Muzika oduvijek povezuje ljude i prelazi sve granice bez obzira na jezik, kulturu ili mjesto rođenja.
A upravo ovu granu umjetnosti hrvatski instrumentalista Stjepan Hauser koristi da se poveže s publikom širom svijeta. Njegova strast prema violončelu i sposobnost da prenese emociju čine ga jedinstvenim u svijetu muzike, a najnoviji projekat “Music Unites the World” nije samo muzički performans, već globalni poziv na jedinstvo.
U sklopu ovog projekta Hauser će, prvi put u istoriji, izvesti po jednu prepoznatljivu pjesmu iz svake zemlje na svijetu, a crnogorsku publiku posebno je iznenadila nedavna obrada pjesme “Zauvijek moja”. Do sada Hauser je obradio pjesme iz preko 40 država, no uporedo radi i na albumu “Cinema” koji će biti objavljen u septembru i zahvaljujući kojem će publika steći utisak i kakve filmove voli.
O muzici, projektima, sviranju po sluhu, virtuoznosti Hauser priča za “Vijesti”...
Pokrenuli ste projekat “Music Unites the World” u sklopu kojeg ćete iz svake zemlje izvesti neku poznatu pjesmu. Nedavno je puštena i numera iz Crne Gore, a odabrali ste Evrovizijski hit iz 2005. godine - “Zauvijek moja”. Zašto baš ova numera?
“Zauvijek moja”... Bilo je nešto tako posebno u vezi s tom pjesmom što me je duboko dirnulo. Znao sam da je to prava kompozicija kojom bih volio da predstavim vašu zemlju svima, u okviru projekta “Muzika ujedinjuje svijet”. Ima tako upečatljivu melodiju i hvata određenu dušu vaše zemlje koju smatram nevjerovatno dirljivom.
Možete da svirate mnogo teža djela od popularne muzike koja uglavnom harmonski nije toliko bogata, jer sadrži svega tri do četiri akorda, one malo kompleksnije i po koju modulaciju. Još s kolegom Lukom Šulićem, upravo zahvaljujući obradi Majkla Džeksona - “Smooth Criminal”, stekli ste svjetsku slavu. No, upravo često čujemo za komercijalnu muziku opis “lake note”. Smatrate li da ima lake i teške muzike za izvođenje, jer ipak je najbitniji “začin” svemu emocija koja, ako se ne prenese, neće dotaći publiku?
Istina je, svakako mogu da sviram složenije komade, ali ljepota muzike nije uvijek u složenosti. Ponekad su najjednostavnije melodije najmoćnije. I potpuno ste u pravu - emocija je ključni sastojak. Bilo da je u pitanju Mocartov koncert ili pop pjesma s tri akorda, ako se ne povežete s muzikom na emotivnom nivou, ona neće dotaći publiku. Radi se o pronalaženju srca pjesme i prenošenju toga kroz moje violončelo.
Kad ste se upustili u ovaj projekat, sigurno ste morali malo i istraživati muziku svake zemlju koja je do sad “obrađena” kroz projekat “Music Unites the World”. Čija Vas je muzička zaostavština posebno iznenadila, koje zemlje?
To je jedna od najvećih radosti ovog projekta - otkrivanje nove muzike iz cijelog svijeta! Bilo je toliko iznenađenja. Teško mi je da izdvojim određenu zemlju, ali vam mogu reći da apsolutno svaka zemlja ima nevjerovatan melos. Mi mislimo da smo čuli sve, a onda kada krenete da muziku malo bolje istražujete, saznate mnogo i o samoj kulturi te zemlje. Sve melodije koje sam odabrao su za mene posebne.
Interesantno je i to da ste, kad je Vaša zemlja u pitanju, odabrali upravo Oliverovu “Cesaricu”. S obzirom na to da ste prije sedam godina objavili zajednički album, je li ovo bilo na neki način da mu odate omaž?
Oliver Dragojević je bio, i još uvijek jeste, legenda. Njegova muzika mi je uvijek bila bliska srcu. Dakle, da, moglo bi se reći da je izbor “Cesarice” za Hrvatsku bio način da se oda počast njemu i njegovom nevjerovatnom nasljeđu. To je tako lijepa i bezvremenska pjesma, i želio sam da njome predstavim svoju zemlju. Bila je privilegija izvoditi njegovu muziku i nadam se da sam to učinio pravedno.
Violončelo je instrument koji je najsličniji ljudskom glasu. Zbog toga što nema pragove, na njemu se može svirati četvrt ton, i sviraju ga najbolji sluhisti. S druge strane, zahvaljujući načinu sviranja, može oponašati i druge instrumente. Trudite li se da i na taj način kroz izvođenje komercijalnih kompozicija pokažete virtuoznost istog, a ujedno i svoju? Koliko Vam je danas uopšte, kao izvođaču koji može da svira sve, bitno da pokažete svoju virtuoznost?
Violončelo je zaista nevjerovatan instrument - tako svestran i ekspresivan. Često se kaže da je instrument najbliži ljudskom glasu, i to je nešto što zaista pokušavam da istražim u svom sviranju. Naravno, želim da pokažem virtuoznost violončela i svoje vještine kao izvođača, ali nikada se ne radi samo o pokazivanju. Radi se o korišćenju tih vještina da bih prenio emociju i poruku muzike na najmoćniji mogući način.
Za kompozicije klasične muzike s kojima ste počeli muzičku karijeru treba mnogo vremena da se “usvira”, a onda i da se izvođač saživi s njom. Koliko Vam vremena treba da “skinete” jednu popularnu melodiju?
Pa to, naravno, varira, ali obično mi ne treba mnogo vremena! Ponekad samo nekoliko sati! Kao muzičaru, važno je da budem u stanju da brzo učim. Radi se o razumijevanju strukture melodije, harmonijskih progresija i opšteg osjećaja pjesme, a zatim pronalaženju sopstvenog načina da je interpretiram na violončelu. Po mom mišljenju, tako to ide.
Danas mnoge muzičke škole imaju tu Suzuki metodu nastave. U pitanju je učenje po sluhu. Svakako ste pokazali da se odlično snalazite i uz note, ali i da dobro svirate po sluhu. Jeste li pobornik ove metode učenja?
Mislim da je učenje po sluhu nevjerovatno vrijedno. Vjerujem da pomaže u razvijanju dublje veze s muzikom i njegovanju kreativnosti. Ja sam za učenje nota i razumijevanje teorije, ali učenje po sluhu vam omogućava da internalizujete muziku i da je izrazite na svoj jedinstveni način.
Vaš uspjeh inspirisao je mnoge. Dosta je instrumentalista nakon Vas i Luke upravo pokualo da na ovaj način nastavi svoj muzički put. Sigurna sam da ste inspirisali i neke mlađe, početnike da krenu Vašim stopama. Koliko je zbog toga ujedno i veća odgovornost kad radite naredni projekat?
Saznanje da moj rad može inspirisati druge da uzmu instrument ili da ostvare svoje muzičke snove je ogromna odgovornost. Definitivno me motiviše da se kreativno razvijam i da uvijek težim stvaranju muzike koja je i smislena i inspirativna. Želim da dam dobar primjer, da pokažem ljudima da je sve moguće uz strast, posvećenost i naporan rad. Vjerujem da moj rad to i pokazuje.
Muzika povezuje i ujedinjava, a ujedno i liječi. Koju muziku Vi slušate kad želite da se opustite?
Kada želim da se opustim, često se okrećem klasičnoj muzici - Bahu, Mocartu, Betovenu. Njihova muzika je tako bezvremena i duboka i uvijek mi pomaže da razbistrim glavu i ponovo se povežem sa svojim unutrašnjim ja. Takođe, uživam u slušanju filmske muzike. Postoji sjajan osjećaj emocija i mislim da se time hranim.
Sredinom septembra biće objavljen Vaš novi album pod nazivom ‘Cinema’ s kompozicijama iz najboljih filmova svih vremena. Hoćemo li kroz odabir numera moći da pretpostavimo i kakav je Vaš filmski ukus?
Apsolutno! Izbor pjesama na “Cinema” je odraz mog ličnog ukusa u filmu. To je mješavina kultnih tema iz klasičnih filmova i nekih savremenijih muzičkih partitura koje su me zaista dotakle. Ima tu i velikih hitova, kao i skrivenih dragulja koje sam htio predstaviti mojim fanovima.
Definitivno ćete steći utisak o vrstama priča i likova koji me privlače. Uzbuđen sam što će ljudi čuti moj omaž filmu. To je dobar žanr.
Bonus video:
