Kantautorka Anja Zagorac posljednjih godina veoma je aktivna, što kroz samostalne singlove, što kroz pjesme koje radi za kolege. Iako to nije praksa, za kratko vrijeme objavila je dva EP-a. Tako je “Vagabudno” koji je radila u studiju Stefana Pantovića donio tri singla, dok se na onom “Sjećanja” našlo šest numera snimljenih u nikšićkom studiju “Disorder” kod Bojana Dobrilovića.
Iako su pjesme nastajale u izazovnom periodu, Anja je ostala vjerna zvuku po kojem je prepoznatljiva, a u kojem dominiraju gitare. Iako svjesna da zbog toga neće biti svrstana među komercijalne izvođenje, ali ni među alternativce što joj smanjuje šanse ne samo za emitivanje njenih pjesama u medijima, već i za koncerte, ostala je dosljedna sebi. O svemu tome priča u razgovoru za “Vijesti”...
Anja, za kratko vrijeme, čini mi se u roku od 10-ak dana objavila si dva EP-a. “Vagabund” je donio pjesme koje si ranije promovisala - “Vagabund” i obradu tradicionala “Pođosmo li, pođosmo”, a zaokružen je numerom “Maske padaju”, dok se na “Sjećanju” našlo šest novih pjesama. Zašto nijesi objavila sve kao album, nego si odlučila da odvojiš priče?
Zato što sam na kraju, ipak, htjela da posebno ispoštujem sve svoje saradnike pojedinačno, i nadam da su slušaoci primjetili raznolikosti u zvuku i senzibilitetu na oba EP-a. Takođe, ove tri pjesme sa EP-a “Vagabund” predstavljaju jednu cjelinu, a vremenom se iskristalisalo da su numere sa EP-a “Sjećanja” priča za sebe. Interesantno je da se gitarista Enes Zejnilović, ipak, našao na oba EP-a! Možda je ovakav pristup neobičan, ali kao nezavisni izvođač imaš slobodu da biraš vrijeme i način na koji objavljuješ novitete. To je vjerovatno jedina prednost ovog našeg “independent” statusa. Voljela bih da se u tom pogledu nešto promijeni u budućnosti.
Tvoj prvenac koji je objavljen 2019. godine bio je djelimično na engleskom jeziku. Međutim, na prostorima Balkana uvijek te numere koje su snimljene na engleskom ne prođu dobro kod publike. Koliko te kao kantautorku obeshrabruje što ljudi ponekad više cijene jezik nego samu muziku i emociju koju nosi pjesma?
I tada smo u studiju vodili tu polemiku. Ostala sam pri tome da pola albuma bude na “izvornom” engleskom jeziku. Na duže staze je to bila dobra odluka, jer te pjesme danas na lijep način unose raznovrsnost u moj nastup uživo sa bendom. Publika bude pozitivno iznenađena kad krenu numere poput “Call” ili “Places”. Ipak, prihvatila sam sugestiju da obratim više pažnje na tekstove. S toga me raduje što dobijam pohvale da sam u tom pogledu napredovala. Mnogo sam čitala u posljednje vrijeme, te slušala domaću muziku 80-ih, ali isto tako tražila inspiraciju kod nekih crnogorskih izvođača. Vjerujem da mi je sve to ovaj put pomoglo da spojim svoju melodiku i prave riječi. Zbog teksta je i pjesma “Maske padaju” u određenom smislu postala favorit.
“Vagabund” i “Sjećanja” - jedan govori o potrazi, drugi o vraćanju sebi. Ako se vratiš na trenutke njihovog nastajanja, koje ih je osjećanje pokrenulo? Da li je “Vagabund” nastao iz potrebe da pobjegneš, a “Sjećanja” iz želje da se vratiš i ne zaboraviš?
Pjesma “Vagabund” je nastala u momentu traganja za sobom i osjećala sam i te kako potrebu da pobjegnem od ponekad surove stvarnosti. Zahvaljujući toj pjesmi sam se iznova aktivirala, ali istovremeno sebi postavila “filosofsko” pitanje: kako nastaviti sa bavljenjem muzikom u ovim okolnostima? Mnogo je prepreka koje nas sputavaju da ostvarimo i najmanje korake kao muzičari ili autori, jer iza sebe nemamo “marketing mašineriju” koja nas promoviše. Ipak, većinu pjesama na EP-u “Sjećanja” sam napisala već u fazi kada su singlovi “Zovem te” i “Vagabund” bili objavljeni. Tada sam osjetila izvjesnu podršku koja me je dodatno inspirisala. Vjerovatno sam sebi zbog toga dopustila više slobode tokom pisanja. Naslovna pjesma “Sjećanja” je nastala u jednoj groznici, ne samo kreativnoj, već i bukvalnoj. Iako shvataš da moraš pustiti uspomene, podsvjesni strah te koči, zbog čega nastavljaš da živiš u iluzijama. Moraš naučiti kad je vrijeme za odlazak, a to je jedna od težih lekcija.
Ako bismo “Vagabund” posmatrali kao početak puta, a “Sjećanja” kao dolazak na odredište, kako bi opisala tu emotivnu putanju između njih? Da li si u trenutku njihovog nastajanja znala da će se na taj način nadopuniti?
Željela sam naravno da sve pjesme skupa predstavljaju cjelinu, kao putovanje kroz jedan izazovan period na ličnom planu. Morala sam da se oprostim od nekih ljudi, i istovremeno otvorim srce i dušu za novi početak. Najteže je, kako se kaže žargonski, “prelomiti” u sebi, te prihvatiti da je jedna era završena i da počinje nešto novo, iako to donosi sa sobom ogromnu neizvjesnost. Vremena u kojima sam stvarala pjesme su takođe, najblaže rečeno, bila i ostala - izazovna. Sigurno da je to uticalo na dodatnu dozu melanholije koja se čuje. Međutim, prešla sam taj put od pjesme “Vagabund” i odlaska do kraja svijeta, do pjesme “Orevuar” u kojoj kažem “zbogom” svim lošim stvarima u želji da krenem dalje bez balasta iz prošlosti. Ako je sve naizgled kako treba, a ti uprkos tome osjećaš u dubini duše da “veneš” ili “propadaš”, onda je vrijeme za akciju. To je poruka.
Ovoga puta kroz pjesme prilično si se ogolila, čak pokazala i dozu ranjivosti. Koliko ti proces stvaranja i izvođenja pjesama pomaže da se suočiš sa svojim emocijama i “izliječiš” ono što nosiš u sebi?
Drago mi je ako se to primijeti, jer sam se ovaj put zaista prepustila emocijama. Moja prva profesorica pjevanja je ujedno bila i kompozitorka. Konačno sam poslušala njen savjet i pisala pjesme u trenucima kad sam se osjećala loše. Tada, paradoksalno, u muzici mogu nastati lijepe stvari. Znam da sa kantautorskim stilom nekad nisi u stanju da budeš dopadljiv široj publici, ali svi dosadašnji komentatori konstatuju da sam napravila iskorak u odnosu na prvi album. Sa “Maske padaju” i “Vagabund” sam uspjela da negativne emocije pretočim u format pop pjesama i svaki put kada ih uživo izvodim, osjećam dodatno rasterećenje, kao da je razmjena energije sa publikom upravo finalna faza te muzičke terapije. Slična je stvar sa pjesmama “Sjećanja” i “Kad ostaneš sam”. Čak sam prvi put morala da prekidam snimanje vokala nakratko, jer su me emocije preplavile. Za uživo izvođenje ovih pjesama ću se morati posebno pripremiti, ali radujem se novim izazovima.
Iako si za druge izvođače voljna da eksperimentišeš i izlaziš iz svoje zone komfora, čini se da kada je riječ o tvojoj autorskoj muzici, dosljedno se držiš soft-roka. Koliko ti projekti poput dueta sa Tinom Džankić, koji su pokazali potpuno drugačiju Anju, pomažu da istražiš nove muzičke pravce i potvrdiš sebi da se uspješno snalaziš i izvan svojih uobičajenih žanrovskih okvira?
Soft-rok ili možda “guitar pop”, sve mi je to prihvatljivo. Kad god sam imala bend, tako i sada, dominirale su gitare, nisam imala klavijaturistu ili druge instrumente u bendu. To je moj izbor, iako mi je sugerisano da “mekši” zvuk donosi eventualno veću mogućnost za emitovanje na radiju, ali i za uživo nastupe. Moguće da je upravo zbog toga pjesma “So Long” imala dobar prolaz kod šire publike. To je ujedno bio moj prvi neplanirani duet i izlet u drugačiji žanr. Tina je odabrala saradnike za aranžman i snimanje, a na meni je bilo da se prilagodim, što mi nije teško palo. Meni je jedino žao što je pjesma, ipak, objavljena u doba kada nisam imala bend, tako da nikad nije uživo izvođena, osim jednog spontanog akustičnog nastupa. Držim još jednu pjesmu “u fioci” koja ne pripada rok žanru i nadam se da ću pronaći prave saradnike da je snimim. Možda se tu krije još jedan “neplanirani” duet!
U našem regionu često se gotovo sve što odstupa od najkomercijalnijeg popa ili mainstreama svrstava u “alternativu”. Koliko je, po tvom iskustvu, izazovno ostati dosljedan svom muzičkom izrazu u trenucima kada publika najbolje reaguje na komercijalniju muziku?
To je veliki izazov i nije lako sačuvati vjeru u sebe. Još prije nekoliko godina sam shvatila da moje pjesme nažalost ne mogu uvijek da se uvrste u radijski program. Tamo gdje se emituju isključivo alternativni rok i pop, ja ipak predstavljam “mainstream” zbog melodija, aranžmana i tekstova. Istovremeno razumijem da većina komercijalnih radio stanica, kada je riječ o novim izvođačima, preferiraju one koji pripadaju savremenom “pop” žanru. Voljela bih da razvijemo sistem u kojem se novi izvođači promovišu, umjesto marginalizuju, ali na svu sreću ima pojedinih urednika koji podržavaju domaću scenu. Što se tiče ovih devet pjesama, dopustila sam da svi skupa radimo intuitivno, naročito u trenucima inspiracije. Međutim, period koji je pred nama će donijeti neki novi zvuk, i na tome već radim, u nadi da me negdje čeka taj čuveni “radijski hit”.
Na EP-ju “Vagabund” već smo pomenuli da se našla obrada tradicionala “Pođosmo li, pođosmo”, koja je inače u vezi sa ceremonijom svatova. Ipak, ti si je prilagodila svom stilu i na svoj način modernizovala. S obzirom na to da su danas na vjenčanjima rijetki svatovi, kako vidiš njen značaj i ulogu u savremenom kontekstu i koliko je bitno da i na ovaj način čuvamo našu zaostavštinu?
Ja sam ovu obradu spremala za serijal “Obrati pažnju” i mnogo sam se tada posvetila preslušavanju tradicionalnog repertoara i shvatila koliko toga sam propustila! Svakako da treba pratiti šta je aktuelno na primjer na “BBC Radio 1”, ali moramo imati i predstavu o kulturnom nasljeđu svoje zemlje. Mene je prvo osvojila melodija i tek poslije sam tražila nekog da mi protumači poruku pjesme. Kako bih bila sigurna u to što izvodim, pozvali smo Zdravka Đuranovića u pomoć, i on mi je pružio kratku istorije ove pjesme koju su pjevali naši preci kad su išli da zaprose “đevojku”. Naravno, mogle bismo napraviti poseban intervju o značaju starih običaja za žene i djevojke tada, u odnosu na danas. Mi smo samu pjesmu transformisali aranžmanski, pa ako hoćete, sada ova đevojka ima više samopouzdanja i hrabro odlučuje o svom životu, uz uvažavanje savremenih životnih prilika.
Bonus video:
