Posljednja nedjelja septembra za mene ima neko značenje, od vremena francusko-čeških auto-stopova. Moje srce je kidalo jutarnji san u Parizu jer sam znao da ću za dan-dva biti u Pragu, vidjeti osobu koja mi bijaše draga i nastaviti studije.
Bio sam opremljen skromno ali dobro. Vojničke čizme, mantil Montgomery i košulju od flanela kupio bih dan ranije na najvećem pariskom buvljaku Port de Clignancourt, odmah pored istoimenog hipodroma (govorili su da tu dolazi Samuel Beckett i kladi se na konje, ali ja ga nikad nisam vidio). To će me čuvati od praške zime i strašne promaje mađarskih vozova.
Kažem za dan-dva, jer onog jutra kad bih krenuo nije bilo realno da do večeri prevalim češku granicu. Strpao bih andramolje u ruksak i u zoru izbio na sjevernu kotu Grada svjetlosti zvanu Port de la Vallete.
Tu sam ja, na jednom proširenju ceste (ovog trenutka bih pogodio svaki metar), naoružan kartonima s natpisom kud me put vodi (Metz, Saarbrücken, Heidelberg, Nürnberg, “Prague” - najdonji karton skoro nikad nisam demonstrirao), kao kakvim oklopom od pet štitova, osjetio lupanje srca dok sričem stihove u prevodu Ezre Pounda - drevni pjesnik Li Tai Po (Pound kaže Li Bai): “Ako se juče rastadosmo/ Već danas osjećamo mi/ Bol rastanaka svih/ Od naših voljenih.”
Auto-stop
Tada, dva dana bez prekida u auto-stopu, ja sam Evropu počeo da doživljavam i shvatam kao jednu zemlju. Taj paradoksalni osjećaj grijao mi je srce godinama. Kad bih se povjerio zapadnim prijateljima, prije pada komunizma, mislili su da sam poludio. Danas, posle podmuklih udara na Evropu, od ruke narodâ koje je ona emancipovala, to za mene nije luđačka ideja nego iskreni san. San o zajedničkoj evro-državi, rečeno danteovskim jezikom, radi spasa!
Mnogo godina kasnije, u dip-koru Buenos Ajresa, slušam kako moj kolega, grčki ambasador Georgio Georgiu, plemić, rođen u Delfima, kaže u šali šefu portugalske misije: “Šta ja imam s tobom i s tvojom EU? Zar meni nije bliži Lebanon i Egipat, Balkan i Levant? Vi ste samo posudili grčku riječ ‘evropi’, koja u prevodu znači ‘idem tamo gdje mi je bolje’…” I ja im, obojici, pričam o mom kopnenom doživljaju evro-tla…
U Njemačku bih ufurao u petak popodne. Njemci su korektni prema stoperu i prime te u svoja kola, ali samo ako je suvo. Kad je kiša to je crni petak. Možeš tu crknuti, on te neće.
Moji spasioci bili su američki vojnici u bazama NATO-a koji su kretali u večernji provod. Momci koji u petak izlaze iz kasarne sa strava kolima posebna su priča. Garantujem.
Zaglavio bih s njima u provodu, pošto sam ostavio ranac u kolima a natrag se nije moglo do zore. Bilo bi smiješno i pomisliti da platim ravnopravno, zbog brutalne razlike u našim zaradama, ali oni nisu dozvolili ni simbolično da častim piće.
Nudili su čak da plate djevojku, u baru, za noć, kao sebi.
“Hvala”, ljubazno bih odgovorio čuvenom replikom iz Mrožekovih Emigranata, “imam drugih mogućnosti”.
Onda bismo se smijali, prirodno i slatko, kao kiša.
Pare dolaze i odlaze, kao radost ili bol.
Money comes and goes, govorili su.
Iznenadni poziv
Dio pariske zarade u sezoni jun-septembar 1984. ja sam, nažalost, potrošio za druge stvari s tugom u srcu. Za grob svog oca.
Pošto sam se vratio u Prag on je javio da se poslabio i želi da me vidi. Osjetio sam dotad nepoznat bol. Činilo mi se da se sva nježnost ovoga svijeta valja sa crnim šeširićem mog starog oca, niskog rastom i zaraslog u kratku bradicu, u onaj strašni andergraund o kom uporno pričaju antički pjesnici zovući ga Had. Doputovao sam brže-bolje na Cetinje, gdje je on već bio naručio grobnicu, a ja sam ga zamolio da je platim: “Od plaće koju zaradih/ U kuge punom Parizu”.
Pjesmu s ovim stihovima napisao sam kasnije, u Njujorku, i objavio je u zbirci Film u bunkeru (2014), sjećajući se s bolom njegove smrti koja je zaokružila kalvariju našeg ognjišta s pisanim rodoslovom (ne usmenim!) počev od 1624. godine. Prvi pismeni rodonačelnik našeg plemena bio je, naime, pop Vukota Čelebić (oko 1755 - oko 1840), član Praviteljstva, “teokratske vlade” Petra I (1798. g.) i on je nakitio strukturu plemena. Pjesma Moj otac počinje ovako:
“Umro je 1624/ Bolje reći tada se/ Zasitio retorike/ Što se hvata isto.”
Nisam slučajno potegao 1624. godinu (kuga tada odista hara Parizom, a kardinal Richelieu počinje da dominira istorijom Francuske kao šef-ministar Louisa XIII do svoje smrti 1642), kao što ni naš predak nije slučajnost ni u legendi ni u istoriji.
Obje se slažu se da je on bio čovjek Petra I. (Crnogorska vojska, pod komandom “sveca i filozofa”, koji je juče osveštao crkvu Sv. Luke u Štitarima, od naših kuća sletjela je sjutradan, te ljetnje zore g. 1796. “dolje na Kruse, za uru i po hoda pređe zore, da se stuči s krvnikom”; uveče je pala na konak tu gdje i danas stoje kuće rođaka na istom temelju, i ostalo je zapisano da se mitropolit na večeri obratio našem rodoslovcu riječima: “Ti posječe sedmoricu, krilati pope, što Turaka što Latina!”).
Istorija učtivo dodaje, last but not least, da se na ceremoniji izvršenja testamenta Petra I, tj. ustoličenja mladog Njegoša (1831), samo trojica članova “teokratske vlade” potpisuju imenom i prezimenom (ostali krstom). Jedan od ove trojice pismenih je “krilati pop”, minorni pisac i pustahija, kom smo zahvalni što je naćiriličio rodoslov ratara i stočara, vojnika i glasovitih destilatora lozovače (umro u drugoj polovini Njegoševog mandata).
On svoje minorno pisanje počinje ovako: “Ljeta Gospodnjeg 1624. bí Vuk, od Vuka Novak, od Novaka Vukac, od Vukca biše sinovi Dumelja i Nikola, od Dumelje bí pop Vukota… od Nikole bí Marko…” Kasnije se u plemenu našlo pismenih ljudi da doguraju rodoslov: g. 1815. i 1817. bíše Marko i Petar (moji prađedovi, pali u ratu 1876-78), dalje Nikola i Savo (đed i stric, pali u balkanskom ratu), braća Jovan, Novak i Đorđije (pali u NOB-u), sve do dana danas i mojih sinova, koji, premda od majke Jevrejke, nose imena sa ovog krila svoga genosa, Marko i Vuk.
Prva pouka te godine bila je pouka Pariza i u moj život je unijela sreću. Druga, cetinjska, pouka podlovćenskog groba pogodila me je kao strijela iz zasjede:
“Dadoh da se ukleše krst/ Ime i šačica teksta/ Od plaće koju zaradih/ U kuge punom Parizu.”
Za kišnih dana o Božiću 1984. g., još u očinskoj auri, okončao sam rukopis koji duguje ponešto i njegovoj retorici - Viteški roman o ženskim suzama.
Galerija
Bonus video:
