“Metar sreće” naslov je nove pjesme kojom se brat i sestra Nataša i Nemanja Erić, poznatiji kao Geminni, predstavljaju na srpskom izboru za predstavnika na Eurosongu - PZE. Iako numeru nijesu pisali s idejom da je prijave na festival, ovu manifestaciju su prepoznali kao kvalitetnu platformu da predstave svoj autorski rad i publici pokažu šta za njih znači “metar sreće”. Inače, pjesma je prvobitno bila zamišljena kao balada, ali se tokom procesa mijenjala pa je konačna verzija iste u fank fazonu. Nastala je spontano, kroz razmjenu nekoliko poruka.
Ovo nije prva pjesma dua Geminni. Do sada su objavili nekoliko singlova, a muzikom se bave od malih nogu. Projekat Geminni pokrenuli su iz potrebe da se izraze i ideje koje imaju pretoče u pjesme.
Kako ističu, muzika je njihova ljubav, a ne sredstvo za sticanje popularnosti ili pregleda, pa zato ne opterećuju sebe pobjedom. Želja dua iz Majdampeka je da na PZE budu drugi. Geminni nastupaju druge polufinalne večeri, pod rednim brojem osam, a u intervjuu za “Vijesti” Nataša i Nemanja otkrivaju da očekuju od publike da će te večeri đuskati uz TV slušajući Geminni i “Metar sreće”...
Ono što možemo naći na netu u duu Geminni je da ga čine brat i sestra iz Majdanpeka i da je muzika koju radite spoj fanka sa drugim žanrovima. Kako biste vi opisali Geminni, ko ste i zašto vas je baš privukao funk, te šta vas inspiriše da ga spajate sa različitim muzičkim stilovima i stvarate svoj jedinstveni zvuk?
Nemanja: Nataša i ja smo još kao djeca zajedno svirali u našoj dječijoj sobi, ali tada nije bilo ni najmanje naznake da ćemo jednog dana raditi kao duo. Nakon što je moj prethodni bend Majdan prestao sa radom, ostala je pjesma “Gde smo sad”, u kojoj sam vidio veliki potencijal, ali sam osjećao da jednostavno nije pisana za moj vokal.
Jednog dana, dok je Nataša bila kod mene u stanu, spontano ju je otpjevala. U tom trenutku mi je postalo jasno da bi trebalo da radimo zajedno. Ona je u toj pjesmi promijenila tekst, djelove melodije, i vrlo brzo smo shvatili da je ovu priču zapravo trebalo da započnemo mnogo ranije.
Od te pjesme je sve krenulo - zapravo, od njene bas dionice, koja slobodno može da se svrsta u fank. Nikada nismo imali preciznu žanrovsku odrednicu, ali nam se taj brzi, pokretački ritam sam nametnuo i u njemu apsolutno uživamo. Shvatili smo koliko volimo trenutak kada ljudi plešu uz našu muziku - to je neprocjenjiv osjećaj koji se ne može zamijeniti ničim drugim, pogotovo kada ga doživite sa bine.
Ipak, sebe ne bismo definisali kao fank duo. Prije bismo rekli da sviramo iskonski, pravi pop sa izraženim elementima fanka i drugih žanrova koji prirodno dolaze uz nas i naš senzibilitet.
Nakon singlova “Sama”, “Gde smo sad” i “Ne znam šta da radim” odlučili ste da se predstavite široj publici i prijavili se za PZE. Na festivalu pjevate “Metar sreće”, no da li je s namjerom rađena za takmičenje kakav je Eurosong ili je PZE bio samo dobra platforma za promociju iste?
Nataša: PZE doživljavamo prije svega kao dobru platformu za promociju našeg novog singla. Nismo imali ambicije ka samom festivalu i pjesma uopšte nije nastajala sa tom idejom na umu. Zapravo, nastala je na prilično interesantan i spontan način.
Tokom mog ispitnog roka, Nemanja mi je poslao gitarski rif u kojem sam odmah osjetila neku posebnu magiju. Na kraju te glasovne poruke dodao je: “Ma, možda je ovo bezveze” - ali meni je, u trenutku kada mi je svaka distrakcija tokom spremanja ispita bila više nego dobrodošla, praktično istog časa došla prva verzija teksta. U svega nekoliko poruka imali smo kostur cijele pjesme.
Prvobitno je bila zamišljena kao balada, ali je Nemanja potom uradio ovu bržu, energičniju verziju i eto nas danas na festivalu, gdje se nadamo da će ljudi đuskati ispred svojih televizora dok budemo izvodili pjesmu.
Ove godine na festivalu je dosta “novih lica”. No, pjesme su u etru i broji se svaki klik. Obeshrabruje li vas to što se na ovakvim takmičenjima od starta izdvajaju “favoriti”, o njima se piše, priča i što su mnogo bitniji klikovi od same pjesme i poruke koju nosi?
Nemanja: Prilično smo neopterećeni samim festivalom i prolaskom dalje. Štaviše, najviše bismo voljeli da budemo drugi. Ozbiljno (smijeh). Generalno, u muzici ne volim takmičarski momenat. Vjerovatno mi je to ostalo još iz srednje muzičke škole i sa akademije, gdje sam često svirao na takmičenjima kao klasični gitarista. Umjesto uživanja, to mi je češće stvaralo pritisak.
Zato PZE doživljavam kao naš koncert - doduše, koncert koji traje svega tri minuta, ali tako sam ga postavio u glavi i to mi prija.
Što se klikova, lajkova i brojki tiče, pomalo je zastrašujuće koliko se ljudi danas grčevito bore za pažnju, dok suština često izostaje. Ne govorim o festivalu, da ne budem pogrešno shvaćen, već o načinu života uopšte i toj neprekidnoj potrazi za validacijom, umjesto za nečim iskrenim, dubokim i autentičnim - onim što zaista dolazi iz duše.
Ali svako vrijeme nosi nešto svoje. Na nama je da naučimo kako da u njemu plivamo, a da pritom ne izgubimo sebe.
Posljednjih dana radite odličnu kampanju na društvenim mrežama u sklopu promocije pjesme. I dok većina dolazi na takmičenja kako bi pobijedila, vi već kroz marketing duhovito sugerišete na drugo mjesto. Da li je to zapravo strah od pobjede, koja sa sobom nosi nove obaveze i pritisak ili poruka da je i drugo mjesto uspjeh vrijedan poštovanja, jer ne znam jesu li i vama govorili da su vrlo dobri đaci često stabilniji i dugoročno uspješniji od onih odličnih?
Nemanja: Lagali bismo kada bismo rekli da naš marketing ima neko duboko, skriveno značenje (smijeh). Sve je nastalo vrlo spontano. Još prije Nove godine sjeli smo i shvatili da bi bilo pametno da unaprijed osmislimo plan za društvene mreže, jer smo znali da će februar biti prilično gust. U tom razmišljanju pala mi je na pamet ideja da se malo našalimo na račun toga kako mi zapravo “jurimo” drugo mjesto. Tu nema skrivene poruke niti straha od pobjede, naprotiv. Jednostavno smo željeli da budemo simpatični, duhoviti i malo drugačiji.
Nataša: Kao što smo već pomenuli, danas se gotovo sve vrti oko tog jednog klika. Naša ideja bila je samo da iskoristimo pažnju publike koja je trenutno usmjerena na PZE učesnike. Mnogo ljudi nam se javlja na društvenim mrežama i u šali kaže da će nas, ako ne uspijemo u muzičkom svijetu, sigurno pozvati neka firma da im radimo marketing. Olakšavajuća okolnost je to što smo u svemu imali veliku pomoć naših drugara iz benda Ničim izazvan - Bojana Gluvajića i Borisa Bakalova koji su nam davali ideje, snimali i editovali dio rilova.
Pjesma se zove “Metar sreće”, a danas, kada smo često zaboravili da cijenimo male stvari i sve više ljudi se bori s depresijom i anksioznošću, koliko je zapravo veliki taj vaš ‘metar sreće’ i gdje ga u životu najviše mjerite?
Nataša: Tekst pjesme “Metar sreće” upravo govori o izazovima modernog doba. O tome kako vrijeme u kojem živimo utiče na nas, na naše misli i osjećanja, i o tom neprekidnom unutrašnjem monologu koji svi vodimo. O dilemama, da li vjerujemo u sebe i u to da će biti bolje, ili se, ipak, plašimo svega što nas čeka. Da li treba da budemo sebični i gordi kako bismo opstali, ili emotivni i empatični. “Metar sreće” je zapravo metafora za lični prostor koji svako od nas mora da sačuva. Bez obzira na okolnosti, čovjek mora da ostavi za sebe taj svoj “metar sreće”- mjesto u kojem pronalazi snagu, mir i vjeru da će težak period proći. Moj metar sreće je definitivno moja porodica i saznanje da su dobro i da su zdravi. Oni su mjesto gdje se osjećam sigurno, voljeno i bezbjedno.
Od malena se bavite muzikom, zajedno ste svirali pjevali. Poznato je da se braća i sestre dok su mali slabo slažu i uglavnom svađaju. No, koliko je lakše nesuglasice prevazići uz muziku?
Nemanja: Dok smo bili mali, nismo toliko često svirali i pjevali zajedno, možda je i to bio razlog što smo se često svađali (smijeh). Šalim se, naravno, to su bile klasične bratsko-sestrinske rasprave koje su dio odrastanja. Kako smo starili i kako je muzika postala ozbiljniji dio naših života, stvari su se promijenile. Imamo zajednički cilj i onda lakše prevaziđemo nesuglasice.
A koliko je teško ili lako sarađivati sa nekim koga poznaješ, znaš šta mu/joj se sviđa, šta ne? Bude li tu iznenađenja?
Nataša: Što se tiče saradnje između brata i sestre… Mislim da je to isto kao u bilo kom bratsko-sestrinskom odnosu, nismo baš uvijek skladni, ali znamo kako da izađemo na kraj jedno sa drugim i to proces čini zabavnim. Nekada se smijemo, nekada raspravljamo, ali na kraju uvijek stvorimo nešto što funkcioniše.
Današnja muzička scena djeluje prilično osiromašeno. Mnogi izvođači često idu na “sigurnu kartu”, nadajući se da će “ubosti” hit, dok žanrovi koje preferira mlađa publika u većini slučajeva šalju pogrešne i površne poruke. Koliko je za vas bilo teško reći “ne” toj trendovskoj formuli, čak i po cijenu manjeg broja pregleda na YouTube-u, i možete li reći da ste kao pripadnici mlađe generacije “neukusu rekli ne - bez kompromisa”?
Nemanja: Iskreno, mi muzikom nismo počeli da se bavimo zbog novca, pregleda ili popularnosti. Sve je krenulo iz potrebe da se muzički izrazimo i da ideje koje imamo pretvorimo u pjesme. Imamo sreću da možemo sami da napišemo i muziku i tekst, da sve snimimo i produciramo. Radimo sve sami, u sobi koju sam adaptirao u mali kućni studio. Kada iz tog malog prostora izađe nešto na šta smo ponosni, broj pregleda zaista postane sporedna stvar. Naravno da smo svjesni trendova i formule koja danas često “prolazi”, ali nikada nismo osjećali potrebu da se prilagođavamo po svaku cijenu. Mislim da danas pregledi često ne zavise isključivo od kvaliteta pjesme, već i od medijskog prostora i podrške koju određeni žanrovi dobijaju. A za mlade muzičare koji su se opredijelili za drugačiji pravac, tog medijskog prostora, složićemo se, nema mnogo. Ipak, vjerujemo da publika prepozna iskrenost. Kako naš drugar Bakalov kaže: “Ovo nije trka, ovo je maraton.” I ja sam saglasan sa njim.
Nataša: Kao pripadnici mlađe generacije, naravno da vidimo šta je popularno i šta donosi brze preglede, ali isto tako osjećamo kada nešto nije naše. Za mene je muzika prostor iskrenosti. Ako bih pjevala nešto u šta ne vjerujem, samo zato što je trend, mislim da bi se to odmah osjetilo. Možda bi donijelo kratkoročne brojke, ali dugoročno ne bi imalo smisla. Mi smo izabrali da pravimo muziku iza koje možemo da stanemo i kao umjetnici. Ako to znači sporiji put, meni je to u redu.
Muzika je opstala zato što u sebi ima magiju
Sve više se muzičara žali na upotrebu AI alata, međutim upravo je sve više pjesama napravljeno zahvaljujući istima. Pošto je Nemanja muzički obrazovan koliko upotreba ovakvijh alata ubija ali i usmjerava kreativnost? Kakvo je vaše mišljenje po tom pitanju?
Nemanja: Što se vještačke inteligencije tiče, iskreno, još uvijek ne znam šta tačno da mislim. To je nova realnost i očigledno je da uzima primat. Ne bih da ponavljam već izlizanu priču o tome kako se “osjeća da li je pjesmu radio čovjek ili AI”. Mene više zanima nešto drugo: da li će čovjeku zaista biti zanimljivo da sjedne i svakog dana napravi 50 ili 100 pjesama uz pomoć AI-ja, ili će od toga odustati već poslije nedjelju dana.
Muzika je opstala zato što u sebi ima magiju. Za mene je neuporedivo veće uživanje provesti mjesec radeći na jednoj pjesmi, izvući iz sebe maksimum, pustiti je među ljude, osjetiti povratnu energiju i onda nastaviti dalje. To mi je daleko smislenije nego praviti desetine pjesama dnevno zarad klikova, novca ili statistike. U tome, barem za mene, nema magije i iskreno sumnjam da takav pristup može dugoročno da opstane.
S druge strane, ako već imaš svoju pjesmu, ideju i emociju, a treba ti “svježe uvo”, AI može biti koristan alat. Ako ti pomogne da pjesmu doradiš za deset ili dvadeset odsto onoga što bi inače radio sa producentom, to mi je potpuno okej. Još uvijek nisam probao, ali poslije ovog pitanja ozbiljno razmišljam da mu pošaljem novu pjesmu i vidim šta će da napravi od nje (smeh).
Bonus video:
