Još od 20-ih godina prošlog vijeka, kada je nastala u želji da gitara bude glasnija, pa je tako napravljena električna, ovaj instrument je tokom 20. vijeka sticao veliku popularnost. Međutim, posljednjih godina interesovanje za električnu gitaru znatno opada, a to potvrđuje i pisanje “Vašington posta” koji je nedavno objavio istraživanje u kojem tvrdi da se “bliži spora, tajna smrt” šestožičnog instrumenta. O ovoj temi je u martu pisao najpopularniji specijalizirovani magazin Guitar Player, a naši sagovornici, gitaristi Vladan Vučković Paja, Kristijan Đuranović, Duka Martinović, Božo Gagović, Nikola Čuturilo, Marko Marić, Luka Vojvodić i Srđan Bulatović pokušavaju da odgonetnu zašto je statistika toliko loša.
“Popularnost gitare možda i jeste manja, ali se sve to treba posmatrati kroz prizmu kompletnog mijenjanja i napredovanja u svim segmentima. Činjenica da se pojavljuju mnogi kvalitetni mladi gitaristi, na kraju imate hiljade fabrika gitara, nisam siguran da je izraz “drastično” adekvatan”, smatra Duka Martinović. I Gagović je siguran da je ova situacija samo trenutna.
“'Vašington post' nije u pravu kad najavljuje kraj ere električne gitare. Možda je trend rock and rolla i gitare kao instrumenta u padu zbog globalne krize u muzičkoj industriji, ali će gitara preživjeti svu ovu mučnu situaciju i nadživjeti urednike toga uvaženog glasila. Električna gitara je jedan vrlo poseban instrument, definitivno nedodirljiv” tvrdi Gagović.
Vučković smatra da ovo istraživanje otvara prostor za razna tumačenja.
“Autor članka pad prodaje električne gitare dovodi u korelaciju sa padom popularnosti samog instrumenta, najpre kod mladih ljudi. Ovakav zaključak ima osnova pod uslovom da je pad prodaje gitare relativan, tj. da je prodaja drugih instrumenata ostala na istom nivou, ili se povećala. Teško je ustanoviti precizne podatke jer se danas i kompjuter, između ostalog, može smatrati vidom muzičkog instrumenta. S druge strane, višegodišnja proizvodnja gitara uticala je i na jačanje tržišta polovnih instrumenata, koje nije ušlo u analizu. Istraživanje je, u svakom slučaju indikativno i podstiče na razmišljanje o ulozi gitare u savremenoj muzici. Mislim da je ocjena o drastičnom padu popularnosti gitare - prejaka formulacija”, smatra Vučković, dok Nikola Čuturilo kaže da svako vrijeme nosi nešto svoje.
“U regionu sada imamo trubu kao neprikosnoveno najpopularniji zvuk. Govorim o ovom našem okruženju gdje električna gitara izvorno podsjeća na neprijateljski Zapad, izmeću ostalog. Takođe, 'peace and love' i nisu nešto u modi jer mnogo je prihvatljivije šenlučenje i valjanje u blatu”, kritikuje Čuturilo.
To što je prodaja instrumenta opala, Đuranović povezuje sa prezasićenošću tržišta.
“Amerika je zemlja u kojoj se prave najbolje gitare na svijetu. Fender i Gibson gitare su uzdigle rock, bluz, džez, pop, kantri i još mnogo drugih pravaca u muzici, njihovim tonom i kvalitetom izrade. Danas se gitare ne prave samo u Americi. Već dvadeset godina traje hiper serijska proizvodnja jeftinih, ali manje kvalitetnih gitara koje dolaze iz Kine, Singapura, Koreje.... Gitare godinama stoje u izlozima, čekaju kupca dok one jeftine koje nisu za profesionalnu upotrebu dobijaju čak i ulogu kućnog ukrasa”, priča Đuranović ističući da su upravo zbog toga američki proizvođači u ozbiljnom problemu. “Pokušavaju zadržati kvalitet izrade, a taj kvalitet prati velika cijena, a i slaba prodaja jer takva jedna gitara kvalitetne izrade može da traje decenijama pa se na tržištu pored novih instrumenata prodaju i polovni. Suočeni sa invazijom kineskih jeftinih instrumenata, američke firme dovode u pitanje opstanak a samim tim i ova priča je dio tog problema na tržištu. Međutim, ovaj problem ne prijeti gitari kao instrumentu. Rok, bluz i džez imaju svoju publiku i dok je te publike postojaće i muzika, a i električna gitara”, siguran je Đuranović.
Na pitanje na šta treba da se obrati pažnja kad se kupuje gitara, da bi imala dobar zvuk, odgovorio je Čuturilo:
“Većina dobrih gitara je već u nečijim rukama jer najbolji primjerci su odavno napravljeni. Početnik treba da svira na solidnoj gitari i nikako na vrhunskoj, a u odabiru instrumenta uvek je ključna asistencija profesionalca”, savjetuje Čuturilo.
No za razliku od prodaje električne gitare, danas je najtraženija oprema za elektronsku muziku, priča Marko Marić koji ovaj instrument svira od osnovne škole.
“Još jedan bitan razlog zbog koga se klinci danas odlučuju prije za usb (gramofon) nego za gitaru, je sama priroda konzumerističkog društva, gdje je sve brzo i instant, on će prije da posveti nekoliko mjeseci učenju programa gdje može da slaže matrice, miksovanja pjesama, nego što će provesti godine da savlada instrument, pjevanje, teoriju muzike, kompoziciju. Otud taj fenomen da se danas svaki drugi klinac, sa vrlo malo znanja naziva DJ-em”, kaže Marić.
Istraživanje pokazuju da četrdesetogodišnjaci još vole električnu gitaru, kupuju opremu, pričaju o tome, kupuju gitarske magazine, a to istraživači smatraju refleksijom njihove mladosti. No, Marić ima objašnjenje i za to:
“Teško da će neko sa 40 godina da se zalijepi za MC Stojana ili Tropiko bend, ukoliko je kao mlad imao priliku uživo da čuje bendove poput EKV-a. Rokenrol je do početka 2000-ih imao snažno uporište na našoj sceni, a sada su uglavnom ostali samo ostarjeli velikani koji polako izumiru”, tvrdi Marić.
Sagovornici “Vijesti” pokušali su da odgovore zašto je danas sve manje gitarskih heroja. Kada su počinjali da sviraju i sami su se ugledali na Hendiksa i mnoge druge gitariste.
“Moja teza je da je električna gitara, u vrijeme Hendriksa i sljedbenika, bila novo svjetsko čudo. Zvuci električne gitare izazivali su histeriju. Gitara je bila dominantni solo instrument. Kontinuitet takvog tretmana gitare dugo je trajao”, prisjeća se Vučković dodajući da je virtouzno i znalačko sviranje gitare na jednoj žici i velika gitarska sola odavno nijesu In.
“Ne možete da budete gitarski heroj, a da cio koncert svirate akorde i blokove, praktično - prateće, ritam gitare, bez velikih sola. A moderan muzički izraz to diktira. Današnji klinci imaju na koga da se ugledaju, ali to nisu foto roboti Džimija Hendriksa. Poslušajte kako gitaru svira mladi gitarista Sam Halliday iz benda Two Door Cinema Club”, preporučuje Vučković.
Martinović pojašnjava da kad se pojavila električna gitara bio je relativno mali broj gitarista sa sopstvenim stilom, emocijom, i na kraju, tehnikom.
“Uzore su nalazili među starijim gitaristima i to prilagođavali novoj muzici. Onaj koji je to uradio izvanredno mogao je dobiti titulu 'heroj'. Posto sam savremenik, znam da je to bilo strašno teško. Danas je to mnogo drugačije jer imate mogućnost da poslušate generacije kvalitetnih gitarista, mada se onda tu dešava da mlađe kolege kopiraju, a onda to u nekim slučajevima nema kvalitet. Zato se godinama i govorilo da se muzičar mora vraćati korijenima, i iz toga izvaditi ono što mu odgovara senzibilitetu i stilu muzike koji stvara. To je ujedno i odgovor na koga bi trebalo da se ugledaju, što naravno ne znači da mlađi gitaristi koji su već etablirani kao 'vrhunski' ne treba da budu uzori, naprotiv”, kaže Martinović.
Za razliku od Vučkovića i Martinovića, Čuturilo smatra da “ovo nije vrijeme za heroje”.
“Ovo je vrijeme za instant događaje i instant izvođače. Ko još pamti kad je bilo šta smisleno opstalo duže od dan-dva”, podsjeća Čuturilo u čijoj školici ART DEPO predaje istaktnuti gitaristi poput Točka, a kaže da interesovanje budućih gitarista raste.
“Ne učimo ih da sviraju kao mi, već jedino pokušavamo da ih usmjerimo da nađu sebe i da se tako izraze”, zaključuje Čuturilo.
Bulatović: Muzika više nije kvalitetna, pa se mladi odlučuju za neke druge hobije
Za razliku od električne gitare, akustična još uvijek ima široku primjenu u muzici, tvrdi profesor i gitarista Srđan Bulatović.
“Možda akustične gitare i dalje biju bitku sa modernim vremenima zbog toga što se izučavaju u raznim obrzovnim institucijama, u kojima dolazi do omasovljavanja, te na taj način produžavaju instrumentu život”, smatra Bulatović. On objašnjava i koliko je teško sa akustične preći na električnu gitaru.
“To zavisi od tipa akustične gitare i načina sviranja. Ukoliko je u pitanju akustična gitara sa metalnim žicama, ona se najčešće svira trzalicom kao i električna. To je najbliži način sviranja električnoj gitari. Za razliku od toga, klasična i flamenko gitara se sviraju prstima, te je taj način sviranja mnogo komplikovaniji nego sviranje trzalicom” kaže Bulatović i otkriva da je teže svirati akustičnu nego električnu gitaru.
“Elekrtična gitara daje ton po principu dodira, a za akustičnu je potrebna veća snaga za trzaj žica, dobijanje tona i dinamike. To znači, da je mnogo lakše preci sa akusticne na elektricnu gitaru nego obrnuto”, savjetuje on.
To što se danas klinci rađe odlučuju za neke druge hobije, nego za sviranje kao razlog navodi to što ni muzika više nije kvalitetna. Bulatović je u srednjoškolskim danima imao potrebu da i sam proba električnu gitaru.
“To je bilo vrijeme potpune dominacije električne gitare i rok bendova u SFRJ i Evropi. U tom periodu kada bi se pomislilo na gitaru, asocijacija bi isključivo bila ekektrična, a ostale vrste skoro kao da nisu ni postojale. Zato je logično bilo da probam električnu gitaru. Neko vrijeme sam se čak premišljao da li da ostavim klasičnu i potpuno pređem na električnu, ali na kraju ipak sam ostao dosljedan mome prvom izboru. Uz sve nedostatke koje ima klasična gitara, ipak nešto neobjasnjivo me je vezalo za taj instrument za cio život”, kaže Bulatović.
Ljubav prema muzici najbolje pokazujem svirajući gitaru
Jedan od uzdanica crnogorske muzičke scene, kada je gitarski zvuk u pitanju je I Luka Vojvodić, gitarista benda Highway. Iako se njegova generacija danas radije odlučuje za, kako reče Marić, gramofone, Luka svoju ljubav prema muzici najbolje pokazuje svirajući gitaru.
“U Nižoj muzičkoj sam učio klasičnu gitaru, a nakon toga sa 14 navršenih godina dobio prvu električnu gitaru Fender Stratocaster. Nakon nize profesor mi je bio Šule Jovović”, prisjeća se Vojvodić i ne krije da ga je upravo Šule naučio da slušam i sviram bluz.
“Zahvaljujući njegovim odličnim metodama naučio sam da vježbam, i trudim se i dan-danas da vježbam što više, jer bez rada nema napretka” smatra Vojvodić. Idoli su mu bili, između ostalih, Sleš, Klepton, Santana, B. B King, ali i Radomir Mihajlović Točak vođa grupe “Smak”.
“Treba znati cijeniti ton gitare. Mi smo ti koji trebamo raditi na tome da to ne izumre, mada vjerujte da neće”, siguran je Vojvodić.
Bonus video:
