Svoj muzički put hrvatski kantautor Matija Cvek gradio je polako. Najprije je stekao iskustvo pjevajući na ulici, pa je zatim imao priliku da svojim kolegama pjeva prateće vokale, da bi onda 2018. godine numerom “Visine” uspio da skrene pažnju na sebe.
Prvim albumom donio je svježinu na muzičku scenu jer je pokazao da umije da se igra sa zvukom, ali je isti Cveku obezbijedio prve nagrade, da bi tek zahvaljujući duetima sa Enom Jurišić i Marijom Šerifović pokorio region. Zato i ne čudi što je sve češće gost u Crnoj Gori, a nedavno je nastupio i na Beer festu na Cetinju.
O svojoj karijeri, pjesmama, duetima, fudbalu priča za Vijesti...
Od 2013. kada ste se prvi put pojavili na “Runjićevim večerima”, do Vašeg prvog albuma - “Izbirljivo i slučajno” prošlo je dosta vremena (osam godina). Obično svi na početku karijere s nestrpljenjem čekaju izbacivanje singlova, albuma, a Vi ste karijeru gradili učešćem u raznim muzičkim emisijama i manifestacijama i pjevajući prateće vokale kolegama. Smatrate li da je polako ali sigurno najbolji put za građenje karijere?
Iskreno, vjerujem da je za mene baš taj sporiji put bio najbolji mogući. Kroz godine rada kao prateći vokal i učestvovanja u različitim emisijama i manifestacijama, stekao sam iskustvo, sigurnost i naučio kako funkcioniše cijeli svijet muzike. Mislim da je taj “polako ali sigurno” pristup doveo do toga da budem danas vjerodostojan sebi i publici. Nije mi bio cilj brzo doći do prvog reda, nego izgraditi temelje koji će trajati.
Prvi singl “Visine” objavljen je tek 2018. godine i tu ste odmah pokazali da pored pjevanja imate smisla i za pisanje tekstova, a na prvom albumu sami ste radili i muziku za numere koje su se našle na istom. Smatrate li da muzičar najbolje prenosi emociju numera koje sam napiše ili je prosto bilo teško naći pjesmu po Vašem muzičkom ukusu?
Pjesma koju sam napisao sam za sebe ima posebnu težinu. Ipak, nije to stvar ega, nego povezanosti- znaš otkud je došla emocija i što te točno nagnalo da je napišeš. Naravno, volim pjevati i tuđe pjesme, ako me pogode, ali kad napišem nešto svoje, osjećam da sam to ja, ogoljen i iskren.
Ono što je karakteristično za Vaš prvi album je da ste se dosta igrali sa zvukom od fanka, preko džeza, soula. Da bi muzičar mogao sve to da koristi mora da bude, što se kaže “naslušan muzike”. Upravo to numere koje izvodite čini kompleksnijim - od aranžmana do same melodijske linije. Koliko je bilo teško baš zbog svjetskog zvuka nametnuti se publici koja na ovim prostorima voli taj mediteranski pop?
S obzirom da sam odrastao uz mnogo različitih žanrova, od soula do fanka, to se prirodno provuklo kroz moj rad. Nisam nikad htio “glumiti” nešto što nisam, ali sam znao da nije lako plasirati muziku s takvim aranžmanima na ovim prostorima. Ipak, publika je pametna, osjeti kad nešto dolazi iz pravog mjesta. Možda je put bio izazovniji, ali kad ljudi prepoznaju da muzika dolazi iz ljubavi i znanja, onda te i prate.
Za razliku od Vaših kolega koji su doba pandemije uglavnom radili pjesme, rijetko ih objavljivali, Vi ste odlučili da baš tada publici predstavite album prvijenac. Danas kad iza sebe sa njega imate dosta hitova, kako gledate na ovaj čin- kao na pravi trenutak ili ludost?
Tada mi je to djelovalo kao jedini ispravan potez. Nismo znali što nas čeka, sve je stalo, i mislio sam - ako već imam spreman album, pustit ću ga u svijet. Možda ljudima baš tada treba nešto toplo, iskreno i emotivno. Danas, s odmakom, rekao bih da je bila i doza ludosti, ali isplatilo se. Album je našao put do ljudi i postao svojevrsna terapija, i meni i publici.
Taj prvi album donio Vam je i prve nagrade. Naime dobili ste i dva Porina - za najbolji pop album, dok Vam je numera “Ptice” donijela onaj za najbolju mušku vokalnu izvedbu. Kad se tako bitne nagrade dobiju još nakon prvog albuma koliko obavezuju? Stvaraju li pritisak?
Nagrade su velika čast, pogotovo kad ih dobiješ na početku karijere. Ali s njima dolazi i osjećaj odgovornosti, da ne razočaraš ni sebe ni one koji vjeruju u tebe. Nisam to doživio kao pritisak u negativnom smislu, nego kao motivaciju da nastavim rasti, učiti i stvarati još bolje pjesme. Nagrade ne doživljavam kao cilj, već kao posljedicu iskrenog rada.
Čini mi se da je drugi album donio pravog Matiju Cveka. Ono što ste se možda s prvim ustručavali kad je zvuk u pitanju na drugom je kulminiralo. S obzirom da je već tada publika znala ko je Matija Cvek i kakvu svježinu donosi na muzičku scenu, koliko je bilo lakše nastaviti u tom ritmu?
Drugi album mi je donio više slobode, jer sam znao da publika već zna ko sam i što mogu očekivati. Prvi je bio kao predstavljanje, a drugi kao razgovor s publikom koja te već poznaje. Imao sam više hrabrosti, više povjerenja u sopstveni ukus i više volje za eksperimentiranjem. Bio je to prirodan nastavak, ali i novi nivo na mom muzičkom putu.
Ipak regionalnu popularnost donijeli su Vam dueti. Najprije sa Enom Jurišić koja Vam je takođe donijela nagrade, a onda i sa Marijom Šerifović. Za kolaboracije mora da se poklope ne samo glasovi, već i energije pjevača. Sa kim biste još voljeli da snimite duet?
Dueti su za mene stvar energije i hemije. Volio bih u budućnosti snimiti duet s nekim ko donosi potpuno drugačiju energiju. Važno mi je da se povežemo kao ljudi, ne samo kao glasovi.
Sviranje na ulici naučilo me istinskoj ljubavi prema muzici
Na početku karijere svirali ste kao ulični muzičar. Koliko je dragocjeno to iskustvo s obziromna to da je najteže na ulici zaustaviti publiku muzikom koju izvodite i natjerati ih da Vas slušaju? Kako danas pamtite taj period?
To je iskustvo koje me naučilo poniznosti, upornosti i istinskoj ljubavi prema muzici. Na ulici nemaš reflektore ni pozornicu, imaš samo gitaru i ljude koji hodaju pored tebe. Ako ih zaustaviš, znači da si ih stvarno dotaknuo. Danas to pamtim s velikim osmijehom, jer me to iskustvo formiralo i pokazalo mi da muzika može živjeti i izvan velikih scena.
Na terenu zabiješ gol, ali na pozornici dotakneš dušu
Kao dječak trenirali ste fudbal. Danas iz ove perspektive, žallite li što se bavite muzikom, a ne najbitnijom sporednom stvari na svijetu?
Fudbal mi je i danas velika ljubav. Naučio me disciplini, timskom duhu i borbenosti. Ali nisam nikad požalio što sam odabrao muziku. Na terenu možda zabiješ gol, ali na pozornici, ako si iskren, dotakneš dušu. A to je za mene najveći gol koji mogu “zabiti”.
Bonus video:
