Najveća crnogorska pogibija u jednom danu - Vijesti.me
VIJEK SJEĆANJA: MEDOVA, 6. I 1916 - 6. I 2016.

Najveća crnogorska pogibija u jednom danu

Tragedija se desila istoga onoga jutra kada je započela Mojkovačka bitka i bitka za Lovćen. Na crnogorskom dvoru, zastava je spušte na na pola koplja i proglašena opšta žalost. Crna Gora je bila u crnini. To je bio nagovještaj opšteg sloma

Kralj Nikola i veterani (Novine)
Kralj Nikola i veterani (Novine)

Priča o nesrećno stradalim crnogorskim dobrovoljcima pod Medovom, i parobrodu Brindizi, što ga je, zajedno sa njima, snašla tragična sudbina, aktuelna je i danas poslije 100 godina. 

Iskonski strah za svoju domovinu i ljubav prema njoj i svojim porodicama, odgovornost za njihovu sudbinu i budućnost - zaputili su crnogorske dobrovoljce na zaradi u iseljeništvu  da krenu prema Crnoj Gori, slijedeći vjekovu cnogorsku dobrovoljačku tradiciju da su kad god je zemlja u opasnosti, na poziv ili bez poziva, spremni da se za nju bore. 

Crna Gora je iz balkanskih ratova izašla ekonomski icscrpljena, slabo naoružana, vojnički oslabljena i prorijeđena, tako da nakon velikih pogibija nije bila spremna za novi, pogotovo svjetski rat, poslije nepune dvije godine.

Početkom 1914. godine u Americi je živjelo i radilo oko 30.000 Crnogoraca, a samo vojnih obveznika 1506, svaki peti, a bilo ih je i u drugim krajevima svijeta. Međutim, od samog početka rata, videći da je otadžbina u opasnosti, veliki broj Crnogoraca koji su radili u inostranstvu pohitao je i bez poziva na crnogorska ratišta, u jedinice koje je trebalo popuniti. Pored vojnih obveznika, u crnogorsku vojsku javljali su se i dobrovoljci bez vojne obaveze, iz rodoljubivih i nacionalnih pobuda. 

U ratu kakav svijet do tada nije vidio učestvovalo je 36 zemalja, a ratne operacije su se odvijale na tri kontinenta. 

Prekretnicu u odnosu zaraćenih strana unosi ulazak SAD u rat, u aprilu 1917. godine, što je uveliko odlučilo pobjedu sila Antante.

Pošto su SAD bile neutralne, sve do stupanja u rat, bilo je dosta problema u sakupljanju dobrovoljaca u toj zemlji, gdje je bilo najviše Crnogoraca. Na sakupljanju su radila iseljenička društva i klubovi, a kasnije misija crnogorske vlade, koja je nailazila na velike probleme. Pa ipak je, do juna 1915. sakupljeno oko 3000 dobrovoljaca. Oni su upućivani u prihvatne centre u Kanadi: prvo u Vankuver, pa u Tri Rivers na obuku, a odatle u luku Halifaks. 

Crnogorski dobrovoljci su u kanadskim prihvatilištima svuda svečano dočekivani od engleskih vlasti i oficira. Na stanicama ih je ispraćala vojna muzika, vatromet, đevojke sa suzama i poljupcima za rastanak i srećan put, uz zvuke crnogorske himne i lepršanje crnogorske zastave. Klicalo se: ''Naprijed za Crnu Goru!''. Dobrovoljci su bili ushićeni i jedva su čekali da brodom krenu prema svojoj otadžbni. Pod engleskom komandom u Tri Riversu od dobrovoljaca su formirani bataljoni, čete i vodovi i određene starješine. 

Bilo je problema sa prevozom, ali je crnogorska vladina misija, prije zatvaranja američko-kanadske granice, uspjela da organizuje slanje dva transporta dobrovoljaca u avgustu 1915. godine, preko 2000 ljudi. Oni su prekookeanskim savezničkim brodovima iz luke Halifaks upućivani u Solun, u pratnji savezničke flote, a odatle preko Skoplja, Kosovske Mitrovice u Crnu Goru. 

Teškoće su naročito iskrsle u vezi sa prevozom posljednje grupe, oko 600 dobrovoljaca, tako da su u prihvatnom centru zadržani više nego što se očekivalo. Dobrovoljci su čekali od septembra do decembra da se ukrcaju na brod i što prije stignu na ratište. U Tri Riversu je formiran bataljon. Za komandanta transporta određen je dr Đuro Guča, Slovak iz Vojvodine, šef američko-češke ljekarske misije Crvenog krsta, koja je polazila u pomoć crnogorskoj i srpskoj vojsci. Za bataljonskog barjaktara određen je Rus Nikolaj iz Toboljska, u Sibiru, koji se zavjetovao da će pod njim pristupiti kralju Nikoli i barjak razviti na Lovćenu. Zbog austrougarsko-bugarske ofanzive put preko Soluna bio je onemogućen. Ostalo je kao jedino moguće pristanište u albanskoj luci Medova, koja se tada nalazila pod kontrolom saveznika i crnogorske vojske.

Dobrovoljci su, konačno, iz kanadaske luke Halifaks krenuli prekookeanskim brodom Italija za Napulj, 6. 12. 1915. 

Predostrožnosti radi, konvoj su pratili saveznički ratni brodovi, kao zaštita od njemačkih podmornica koje su sve protivničke transporte nemilosrdno potapale. Svaki putnik je dobio pojas za spasavanje, uz tačno određeno mjesto u čamcu u slučaju opasnosti. Nakon 25 dana plovidbe brod je stigao u Napulj 31. 12. 1915. Pošto su Otrantska vrata bila zatvorena, dobrovoljci su željeznicom nakon dva dana stigli u Brindizi. 

U Brindiziju su dobrovoljci ostali tri dana, sve dok saveznička komanda nije odlučila o njihovom daljem transportu i o pošiljci američkih iseljenika. Zbog njemačkih podmornica odlučeno je da se koriste manji i stariji brodovi, pa je izbor pao na poštansko-teretni brod Brindizi.

Luka Brindizi je u novonastalim okolnostima, krajem 1915, bila glavna za vojne aktivnosti Antante u južnom Jadranu. 

Iz istoimene luke Brindizi je isplovio ispred ponoći, 5. januara 1916. prema albanskoj luci San Đovani di Medua (Šinđin). Putnicima nijesu dati ni pojasevi za spasavanje, dok su u pratnju krenuli manji brodovi. Brod je zaplovio u mrklu noć, kao fantom, bez svijetla. Atmosfera je bila mučna, uz jezivu tišinu i strah od podmornica. Dobrovoljci su bili uzmenireni u iščekivanju jutra i pogleda na crnogorske planine. 

Na Badnje jutro, 6. januara 1916, u 8 sati i 5 minuta, brod Brindizi je u Medovskom zalivu, na njegovom južnom dijelu, naišao na postavljenu savezničku minu i teško oštećen, na dubini od 14 metara, 500 m od obale i 3 km od pristaništa potonuo za nekih 12-15minuta. Na brodu koji je tonuo, u njegovoj utrobi i oko njega, vodili su očajničku borbu za život dobrovoljci i članovi američko-češke misije Crvenog krsta. Bili su to trenuci agonije i užasa. Završni čin ličnih ljudskih drama i kolektivne tragedije.

I eto, Brindizi je 6. januara na posljednjem putvanju doživio brodolom i donio tragediju crnogorskim dobrovoljcima, a većini smrt, ispred albanske luke Medova, gdje se i danas nalazi njegova olupina.
Ovo je jedna od najvećih pomorskih tragedija u Prvom svjetskom ratu i najvećih crnogorskih pogibija u jednom danu. O njoj su govorili preživjeli dobrovoljci i očevici iz medovske luke. Istorijska slika ove dobrovoljačke tragedije se stalno dopunjava. 

Na parobrodu Brindizi u času nesreće bila su 553 putnika. Poginulo ih je 401, od toga 389 dobrovoljaca i 12 članova američko-češke misije Crvenog krsta, a spašeno je 150 dobrovoljaca i dva člana rečene misije, od kojih je jedan bio komadant bataljona dr Đuro Guča. 

I poslije 100 godina ostale su neke nedoumice u vezi sa Medovskom tragedijom. Još se traži odgovor kako je i zašto došlo do brodoloma. Indikativan je u tom smislu i podatak da posada Brindizija, na čelu sa kapetanom, koja je, kada je došlo do eksplozije, u panici i strahu, uskočila u jedan čamac za spasavanje i pokušala da pobjegne ostavljajući brod i putnike koje je prevozila na milost i nemilost sudbini i morsim talasima, ne stavljajući im na raspolaganje preostale spasilačke čamce. O njenoj sudbini ni poslije 100 godina ništa se ne zna pouzdano, ali se pretpostavlja da je većinom stradala od revolverskih hitaca koje su na nju ispaljivalji razočarani dobrovoljci. 

Srpski oficir Jeremija Živanović je kao očevidac u luci Medova zapisao u svome dnevniku da je ''lađa nevešto vođena, a možda i namerno pogrešno''. Ali, ''od toga su u grobu ključevi'' kako bi rekao Njegoš. 

Tragedija se desila istoga onoga jutra kada je započela Mojkovačka bitka i bitka za Lovćen. Na crnogorskom dvoru, zastava je spuštena na pola koplja i proglašena opšta žalost. Crna Gora je bila u crnini i očaju. To je bio nagovještaj opšteg sloma.

Lovćenska vila, Cetinje (Novine)
Lovćenska vila, Cetinje (Novine)

Uporedo sa spomenima na ovaj tragični događaj i odavanje pošte brodolomnicima, stradalim i spašenim, uz pijetet prema njihovom ljudskom udesu i patriotskoj žrtvi, javljala se ideja za podizanje spomenika u njihovu čast, što je realizovano 13. maja 1939, a godinu dana kasnije, 6. juna 1940, na Cetinju,  uz veliku svečanost, prisustvo prežvjelih i porodica poginulih, otkriven je spomenik Lovćenska vila, kao simobl slobode i otpora, rad poznatog vajara Rista Stijovića.


Najčitanije iz sekcije Zabava