Mlada harmonikašica Amela Frljučkić premijerno će se predstaviti podgoričkoj publici projektom ”Virtuoznost harmonike” večeras u sali Dodest KIC-a “Budo Tomović” od 20 časova.
Pored Podgorice, Amela je obrazovanje sticala i na Muzičkoj akademiji “Đuzepe Tartini” u Trstu, na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, a magistrirala je 2017. godine na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Na večerašnjem koncertu publika će imati priliku da čuje djela kompozitora: Jukke Tiensuua, Einojuhani Rautavaare, Erika Satija, Lojze Lebič, Franka Angelisa, a premijerno će izvesti i djela Corrade Rojca i Slobodanke Bobane Dabović.
Rijetko se žene odlučuju za instrument poput harmonike, kako je došlo do toga da ti baš zavoliš i odlučiš da sviraš harmoniku?
Volim reći da je to bio sklop sudbinskih okolnosti. Pri upisu u nižu muzičku školu željela sam svirati neki drugi instrument, međutim, komisija je odlučila da budem primljena na odsjek za harmoniku. Iskreno, to je tada bilo veliko razočaranje za mene jer mi harmonika nije izgledala kao damski i instrument za umjetničku muziku. Roditelji su nekako uspjeli da me ubijede da ipak počnem ići na časove harmonike, te kada sam vidjela da učimo klasične, a ne narodne kompozicije, brzo sam zavoljela istu. Već sa 12 godina sam odlučila da ću biti profesionalna harmonikašica, tačnije, da ću jednog dana upisati akademiju i krenuti ovim putem. Sigurno je tome doprinio i dobar rad mog tadašnjeg nastavnika Omera Đurđevića na čije časove sam jako voljela ići.
S obzirom na to da se ovaj instrument veže za neke druge žanrove, jesi li se sretala sa predrasudama kad kažeš da sviraš harmoniku i kako si se borila sa njima?
Jesam, bezbroj puta. Kao mlađu me je to znalo iznervirati, međutim vremenom sam shvatila da su predrasude plod neinformisanosti, te da ih ne smijem shvatati lično. Moj poziv, pored samog sviranja, podrazumijeva da moram biti i dobra ambasadorka harmonike i da u tim situacijama treba da upoznam drugu stranu sa brojnim mogućnostima ovog divnog instrumenta. Desilo mi se više puta da mi je publika prilazila nakon nekog mog nastupa ili koncerta sa riječima da su upoznali harmoniku iz potpuno drugačijeg ugla i da su fascinirani mogućnostima samog instrumenta. To mi daje „vjetar u leđa“ da ne odustajem od zacrtanog puta. Trudim se biti progresivna, te svojom gostovanjima u medijima i koncertnom aktivnošću upoznavati publiku sa umjetničkom muzikom na harmonici.
Koliko je bilo teško sastaviti program za ovaj koncert s obzirom na to da ćeš večeras u KIC-u premijerno izvesti i dva djela?
Iskreno, dugo vremena sam razmišljala o programu. S obzirom na to da se godinama susrećem sa predrasudama u vezi sa harmonikom, sebi sam postavila pitanje: „Koji program bi bio najbolji da se publici približe brojne mogućnosti harmonike i da se potpuno promijeni percepcija samog instrumenta?“. Kao odgovor na to pitanje nastao je projekat koji sam nazvala „Virtuoznost harmonike“, odnosno moj solistički koncert sa ovakvom kombinacijom kompozicija.
„Virtuoznost harmonike“ jer je prava virtuoznost instrumenta generalno nepoznata. Ne smatram da se ovaj instrument ne treba koristiti za neke druge žanrove, štaviše, harmonika ima veoma značajno mjesto u tradicionalnoj muzici širom Balkana, te je zbog toga veoma voljen instrument, ali publika mora biti upoznata sa drugim repertoarom koji se izvodi na harmonici, a koji zvuči fantastično. Repertoar koji ću izvesti na koncertu je veoma interesantan i šarolik, a posebno mjesto zauzima svjetska premijera djela “Drvo nade” naše kompozitorke Slobodanke Bobane Dabović. Ovo je prvo djelo koje je napisano za mene i koje ću ja premijerno izvesti, te u mom srcu i na mom repertoaru ima posebno mjesto. Naime, velika je privilegija za jednog izvođača da neki kompozitor piše za nju/njega. Dabović je prva žena kompozitor iz Crne Gore koja je napisala djelo za solo harmoniku, te je na ovaj način veoma doprinijela razvoju harmonikaške literature na našim prostorima. Shodno tome zaslužuje i posebno mjesto. Pored toga izvešću crnogorsku premijeru djela “Nepredvidivi prostori” italijanskog kompozitora Corrada Rojca. U pitanju je veoma interesantan savremen komad napisan 2000. godine. Pored navedenih djela na repertoaru se nalazi još šest raznolikih i veoma interesantnih kompozicija, a između ostalog i moja dva aranžmana dvije narodne pjesme urađene u modernijoj varijanti. Program je veoma zahtijevan, ali zaista divan te je priprema istog zahtijevala veliki broj uloženih sati u vježbanje i istraživanja djela. Ali, sve ovo mi je pričinilo veliku radost.
Ima li uslova da se i ovdje nastavi školovanje i usavršavanje,je r većina muzičara koji se odluče za ovaj instument, čak i kao srednjoškolci, školovanje nastave van Crne Gore?
Na Muzičkoj akademiji na Cetinju postoji odsjek za harmoniku koji vodi prof. Predrag Janković, međutim iz Crne Gore određeni broj harmonikaša se odluči nastaviti svoje školovanje vani. Ne želim generalizovati koji su razlozi za studiranje vani kod drugih kolega, ali moji su bili želja za osamostaljivanjem, upoznavanjem drugih sredina, kultura i naroda. Takođe, vjerujem da je važno da svako, bez obzira čim se bavio, ode jednom iz svoje zemlje na određeni period na neko usavršavanje, jer su to veoma vrijedna životna iskustva.
Ti si imala priliku da svoje znanje nadograđuješ i na Muzičkoj akademiji Đuzepe Tartini u Trstu i na Muzičkoj akademiji u Ljubljani. Ima li na tim odsjecima više mladih ljudi, a posebno žena koje sviraju harmoniku?
Da, imala sam sreću da budem stipendista Eramsus+ i CMEPIUS programa i da provedem po semestar na navedenim akademijama. Kako u Sarajevu, tako i u Ljubljani i Trstu broj primljenih studenata po godini je između jedan i tri studenta, zavisno koji je izvođački nivo prijavljenih kandidata, kao i broj profesora koji predaju harmoniku. Tako da generalno odsjeci za harmoniku na akademijama na kojima sam se ja školovala, bar u tim semestrima nisu bili veliki. Najbrojniji je bio odsjek za harmoniku u Ljubljani, jer tamo rade tri profesora harmonike. Djevojaka koje sviraju harmoniku je generalno značajno manje nego momaka, kako kod nas, tako i vani.
Usmjerena si i na popularizovanje harmonike, posebno savremene muzike pisane za ovaj instrument. Ima li mladih ljudi koji su zainteresovani da sviraju harmoniku?
Za mene je harmonika urban instrument, ili kako ja volim reći, instrument ovog vijeka, te zbog toga najviše volim svirati djela koja su originalno pisana za harmoniku. S obzirom na to da je harmonika, u odnosu na primjer na klavir, violinu, mlad instrument, najveći broj kompozicija je napisano u posljednjih pedeset godina. Interesovanje svakako da postoji, s tim što upisani broj đaka u osnovne i srednje škole varira od generacije do generacije.
Obrađuješ i tradicionalnu muziku kojoj daješ drugačije ruho. Najčešće tradicionalnu muziku kod nas kombinuju sa džezom, ograničavaš li se ti samo na jedan žanr i kako te kompozicije zvuče u tvojim aranžmanima?
Konkretno, ne pravim kombinacije sa džezom, mada volim čuti i te varijante, uglavnom zvuče odlično. Teško mi je tačno definisati svoj stil, jer sam sebi dala slobodu istraživanja, tako da su neki aranžmani poprilično savremeni, pisani savremenim tehnikama, dok su neki više klasični, a ima i onih koji su dosta blizu tradicionalnom stilu uz neke modernije impulse. Uglavnom, meni je bitno da se ne ograničavam u okviru jednog žanra, te da budem što više slobodna u istraživanjima.
Da li je obrađivanje tradicionalne muzike jedini način da se instrument približi publici?
To je jedan dobar način, ali svakako nije jedini. Konkretno, sviram sve počev od baroka pa do djela napisanih 2019. godine, pored toga izvodim i tango muziku, ali volim biti i dio eksperimentalnih projekata. Konkretno, u januaru sam bila dio jednog sjajnog Jam Sessiona u Historijskom muzeju u Sarajevu gdje sam svirala sa električnim gitarama, bubnjevima i elektro zvukom. Nedavno sam bila gošća na CD-u bosanskohercegovačkog muzičara Dina Aganovića (umjetnički Hibrid) koji pravi eksperimentalne kombinacije raznih instrumenata i zvukova. Dakle, harmonika je instrument koji možete uklopiti u milion različitih kombinacija i svuda zvuči odlično. I to je razlog zašto toliko volim svoj instrument, jer pruža „more“ mogućnosti.
Imala si priliku da nastupaš u sklopu raznih festivala, takmičenja, majstorskih kurseva, a takođe si se publici predstavila i kroz koncerte. Koliko je bitno da jedan mladi umjetnik prođe sve to?
To je sve odlična priprema za život nakon završene akademije. Na svakom takmičenju, masterclassu, nastupu naučićete nešto novo, te će vas to učiniti boljim muzičarem. Preporučila bih svakom mladom muzičaru da iskoristi sve prilike za usavršavnjima tokom školovanja, jer će svako iskustvo biti zlata vrijedno jednog dana.
Većina kad dođe na koncerte ne zna koliko je jedan umjetnik morao da tokom školovanja uloži rada i truda, i koliko sati vježbanja treba da bi se postigli željeli rezultati. Koliko danas vježbaš harmoniku i sviraš li svaki dan?
Za pripremu jednog koncerta je potrebno od šest, do osam mjeseci svakodnevnog vježbanja. Priprema podrazumijeva i druge stvari kao što su: ostvarivanje kontakata, planiranje nastupa, kontakti sa organizatorima nastupa, i generalno briga o svemu, kao što je dobra promocija, fotografije, snimci, odjeća, kontakti sa medijima i brojne druge stvari. S obzirom na to i da studiram, volontiram i uporedo imam svoj projekat „Instrumental story“ moj svaki dan je ispunjen drugačijim obavezama, te broj sati koje provedem svirajući varira. Ali, u suštini negdje je između tri i šest sati dnevno, zavisno o zakazanim koncertima. Takođe je veoma važna podrška okoline jer poziv umjetnika je veoma zahtjevan svuda, a posebno u nekim zemljama koje su u tranziciji kao što su države na Balkanu. Imam sreću da imam divnu porodicu koja me neograničeno podržava i zahvaljujući kojoj mogu da se bavim ovim pozivom. Pored njih tu su i moji zlatni prijatelji koji me stalno motivišu. Bez njih sve ovo ne bi bilo moguće.
Umjetnost ne može razumjeti svako
Pored Muzičke akademije završila si i fakultet političkih nauka i trenutno si na masteru. Koliko je neophodno da jedan umjetnik bude svestran i da sam zna da sebi odradi kampanju bez PR-a i menadžera?
Još od antičkih vremena se znalo da je za izgradnju zdrave individue potrebno biti široko obrazovan i svestran. Smatram da se muzikom možete baviti na dva načina, prvi je da zabavljate, a drugi je da budete umjetnik/ca. Ja sam se odlučila za drugo, a za to je neophodno da budete veoma načitani i obrazovani, jer umjetnost ne može razumjeti svako, a samim tim ni baviti se istom. Što se tiče menadžeringa tu sam samouka, jer to su stvari koje se, nažalost, ne uče na akademiji, a trebalo bi. Tako da što se toga tiče najviše učim sama iz životnih situacija sa kojima se susrećem. U svakom slučaju živimo u doba kada se promjene dešavaju velikom brzinom te je neophodno učiti svakodnevno.
Bonus video:
