih operskih pjevača. Kao afirmisana umjetnica, danas živi svoj san, sa idolima koje je nekada gledala na malom ekranu sada dijeli pozornicu.
Posebno značajno je njeno dugogodišnje prijateljstvo i saradnja sa svjetski poznatim tenorom Andreom Bočelijem. Tokom protekle decenije imala je priliku da više puta nastupa sa njim, a nedavno su zajedno otvorili i festival “Arpa d’estate”, prestižne Fondacije “Arpa” u Pizi. Ovo prijateljstvo prenijelo se i na mlađeg Bočelija, pa je Ivana nastupila i sa njegovim sinom Mateom, potvrđujući tako snažnu povezanost sa ovom porodicom i njihovim muzičkim nasljeđem.
O saradnji sa porodicom Bočeli, ali i karijeri Ivana priča za Vijesti...
Nedavno ste nastupili na otvaranju festivala u Pizi, a scenu ste opet dijelili sa Andreom Bočelijem. S obzirom na to da ste imali već priliku da nastupate sa njim, koliko je danas lakše odgovoriti tom izazovu?
Andrea i ja sarađujemo već skoro deset godina, a od prvog susreta su nam se energije i emocije nekako poklopile, tako da smo odmah postali prijatelji, a ne samo saradnici. Svaki naš susret, i privatni i poslovni je veoma opušten i prepoznajem povjerenje, koje je obostrano. Andrea je neko ko je na samom vrhu svoje svjetske karijere, ljudi će ga generacijama pamtiti, a sa druge strane je veoma simpatičan i jednostavan čovjek; kako kaže moj prijatelj, japanski samuraj: “Tajna je u jednostavnosti”.
No, u Pizi nijeste dijelili samo scenu sa njim, već i sa njegovim sinom Mateom. Može li mlađi Bočeli nadmašiti uspjeh oca?
Da, Mateo i ja smo, po prvi put, dijelili scenu i zaista je to bila posebna emocija, jer smo pjevali zajedno u malenom mjestu gdje on živi, prije desetak godina, a sada smo imali priliku da te emocije podijelimo sa publikom i mogu vam priznati da je bilo čarobno. Mateo je veoma talentovan, njegov glas, složismo se Andrea i ja, mnogo je kvalitetniji, nego glas njegovog oca. Takođe, muzički je obrazovan i veoma senzibilan u izvođenju. Ne sumnjam da će Mateo, dan za danom, biti sve bolji i bolji od samog sebe. Sigurna sam da je pred njim blistava karijera.
Nastupate svuda po svijetu, no kad je Crna Gora u pitanju rijetko Vas možemo vidjeti. Uglavnom za Vas je rezervisan nastup na novogodišnjem koncertu u CNP-u (doduše ne svake godine). S obzirom na to da se u Crnoj Gori radi sve više projekata (nedavno smo i u MCCG imali prvu opersku predstavu) dobijate li pozive da nastupate kod nas?
Inače su umjetnici najviše cijenjeni u inostranstvu. Poslije bezbroj nastupa na šest kontinenata, sigurno mi je uvijek čast u zadovoljstvo da imam nastupe i u svojoj državi. Najčešće, ljudi od kojih dobijam pozive su predstavnici Ambasada drugih država ili crnogorski predstavnici u inostranstvu. Pošto u Crnogorskom narodnom pozorištu radim kao muzički urednik, želim da naša publika ima priliku da čuje i vidi svjetske umjetnike, a, ne želim da “postavljam sama sebe”, to mi nije ni želja, ni prioritet. Ne organizujem projekte, kako bih u istim učestvovala, već želim dati šansu da u našem Nacionalnom teatru, publika može čuti umjetnike sa Milanske Skale, Bečke i Rimske Opere, Arene iz Verone, Opere iz Sidneja, Metropoliten Opere iz Njujorka…
Opera je odličan način da se kroz umjetnost prenesu emocije i ispriča priča. Mnoge opere koje su nastale prije 100 i više godina i danas su veoma aktuelne. No i pored toga što je ovaj žanr klasične muzike vjekovima unazad punio dvorane po svijetu, kod nas je i dalje nepoznanica. Imamo li zaista toliki otpor kao publika od opere ili se prosto organizatori festivala i direktori javnih ustanova plaše da prvi pokrenu ovakve projekte?
Imali smo priliku da u CNP-u uradimo cijelu novu produkciju opere “La Bohème” Đakoma Pućinija, zajedno sa prestižnim Puccini festivalom i zaista je publika bila više nego zainteresovana. Karte za sva tri izvođenja, rasprodate su za sat vremena, tako da smatram da publika prigrli ono što im ponudite, počevši od djece iz Osnovnih škola do starije publike. Takođe, u Nacionalom teatru na repertoaru imamo polu-scenska izvođenja najpoznatijih opera, a kada čujete aplauz od deset, petnaest minuta, ovacije publike i vidite da su svi na nogama, onda je to pokazatelj da im se veoma dopalo i da cijene ono što smo im priredili, kvalitetnu muziku, svjetske umjetnike i mnoštvo emocija. Energija i emocije se najbolje prenose kada se sluša “živa” muzika.
Kao što ste već pomenuli, Vi ste muzička urednica u CNP-u. Kad je u pitanju ova kuća muzika joj nije u fokusu. U CNP-u se svega godišnje održi nekoliko koncerata. No, koliko je teško upravo selektovati program i istim publici ponuditi nešto novo?
Kao što sam već pomenula, u CNP-u su na repertoaru operski koncerti, polu-scenska izvođenja opera, koncerti kamerne muzike i dolaze najkvalitetniji umjetnici svijeta, tako da ćemo i u narednoj sezoni imati fantastičan repertoar i puno iznenađenja.
Mnoge Vaše koleginice same pokreću projekte zahvaljujući kojima su vidljivije kod publike. Mora li u Crnoj Gori umjetnik sve sam - da bude organizator, producent, izvođač kako bi mu se obogatila biografija? Kako to komentarišete s obzirom da ste nastupali na svjetskim scenama?
Iskreno, moj karakter mi ne dozvoljava da sama sebe “plasiram”. Na evropskoj sceni sam već skoro 20 godina, a na svjetskoj 18. Uvijek sam se borila za kvalitet, da budem što bolja (od same sebe) u svemu što radim. Smatram da je uvijek najbolji način da drugi prepoznaju umjetnika u nama, a ne da sami organizujemo koncerte i da ulažemo veliku količinu novca. Zbog čega bi to radili? Da bi bili “poznati”? Ne. To nije moj moto. Imam samo jedan cilj, a to su emocije publike, kada vidite da vas pogleda dijete iz prvog reda, blistavim očima punim nade, ili kada vam plačući priđe baka, koja je uspjela da doživi emocije koje je odavno držala u sebi.
Bonus video:
