Rokenrol nikada nije bio zamišljen da bude glamurozan. Nastao je kao bunt, kao glas onih koji nisu željeli da prate ustaljena pravila muzike i društva.
Kada je publika počela prepoznavati rok kao umjetnost, zanimljivim su ga činili izvođači koji nisu slijedili jednu jedinu formulu. Dok su The Beatles i The Rolling Stones stvarali sjajne pjesme, bendovi poput Black Sabbatha željeli su da muziku odvedu u mračnijem i nepredvidivom smjeru.
Već je postojalo bezbroj autorskih pjesama o prvoj ljubavi, ali najzapaženije numere često su bile one pomalo "oštre“ i neobične. Potrebno je posebno umijeće da pjesma uznemiri slušaoce već od prvih taktova.
Čak i ako stihovi nisu sami po sebi mračni, nelagoda često dolazi iz instrumentala, atmosfere i načina izvođenja.
Far Out magazin donosi pet jezivih, a upečatljivih rok klasika:
"Sex Type Thing" - Stone Temple Pilots
Rok scena početkom 1990-ih već je imala razloga da kritikuje Stone Temple Pilots. Bend je u očima mnogih napravio jedan od očitih kopija albuma, a iako su neke pjesme bile dobre, teško je bilo ne primijetiti da Skot Vajland imitira Edija Vedera. "Sex Type Thing" postala je kontroverzna jer frontmen ulazi u um seksualnog predatora.
Scena u Sijetlu često se fokusirala na zaštitu žrtava seksualnog zlostavljanja, pa je ovakav pristup bio prilično šokantan. Vajland je pokušao ublažiti efekat nošenjem haljine na sceni i naglašavanjem da igra lik, ali to nije uvijek preneseno publici. Za razliku od Nirvanine "Polly", koja funkcioniše jer je surovo iskrena, ovdje arena-rock aranžman dodatno pojačava nelagodu.
"The End" - The Doors
Sve što su The Doors ikada svirali uvijek je imalo pomalo mračan ton. Hipi generaciji su trebala stalna podsjećanja da mir i ljubav nisu sve, a Džim Morison je na svakom koncertu iznosio svoju dozu nelagodnih stihova. No rijetko koja pjesma ljude toliko uznemiri da pokupe mikrofon iz ruku pjevača i kažu mu da se nikada ne vraća.
"The End" je u svoje vrijeme zaista opravdala takvu reakciju. Pjesma zvuči kao da netko gubi razum uz hipnotički, meditativni instrumental, a Morisonovi stihovi o Ojdipu i njegovim neprihvatljivim željama prema majci su posebno uznemirujući. Već je u to vrijeme bilo previše mračno, a zahvaljujući filmovima poput "Apocalypse Now", pjesma "The End" postaje simbol rokenrola iz vijetnamske ere koji gubi dodir s realnošću.
"The Ocean Doesn’t Want Me" - Tom Vejts
Gotovo svaka pjesma Toma Vejtsa zvuči kao da izlazi iz zabačenog, sumornog kutka grada. Iako je to kompliment, ponekad prihvatanje Vejtsove ekscentrične strane, u stilu "Captain Beefhearta", može biti izazovno za slušaoce koji nisu spremni na takvu muziku. On nikada nije pokušao da stvara pjesme u pristupačnom, pop stilu poput Eaglesa i njihove verzije "Ol’ 55". Na albumu "Bone Machine", pjesma "The Ocean Doesn’t Want Me" jedna je od njegovih najupečatljivijih i najneobičnijih radova.
Većina njegovih ranijih radova više je podsjećala na zvučne pejzaže nego na klasične pjesme, ali ova improvizovana, poetska forma jedna je od njegovih najjezivijih. Sama ideja o čovjeku koji želi da nestane u okeanu i više se ne vratiti već je dovoljno mračna, a Vejtsov hrapavi glas dodatno pojačava osjećaj nelagode. Pjesma zvuči kao da ulazite u paralelni, izopačeni svijet, i nije ni čudo što je Hit Ledžer u ovakvom tonu pronašao inspiraciju za Džokera.
"Frankie Teardrop" - Suicide
Niko ne bira ime poput Suicide bez namjere da ide van ustaljenih okvira. Elektronski duo krajem 1970-ih stalno je pomjerao granice muzike, a iako su njihove pjesme često jezivije od većine, postoji razlog zašto je "Dream Baby Dream" ostala dugogodišnji hit u underground krugovima. No priča pjesme "Frankie Teardrop" bila je previše za većinu publike, zvučala je kao scena iz horor filma.
Slične priče mogu se naći i u kantri muzici, ali ovdje se radi o čovjeku koji poludi i u deliriju ubije suprugu i dijete, što pjesmu čini izuzetno uznemirujućom. Za razliku od drugih numera slične tematike, bubnjevi i intenzivni sintisajzeri stavljaju slušaoca gotovo u kožu tog čovjeka, kao da ste sami dio njegovog užasa. Dok mnoge pjesme pokušavaju biti neobične, ova doslovno vodi u pakao na nekoliko minuta
"Black Sabbath" - Black Sabbath
Kada se Black Sabbath prvi put probio na scenu, najteže što se moglo čuti na radiju bio je običan blues rock. Niko nije očekivao da bend poput Creama može zvučati tako teško, a čak i kada su stvarali remek-djela, to je bio maksimum koji su top liste dopuštale, sve dok Led Zeppelin nije promijenio pravila. Toni Ajomi je, međutim, pronašao savršen zvuk za muziku koja je namjerno trebala da uplaši publiku.
Od prvih zvukova kiše do jezivog tritona koji otvara pjesmu, "Black Sabbath" u potpunosti pokazuje što je bend htio postići. Željeli su da pjevaju o najmračnijim ćoškovima stvarnosti, a Gizer Batlerovi stihovi o duhovima koji ga žele odvući u pakao bili su dovoljno zastrašujući čak i za zabrinute roditelje u publici. U to vrijeme ovo je bilo gotovo tabu, ali kako je heavy metal nastavio ići tim putem, postalo je jasno da postoji prostor i za zlokobne, mračne teme čak i na top-listama.
Bonus video:
