Za roman “Sestre Palavejev: u oluji istorije” bugarskog pisca Aleka Popova kritika kaže da je prvi partizanski roman od vremena pada komunizma. Ovaj roman oživljava epohu, tako da je razumiju generacije koje su komunizam iskusile samo kroz maglovita sjećanja svojih roditelja i njihovih roditelja. Uz crni humor Popov se zabavlja na račun razočaranih revolucionara i uz to na inteligentan i duhovit način ismijava širok spektar političkih ideologija. Roman “Sestre Palavejev” objavila je Geopoetika u prevodu Ivane Stoičkov.
Alek Popov (1966, Sofija). Diplomirao je na katedri za bugarsku filologiju na Sofijskom univerzitetu. Autor je zbirki priča “Druga smrt”, “Prljavi snovi”, “Ciklus kupusa”, “Put ka Sirakuzi”, “Nivo za napredne”, romana “Misija London”, “Crna kutija”. Radio je u Nacionalnom muzeju književnosti i kao ataše za kulturu u bugarskoj ambasadi u Londonu, direktor Doma dječje knjige, glavni i odgovorni urednik časopisa "Rodna riječ" i sekretar za štampu bugarskog PEN centra. Njegova proza prevođena je na 15 jezika. Šta vas je podstaklo na pisanje romana “Sestre Palavejev: u oluji istorije”?
- Ispostavilo se da je tekuća istorija još uvijek vrlo osjetljiva stvar - to je nešto što nijesam u potpunosti shvatio u početku. Pisanje o toj nedavnoj prošlosti neizbježno priziva duhove bolnih uspomena, od još uvijek neriješenih sukoba i izaziva jake strasti iz različitih i često suprotnih pravaca. Tema je tako teško natovarena propagandom i svim vrstama tabua da je otvaranje ovih vrata kao ulazak u minsko polje. Pogotovo ako se približavate prošlošću sa smislom za humor! Oznaka “parodija” stalno čeka više takvih knjiga, ali književnost ima dugu tradiciju izlaganja apsurdne i groteskne strane rata. Veliki satirični romani kao što su “Dobri vojnik Švejk” Jaroslava Hašeka i “Kvaka 22” Džozefa Helera inspirisali su nekoliko generacija i i dalje su relevantni. Koja je istorijska pozadina Vašeg romana?
- Kao djetetu moja baka mi je pričala o bombardovanju Sofije tokom Drugog svjetskog rata, miješajući svoju priču sa fantastičnim elementima, bila je to neka vrsta bajke, koja je ostavila neizbrisiv trag u mome sjećanju. Ovdje vjerojatno leži podsvjesni izvor mog interesa za taj period i u narednim decenijama. Kasnije kao tinejdžer odrastao sam uz partizanske romane i filmove koji su tada bili avanturističke priče o tom vremenu. Oni su takođe bili ključni elementi propagandne mašinerije, ali u tim godinama nije me mnogo bilo briga za ideologiju. Kada sam počeo svoj rad prije nekoliko godina, morao sam opet da prođem kroz datoteke iz tog vremena, ali sada kao odrasla osoba koja je odlučna da se suoči sa mitovima svog djetinjstva. Pažnju su mi privukle dokumentarne stranice istorije, pregledao sam memoare, policijske arhive, vojne evidencije, istorijska mjesta kako bi ponovo stvorio autentično okruženje u kojem moja priča i moji likovi mogu da se razvijaju i rastu. Specifičnost mog metoda je da istraživanje i razvoj idu zajedno, oni komuniciraju i druže se, tako da je proces pisanja istraživanje samo po sebi. Žanr ovog romana je partizanski roman. Neobično je pisati partizanski roman, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata. Kako objašnjavate ovaj poduhvat?
- Žanr je zapravo avanturistički roman, ili avanturistička saga ako vam je draže, s obzirom na moje namjere da izgradim veći narativ ove priče. Naravno, sam roman ima puno od žanra partizanskog romana / filma i često je uzimao neke od njihovih stilskih osobina, ali ne ispunjava nikakve ideološke funkcije i stoga nije pogodan za propagandu bilo koje vrste. Smisao za humor igra centralnu ulogu u toj priči. Kroz knjigu postoje mnoge reference na pop kulturu, palp fikšn i stripove. Kasne tridesete i četrdesete godine prošlog vijeka bile su zlatno doba stripa, u tom periodu su stvoreni neki od najvažnijih inspirativnih superheroja - Supermen, Betmen, Kapetan Amerika, Čudesna žena i tako dalje. Napravio sam neku vrstu post-modernog okruženja u kojem se pop i soc umjetnosti druže i komuniciraju. Međutim, sam narativ je ostao klasičan i to čini roman vrlo čitljivim.
Počeli ste priču o sestrama Palavejev iz današnje perspektive, od naziva ulice u Sofiji. Kako se potom razvijala priča o sestrama?
- Priča počinje u Bugarskoj 1940. godine. Drugi svjetski rat bijesni. Bugarska je saveznik Osovine. Dvije djevojke iz bogate porodice, bliznakinje Kara i Ira, traže slobodu i avanturu kako bi izbjegle sudbinu tradicionalnih buržoaskih supruga. Podigle su ih britanske guvernante, učile su u školi za najelitnije djevojke u Sofiji, a bile su i strastvene čitateljke stripova kojima ih je redovno snadbijevao njihov stric iz SAD-a. Inspirisane zapaljivim miksom superheroja i ljevičarskih ideja, tinejdžerke odlučuju da pobjegnu iz svog utočišta i da se pridruže partizanskim pobunjenicima. One izmišljaju svoju otmicu da obezbijede sredstva za revoluciju, ali plan iskače iz šina i bliznakinje ljepotice se nalaze izgubljene u planinama usred gomile grubih zabrinutih muških boraca na čelu sa Medvedom. On je komandant, prošao kroz napornu školu sovjetske vojne kontraobavještajne službe, i čuva sumornu tajnu o svojoj prošlosti i gorkom saznanju o staljinističkom raju. Ono što slijedi je divlje putovanje kroz tragikomični apsurd, obmanu, izdaju, bitke, smrt i opstanak.
Dvije ideologije se sukobljavaju u romanu. A vi se rugate sa objema. Sa kojim ciljem?
- Kao što sam spomenuo maloprije roman se puno bavi ideologijama (neminovno!) bez da po sebi bude ideološki, što je za neke ljude izvor velikih zabuna. Priča reže hrabro kroz istorijske mitove i ideološke klišee. Koristi neobičan, ali veoma potreban po mom mišljenju, pristup prošlosti koja ima veze sa Monti Pajtonom, stilski satirično razigran. Postoji nešto vrlo oslobađajuće u ovom pristupu. Ovdje na Balkanu stalno smo robovi mitova iz prošlosti. Duhovi iz istorije još uvijek su previše održivi i eksploatišu ih beskrupulozno populistički šarlatani za manipulaciju ljudima i njihovim emocijama.
Što znači za današnje mlade čitaoce u Bugarskoj čitanje priča iz Drugog svjetskog rata?
- Time se zapravo popunjava značajan jaz u njihovom obrazovanju. Ovaj dio istorije se proučavao vrlo površno u školama, jer naše društvo još uvijek nema zajedničko razumijevanje ovog dijela naše istorije i po mom mišljenju nije vjerovatno da ćemo naći zajednički trag u bliskoj budućnosti. Mi živimo više ili manje u multi-istorijskom društvu, gdje različite grupe imaju svoja tumačenja prošlosti definisane uglavnom svojom porodičnom istorijom i ideološkom pozadinom. Vjerujem da književnost može premostiti u određenoj mjeri različite verzije istorije izlažući svoje unutrašnje kontradikcije i nekoherentnosti ljudske percepcije u cjelini. Mogla bi nas naučiti kako da preživimo u svijetu punom paradoksa i kontradiktornih priča bez potrebe ubijanja jedni drugih. Nemogućnost prihvatanja paradoksa je često povezana sa određenim ograničenjima u nečijim kognitivnim sposobnostima i može biti izvor psihološkog poremećaja. Mi živimo u nesavršenom svijetu. Poboljšanje društva u određenoj mjeri pokazalo se kao sasvim moguće, međutim, pokušaji da se učini savršenim donijeli su, kako pokazuje istorija, više štete nego koristi. Svijest totalitarnih režima ostaje ključna za građansko obrazovanje u 21. vijeku, a Drugi svjetski rat je dio ovog znanja. Jedan od najgorih paradoksa ovog rata je bio taj da se na kraju pola Evrope preokrenulo da bude ponovo pod okrutnom diktaturom. Kako se Zapad složio da se ova podjela dogodi? Da li je bilo izbora?
Priča o sestrama još uvijek nije završena. Koji su vaši dalji planovi?
- Zapravo ono što sada čitate je samo prva knjiga većeg narativa, trilogije postavljene u veći vremenski period: u 40-te, 50-te i 60-te godine. Drugi dio će izaći do kraja 2016. godine, a treći će, nadam se u narednih nekoliko godina. Zaplet se odvija na Balkanu, Velikoj Britaniji i SAD-u. Trenutno radim na drugom dijelu trilogije pod radnim naslovom: “Sestre Palavejev: u ledu Hladnog rata”. Na kraju prvog dijela staze sestara se razilaze. Jednu od njih, Iru, pronalaze Titovi partizani i pridružuje se jedinici komandanta Pantera. Neću otkriti šta će se zaista dogoditi, ali značajan dio zapleta se odvija na području Prokletija i planine Kopaonik. Hladni rat zatiče bliznakinje na suprotnim stranama Gvozdene zavjese... Obje žive u Londonu ne znajući jedna za drugu. Obje vjeruju da je ona druga mrtva. Do 5. marta 1953 - dana Staljinove smrti, kada su se slučajno našle... Srećno okupljanje ili početak nezgodne špijunske afere? Da li ova knjiga sadrži prepoznatljiv mentalitet ljudi sa Balkana?
- Da i veoma, u stvari. Postoji bogata galerija sporednih likova koji su tipično balkanski i razmišljaju o globalnom toku istorije sa svojih parohijskih gledišta. Sujeverja i paganski rituali često idu zajedno ili se miješaju sa današnjim ideološkim klišeima što je izvor velike zabave. Groteskno i apsurdno su dio karnevaskog duha knjige i duboko su ukorijenjene u našoj balkanskoj kulturi, gdje nisko i visoko često mijenjaju svoja mjesta. Lakrdija, junaštvo i sitni svakodnevni životni detalji se kuvaju zajedno u ovom vještičijem kazanu.
U romanu postoje likovi Rusa, ili likovi pod ruskim uticajem. To je stvar prošlosti. Može li to biti stvar budućnosti?
- Oni nijesu zapravo ruski, već prije sovjetski likovi... Oni pripadaju plemenu ujedinjene i definisane ideologije i načina života, a ne po etničkoj pripadnosti. Pretpostavljam da je jugoslovenski identitet Tito pokušavao da izgradi kao nešto slično, ali u manjem obimu. SSSR danas ne postoji, ali i dalje zrači neku vrstu soc-nostalgije kao mrtva zvijezda. Ova nostalgija se čudno miješa sa pravoslavljem i širokim opsegom paternalističkih ideja koje žele konzervativni dijelovi društva. Vizuelni ekvivalent ovog mentalnog bućkuriša su “moderne” ruske ikone koje prikazuju Staljina kao sveca. Kako se vaš stil mijenjao od romana “Misija London” do “Sestara Palavejev”. Očigledno, stil je nekako sličan, ali je ipak, čini mi se, malo evoluirao?
- Trudim se da pratim unutrašnju logiku djelovanja i da razvijam zaplete u skladu s tim. Motivacija, psihologija i akcija - to je ono što me najviše zanima. Vjerujem ako uspijete da uskladite sve ispravno, ostatak će neminovno konvergirati i naći svoje mjesto. Za mene je riječ vozilo, a ne cilj sam po sebi. Što su jasnije misli, to je jasniji jezik. Volim da se igram sa zapletom, situacijama i likovima umjesto da to činim sa riječima.
Rad na scenariju za film
Po romanima “Sestre Palavejev” i “Misija London” su napravljene predstave i igrani filmovi. Šta nam možete reći o tome?
- Moj interes za bioskop i pozorište je počeo zapravo mnogo prije, ali sam profesionalno odrastao sa filmskom adaptacijom “Misije London”. Radio sam na scenariju sa Deljanom Manevom - pozorišnom rediteljkom i istraživačem na području analize djelovanja. Radili smo zajedno, i na pozorišnoj i filmskoj adaptaciji “Sestara”. Zapravo, prilično je dosadno pisati predstavu ili scenario sasvim sam. Vjerujem da su interakcija i partnerstvo vrlo važan dio dramaturgije; ponekad je jedini način da se dokaže da li su situacija i dijalog stvarni, da se doslovno igraju. Predstava “Sestara” je postavljena na pozornici Plovdivskog dramskog pozorišta. To je zaista bio odvažan poduhvat obzirom na kontekst. Vrlo izražajan, dirljiv nastup sa gotovo filmskom strukturom i vizijom. Pravi šou! Ono što me je posebno učinilo zadovoljnim je da su čak i mladi ljudi sa nula iskustva u komunizmu bili zaneseni temom i uživali u predstavi.
Bonus video:
