Depresija je jedno od najrasprostranjenijih mentalnih oboljenja savremenog doba. Iako se dugo smatrala prolaznim stanjem tuge ili slabosti, danas je jasno da je riječ o ozbiljnom zdravstvenom poremećaju koji duboko utiče na emocije, misli, ponašanje i kvalitet života pojedinca. Sve više ljudi se bori s depresijom, no nijesu svi spremni da pričaju o tom problemu.
Crnogorski kantautor Vanja Radovanović objavio je juče na svom Youtube kanalu singl “Čudovište” koji govori o depresiji, za koju je sam radio muziku i tekst, dok je aranžman povjeren Boletu Martinoviću. Video koji prati numeru radio je Petar Kasalica.
Kako ističe u razgovoru za “Vijesti” ovo je prva numera iz trilogije “Mentalni dnevnik”. Kroz ovu trilogiju planira da obradi i teme poput anksioznosti i traume, a publika neće dugo čekati da ove numere budu u etru jer će svake sedmice objaviti po jednu.
O svojim borbama, ali i novim singlovima Radovanović priča za “Vijesti”...
Vanja, seriju singlova započeo si numerom “Čudovište” koja govori o depresiji. I dok je nekad bilo sramota govoriti o ovom stanju, danas sve više ljudi priznaje da ima problem i da se bori sa sopstvenim “čudovištima” (depresijom). Zašto si depresiju personifikovao kao čudovište, jesi li ga doživio kao pritisak koji dolazi izvana ili kao unutrašnji glas s kojim se najteže izboriti?
Zato što to jeste neka vrsta čudovišta - onog u nama, koje nas plaši, sputava, ponižava, demotiviše, dok osnažuje naše slabosti i traume, ubjeđujući nas da nismo vrijedni svijeta, niti je svijet vrijedan nas.
Ovo je prvi singl u nizu i objavljen je juče na takozvani najdepresivniji dan u godini. Vidiš li taj datum kao simboličan način za priču o depresiji kao jednoj od najrasprostranjenijih bolesti savremenog društva? Smatraš li da se o ovoj tihoj i masovnoj bolesti dovoljno govori?
Simbolično je objavljena na takozvani Blue monday, treći ponedjeljak u januaru, nezvanično najdepresivniji dan u godini, ali to je najmanje bitno. Ne postoji loš i dobar tajming za priču o mentalnom zdravlju, jer nam ono mora biti važno najmanje koliko i fizičko zdravlje, iako možda ne djeluje tako, jer nije toliko vidljivo okolini i lako se prikriva. Definitivno se govori o ovoj temi, dovoljno ili ne, ne znam, mislim da se uvijek može više govoriti o njoj i to svako na svoj način, jer čak i jedna iskrena ispovijest, može pokrenuti druge da se zamisle, razmisle i porazgovaraju o svom stanju. I to je dovoljno za početak.
Muzika liječi, a ti si riješio da se ne samo ovim, nego i narednim singlovima ogoliš i budu tvoja lična ispovijest. Koliko ti je muzika pomogla da se izboriš sa svim tim stanjima i lošim emocijama?
Uvijek mi je pomagalo da kanališem te stvari, da sve stavim u okvir, u neku vrstu mentalnog dnevnika koji pomaže da emocije preneseš u neko vidljivije i konkretnije stanje, da ih razumiješ i pretvoriš u nešto podnošljivije. Samo prenošenje emocija na papir u startu donosi olakšanje, a ukoliko ima i malko muzike, ono bude još veće.
Depresija često prolazi kroz više faza - od prvih znakova umora i gubitka motivacije, preko osjećaja praznine i unutrašnje beznadežnosti, do faze samokritike i socijalnog povlačenja, pa sve do potpune iscrpljenosti. Koliko je teško u tim početnim fazama prepoznati depresiju i koliko zavaravanje i laganje sebe “da nije to depresija i da je to samo trenutno stanje” pomaže tom čudovištu da se još više razvije?
Kao i kod mnogih stanja, jedna od najtežih stvari je taj prvi korak, osvijestiti sebe i prihvatiti da imaš problem i na kraju suočiti se sa njime. Nije lako, jer okolina i dalje smatra da je taj vid priznanja i priznanje slabosti, što i u patrijarhalnim društvima nije baš popularno, posebno u muškoj populaciji, iako depresija ne bira ni pol, ni uzrast, niti bilo što drugo.
U pjesmi se provlače poruke poput “šta si postigao u životu”, “ti si ništa”, “ne vrijediš”, “niko te ne voli” - rečenice koje često kad smo u ovakvom stanju počnemo ponavljati sami sebi. Koliko takvi komentari i unutrašnji monolozi hrane depresiju i pretvaraju je u “čudovište” koje preuzima kontrolu nad našim mislima?
Iz mog iskustva oni i jesu najopasniji jer se granica koju postavljamo i kojom dopuštamo tim mislima da nam budu važne ili ne, lako pređe, a da toga nismo svjesni, pa se začas nađemo u situaciji da odjednom imamo veoma malu ili nikakvu kontrolu nad njima. One su normalne dok su pod kontrolom, ali ta linija je veoma tanka.
Ako je depresija čudovište, čega se ono najviše boji - suočavanja, razgovora o problemu ili nečega što bi moglo prekinuti njegovu kontrolu nad nama?
Koliko ja znam suočavanje je presudno jer onda ono prestaje da bude nevidljivo, zatim razgovor i imenovanje problema, iznošenje stvari na vidjelo i na kraju djelovanje, jer i najmanji korak razbija osjećaj totalnog nezadovoljstva.
Depresija je predstavljena kao “Čudovište”, a koji će to oblik dobiti ostale dvije pjesme u kojima si takođe opisao neke teške emocije i unutrašnje bitke koje doživljavamo?
Trilogija nosi naziv “Mentalni dnevnik” i svaka od pjesama obrađuje po jedan problem s kojim sam imao iskustva. Druga pjesma se zove “Anksiozan” i naravno da govori o anksioznosti koja je veoma prisutna danas kod ogromnog broja ljudi, a treća “Pod tepih” je priča o traumi i načinu suočavanja sa istom. Nemaju poseban oblik kao čudovište, ali nije ni bilo potrebe za tim.
Dok depresija često dolazi s osjećajem beznađa i gubitka volje, anksioznost donosi stalnu napetost i strah, a trauma ostavlja duboke rane i podsjetnike iz prošlosti. Koji simptomi najčešće prolaze neprepoznati, a mogu ozbiljno uticati na naš život?
Nemam stručno znanje iz ove oblasti, sve što sam iskusio i saznao je iz pozicije čovjeka koji se u nekim momentima suočio sa tim problemima i sve što sam napisao je iz prvog lica, ništa više od javne ispovjesti. Simptoma ima dosta, ne bih smio niti umio da se upuštam u analize, jedino što mogu reći i što je poenta objavljivanja ove triologije, je da ukoliko osjetite nelagodu i nemir, potražite stručno lice i porazgovarajte o tome, jer nije nimalo strašno, a pomoći će vam gotovo sigurno. Stigma koja je vezana za mentalno zdravlje, mora se razbijati, jer su te vrste problema postojale oduvijek, samo nisu bile prepoznate. Nije sramota suočiti se s njima.
Mnogi ljudi doživljavaju anksioznost kao “unutrašnji nemir” koji je teško artikulisati. Može li ovo stanje biti pokretač, a ne sila koja nas paralizuje?
Ne znam ne bih se igrao sa pretpostavkama, moje iskustvo je samo moje i ne znači da bi neko drugi riješio problem pristupajući mu na isti način. Lično mislim da anksioznost u nekom obliku i može da pojača fokus i motiviše, ali svakako mora biti prepoznato da bi se usmjerilo. Svakako da nije dobro stanje, naprotiv. Bolje je ne nagađati i savjetovati se s nekim ko je stručan, a ne samo sa onima koji su ta stanja proživjeli ili ih proživljavaju. To je dobro radi identifikacije problema, ali teško da može da ih riješi.
Depresija i anksioznost često stvaraju traumatična iskustva, a traumatična iskustva mogu pokrenuti depresiju i anksioznost. Koje su najčešće nevidljive posljedice traume koje nas mogu dovesti do depresije i anksioznosti?
Trauma nas gura u stalan osjećaj nelagodnosti, nesigurnosti i osjećaja praznine, a to je siguran put ka depresiji i anksioznosti. “Pod tepih” je naslov pjesme koji se nametnuo kao jedini način za rješavanje trauma iz perioda kad sam ja odrastao. Ukratko - preživio si, nije te ubilo, moraš dalje, “muško si - odrasti!”, kako kaže u tekstu. Problem je što u realnosti trauma ne ostaje u prošlosti, već nas prati cijelog života i moramo je izvući ispod tog tepiha i suočiti se sa njome. Ne znači da će nestati, ali će biti prepoznata, što je važno. Ukratko, nek zaključak bude kao sa kraja spota: Razgovaraj. Podijeli. Pomoć postoji. Nisi sam/a!
Bonus video:
