U tinejdžerskim danima, braća Sanin i Tibor Karamehmedović osnovali su bend Silente koji je već nakon prvog albuma prerastao u jedan od najuspješnijih pop-rok sastava na regionalnoj sceni. Sanin, autor većine tekstova i basista, i njegov mlađi brat Tibor, gitarista, kompozitor i glavni vokal, počeli su da sviraju iz čiste potrebe da izraze ono što osjećaju: mladost, bunt i emociju. Godinama kasnije, iza njih su brojni albumi, rasprodati koncerti i hitovi koji su obilježili cijelu jednu generaciju.
A danas od 10 sati na portalu “Vijesti” biće dostupna njihova nova pjesma “Bog kakvog trebam”. Naslov pjesme sugeriše potragu za ličnim sistemom vrijednosti, a Sanin objašnjava da li današnji čovjek više traži boga po svojoj mjeri, nego smisao izvan sebe:
“Svi bi mi htjeli nekog boga po svom guštu. Da nam pruži sreću kada zatreba i hrabrost kada prifali. Sve po potrebi. Neko će ga i pronaći, neko neće. To što se pronađe svakako neće biti nešto što smo čudesno pronašli izvan sebe i odgovor je na sve naše strepnje. To sigurno neće biti neka ljubav koja, eto, živi negdje tamo daleko, luta svijetom baš stvorena za nas. To sasvim sigurno neće bit nešto što već ranije nije bilo u nama samima, nekom ludom srećom probuđeno”, siguran je Sanin koji koji kroz svoje tekstove često govori o čovjeku i njegovim unutrašnjim previranjima, ali kroz svakodnevne, bliske teme. Naziv ‘Bog kakvog trebam’ zvuči kao nastavak tog pristupa, kao da je riječ o nekoj vrsti pobune protiv nametnutih ideala i uvjerenja, bilo društvenih, religijskih ili ljubavnih. O tome da li je suština pjesme potraga za ličnim smislom u svijetu koji često nameće gotove odgovore, kaže:
“Ovo je pjesma o čovjeku koji ne može pobjeći od prošlosti. Ali to nije tragedija kakva nekad zna biti, ovdje je to sasvim prihvatljivo pa se naš junak i ne trudi osloboditi tog starog zagrljaja već živi u sjećanju i nadi. On je davno propao u neke dubine iz kojih se ne bi znao izvući čak ni kad bi htio. Ako postoje nametnuta uvjerenja protiv kojih se bori onda su to ona najteža - ljubavna. Druge borbe on ne poznaje, društvo ni ideali nametnuti od vanjskog svijeta na njega nemaju nikakav uticaj. Postoji moja strana i postoji tvoja i to je sve što ja poznajem”, smatra basista Silentea.
Od prvog albuma “Lovac na čudesa”, preko “Malo magle, malo mjesečine” do današnjih pjesama, čini se da je Silente kroz teme koje obrađuje u pjesmama sve vrijeme ostao vjeran čovjeku i njegovim emocijama, slabostima i idealima, ali se ton promijenio: romantične mladalačke pobune stigli su do zrelijeg pogleda na svijet.
“’Lovac na čudesa’ je album star 10 godina. Neke pjesme s tog albuma nastale su dok sam bio u srednjoj školi. Danas sam, uslovno rečeno, ozbiljan čovjek. Puno sam lica promijenio kroz te godine i puno stavova sam napustio. Sigurno nismo isti lik u svakom vremenu. Ja volim promijeniti poziciju s koje pišem, tj. odmaknut se od tog lika koji je napisao prethodnu pjesmu. Htio bi da on kaže sve što ima i da prepusti mjesto novom liku koji je već nužno tu. Ponekad se prisiljavam da promijenim poziciju jer osjetim da sam predugo na istom mjestu. Nekad zapnem, nije lako. Svako od tih mjesta za mene je bilo čudesno. Uvjeren sam u to da s vremenom sve bolje pišem, ali volio bih ipak, barem ponekad, da se mogu vratit u nekog starog Sanča pa po želji napisat neku pjesme kakve sam pisao tih ranijih godina. Ali to se ne može i u tome je ljepota. U tome je i vrijednost - da je svaki od tih načina neponovljiv”, objašnjava Sanin kako on vidi razvoj benda Silente.
I dok mnogi danas kroz muziku komentarišu društvo, Silente ostajete fokusirani na intimno i emotivno. Na pitanje smatraju li da je to danas najradikalniji oblik iskrenosti njegov mlađi brat Tibor odgovara:
“Fantasticno pitanje. Još jedno fantasticno pitanje koje svak nekad zapita sebe i misli da zna odgovor. A prava istina nas izbjegava, stalno se čini blizu, a zapravo miljama daleko. Dok vi kucate na vrata ona izlazi kroz prozor. Proliva se po dvorištu i vrijeđa nas blizinom - da treba krenut od sebe. A teže je prema sebi napraviti korak nego ih hiljade svijetom ostaviti. I društvo se može shvatiti intimno i emotivno, ovo na što se misli u pitanju je vjerojatno način izražavanja. A ima puno izraza za reč nekom da je ‘nešto trulo u državi Danskoj’. I bolesno. Nije bitno znati o čemu pjesma priča kad svakom priča drugačije. Pustit ćemo je da priča”, savjetuje Karamehmedović mlađi.
Iako se muzika benda Silente kroz godine razvijala, zvuk je ostao prepoznatljiv. No, mnoge njihove kolege danas eksperimentiraju i prilagođavaju se tržištu, dok su braća Karamehmedović sa svojim bendom zadržali svoj autentični izraz. O tome ima li kompromisa u muzici ako ne želiš da glumiš pred publikom, Tibor kaže:
“Pa i mi eksperimentišemo i mijenjamo i hvatamo i trudimo se. Lickamo se, šminkamo, uređujemo i lažemo da bi ispali bolji. Ali opasno je kad laž postane obmana”, iskren je Tibor.
“Romantična je propaganda da bi se prevarilo i očvrsnulo nešto što na svoje dvije noge ne bi nikad stalo ni da zna kako to napraviti. Svoje emocije nosimo na rukavu, a kompromis je da taj rukav bude lijepo opeglan. Tržište je ionako promjenjiva i glupava varijanta s kojom se nije zabavno igrati, ali kockara naravno ima. I mi se kockamo s našim žanrom i ekspresijama, možda publike odjedanput ne bude. Ali dok to nije tako, upali snimanje, ruke u vazduh, osmijeh na lice, otvarač za vino spreman i pjevaj o životu”, zaključuje Tibor Karamehmedović.
Bonus video:
