Pitanje sreće: Bićete kao bogovi - Vijesti.me
O GLOBALNIM trendovi

Pitanje sreće: Bićete kao bogovi

Kada bismo čovjeka postavili između mogućnosti da bude srećan i mogućnosti da bude kao Bog, ispostavilo bi se da bi ovaj bio u najmanju ruku u velikoj dilemi

Lako ćemo se složiti oko toga da svako ljudsko biće teži sreći. To je lako dokazati i pokazati. Nakon tog početnog slaganja, kako to često biva, dolaze disputacije. Disputabilno je, na primjer, šta je sreća ili da li postoji sreća ili imamo li univerzalnu paradigmu sreće?

U filozofiji, imamo dvije linije: jednu, koja vodi otprilike od epikurejaca, koja sve u svemu smatra da je sreća naprosto odsustvo bola ili patnje; druga, koja vodi od hedoniste Aristipa, smatra da je sreća jednako tjelesna i materijalna apsorbcija.

Tu vidimo da je prisutan, možemo kazati, sukob između umjerenih i neumjerenih, duha i materije, pa u krajnjoj liniji i – transcendencije i descendencije.Može li se tu pronaći neka relevantnija, objektivnija linija podjele među ljudima uopšte? Možemo li ljude podijeliti i na transcendentaliste i descendentaliste?

Osim toga, pojavljuje se i postavlja se i pitanje: Da li je težnja ka sreći najsnažnija težnja u jednog ljudskog bića?

Faraoni filozofi

Što se tiče autora ovih redova, odgovor je: nije. Isti je, naime, nekako sve do nedavno, bio uvjeren da je težnja ka sreći najsnažnija, naprosto imanentno određujuća težnja. Od nedavno, pak, bolje iluminisan, saznaje da postoji jedna težnja koja je još snažnija. U najkraćem, to je težnja da se bude kao Bog.

Drugim riječima, kada bismo čovjeka postavili između mogućnosti da bude srećan i mogućnosti da bude kao Bog, ispostavilo bi se da bi ovaj bio u najmanju ruku u velikoj dilemi.

Da li je tako ili ne? Uzmimo, radi bolje iluminacije, jedan arhetipski događaj i primjer.

Adam i Eva su bili u Edenskom vrtu (dakle, Raju). To znači, nedvosmisleno, da su bili srećni. I sad, obratimo pažnju: Oni su izgubili Raj, zašto? Znamo, zato jer su htjeli da budu kao bogovi. Znači, birajući između (najveće) sreće i toga da «budu kao bogovi», kao što je opšte poznato, izabraše ovo drugo.

Dalje, kada je kao takva identifikovana, ova dubinska težnja/čežnja se može pratiti od gubljenja Raja, tog događaja svih događaja – kojim, po Fromu, počinje naša autentična ljudska povijest – pa sve do nas.

Da ne govorimo, primjera radi, da su egipatski faraoni smatrali sebe bogovima na Zemlji. Interesantnije je pomenuti da su i neki veliki filozofi smatrali sebe takođe nekom vrstom bogova na Zemlji.

Recimo, Pitagora. Malo je poznato da je baš ovaj dao filozofiji njeno ime. Naime, kada je jednom bio gost kod Leonta iz Flijunta, ovaj tiranin ga zapita “Ko si ti?”. Odgovorio je “Ja sam filozof”. I to, eto, bi prvi put da neko upotrijebi taj naziv u povijesti.

Ipak, Pitagora je u ovom tekstu i kontekstu relevantniji na jedan drugi način. Naime, kako izgleda, isti je bio sklon i da na pitanje “Ko si ti?”, odgovori sa “Ja sam bog”.Tako ga u spisu Pitagorin život Jamblih naziva «božanskim čovjekom» i «bogom».

Da ne govorimo, primjera radi, da su egipatski faraoni smatrali sebe bogovima na Zemlji. Interesantnije je pomenuti da su i neki veliki filozofi smatrali sebe takođe nekom vrstom bogova na Zemlji

Bar kako bi da izgleda, nešto slično je i kada je u pitanju Empedokle iz Agrigenta. Naime, kako navodi Diogen Lartije, poznata je priča kako je Empedokle (navodno) skočio u krater Etne kako bi ljude naveo da misle da je otišao na nebo i da ga zbog toga treba poštovati kao boga.

A Aristotel je u osnovi smatrao da je svaki pravi filozof onaj čovjek koji je sličan Bogu. Što se tiče Rimske imperije i njezinih vladara, ovi listom smatrahu sebe nekom vrstom boga ili božanstva.

A kako objašnjava istoričar Mark Blok, “kraljevi stare Germanije rado su svoje rodoslovlje izvodili od bogova... Bili su nalik na 'Ase ili polubogove', pa su njihovi narodi od njihovih mističkih odlika, što su nasljedno prožimale njihovu ličnost, očekivali pobjedu u bici, a za vrijeme mira plodnost polja”. Sličnost sa njima pronalazimo i kod Luja XIV, koji je nazvan “kralj Sunce”.

Što se tiče novovjekovnih primjera, interesantan je primjer još jednog poznatog filozofa. To je G.V.F. Hegel. Ovaj, naime, bi ubijeđen ništa manje no da je Bog u njemu, Hegelu, došao do svijesti o sebi. Po Hegelu, Bog je taj koji je stvorio sve što je stvoreno.

Međutim, koji je razlog Stvaranja? Njemački, odnosno pruski filozof bi ubijeđen da je Bog stvorio sve što je stvorio da bi preko nečega što je Drugo u odnosu na božansko Jedno spoznao Njegovu suštinu. Hegelovskom terminologijom, odnosno kriptografijom, to se izražava i kao "apsolutni identitet".

Inače, od tog vremena kada je sve ovo Hegel pisao (spis Fenomenologija duha se pojavljuje 1806.) počinju da se događaju ili se već zahuhtavaju neke velike promjene u društvu, psihologiji ljudi, tehničkom okruženju i tako dalje. U tom smislu inkomparabilan je uticaj naučnih i tehničkih otkrića. Simbolika otkrića gromobrana je velika. Da ne govorimo o tome da čovjek počinje da leti.

Sve to počinje da predstavlja neku vrstu podupirača za to da sve veći i veći broj ljudi počinje da razmišlja ili umišlja o sebi onako kako su nekada to sebi mogli da priušte, recimo tako, jedino faraoni ili filozofi.

Svjetlost i svjetlo

Vratimo se još jednom na početak i prapočetak.

Elem, kao što rekosmo, prije nego što su prihvatili predlog da budu kao bogovi, Adam i Eva su bili srećni. Ipak, reklo bi se - ako je naša analiza iole tačna, ako naskroz ne promašuje - da njihova sreća ipak nije bila puna, totalna - jer, inače, pomenuti lukavi i kataklizmički predlog, zar ne, ne bi našao ni najmanje plodno tlo u njihovim duhovima i dušama.

Inače, malo je poznato da se ovom temom, ovim pitanjem - ovom tajnom ako hoćemo - bavio i Erih From, reklo bi se jedan od najvećih teoretičara XX vijeka.

  Erih From (Foto:wikipedia.org)

Po njemu, Adam i Eva nijesu načinili nikakav grijeh. To je, veli From, naknadna interpretacija Biblije. "Biblija čak i ne spominje riječ 'grijeh'; čovjek je izazvao nadmoćnu božju silu, jer i sam predstavlja potencijalnog Boga".

Zatim dodaje. "Izbacujući ih iz raja, Bog sprečava Adama i Evu da učine drugi korak i postanu kao Bog – jedući sa stabla života", piše From u studiji Bićete kao Bog.

No kako god da bilo, ovdje imamo jednu važnu teorijsku tekovinu. Jer, ono što se tu prosto nameće kao zapažanje i zaključak - i što, naravno, From ne samo da zapaža i zaključuje no i istura u prvi plan - to bi bilo i to da onaj tajanstveni poriv i poziv, koji se ispostavi kao koban, ona težnja da se bude-kao-Bog, nije prestala sa Egzilom; nikako, već ostade kao ono determinišuće a priori u dušama nasljednika prvih ljudi sve do (da)nas.

Na primjer, Bog je stvorio svjetlost a čovjek je stvorio svjetlo. Bog je stvorio dan a čovjek ukida noć u korist predstojećeg neprekidnog dana. Onda, Bog je besmrtan

Ovakav zaključak je, zapravo, logičan, kada se samo jednom o tome odgovarajuće i odgovorno razmisli. U tom smislu From kaže i: «Od samog početka svog postojanja čovjek je pobunjenik koji u sebi nosi moguću božanstvenost. Kao što ćemo kasnije vidjeti, što se više razvija, to se u većoj mjeri oslobađa božanske vlasti i sam postaje nalik Bogu».

Onda, postavlja se kao prvo pitanje: Da li se, doista, kao što veli (i) From, oslobađamo božanske vlasti i postajemo nalik Bogu? To bi moglo biti ključno pitanje za razumijevanje našeg vremena. I koliko se može vidjeti, odgovor je potvrdan.

Na primjer, Bog je stvorio svjetlost a čovjek je stvorio svjetlo. Bog je stvorio dan a čovjek ukida noć u korist predstojećeg neprekidnog dana. Onda, Bog je besmrtan. Kako tu stoje stvari? Isto.

Recimo, prema shvatanju Jana Pirsona, futuriste, računarske tehnologije će sredinom XXI vijeka donijeti neku vrstu besmrtnosti ljudima. Pirson je, inače, šef futurološkog odsjeka British Telecoma.

Zatim, kloniranje. Zar nije i očigledno da bismo mogli da govorimo o tome da je to takođe imitiranje Boga od strane «potencijalnih bogova».

"Fantazija o svemoći“

A nekoliko decenija prije Froma jedan drugi autor je pisao o tome da mi savremeni ljudi u savremenoj kulturi postajemo kao bogovi. U antologijskom eseju "Nelagodnost u kulturi" o tome piše osnivač takozvane psihoanalize Sigmund Frojd.

U tom smislu ključno je ono što naziva «težnja ka svemoći». Ako je riječ o težnji ka svemoći na individualnom nivou, tada je riječ o «fantaziji o svemoći». Ako je, pak, riječ o istoj težnji na kolektivnom planu, tada je riječ o "idealu svemoći".

Naravno, možemo logično pitati i pitaćemo: Nije li frojdovska "težnja ka svemoći" bazično isto što i fromovsko "potencijalno bogovstvo"?Odgovor je potvrdan. I što je interesantno i intrigantno, taj potvrdan odgovor jasno daje i esej "Nelagoda u kulturi" - čovjek kroz "težnju ka svemoći" zapravo hoće da "bude kao Bog". Evo kako piše:

"Na zemlju je prvobitno stupio kao slabašno životinjsko biće, a svako biće njegove vrste uvek mora da stupi na nju kao nemoćno odojče – 'on inch of nature'. Sva ova dobra možemo smatrati kulturnim nasleđem.

Od davnina je izgradio predstavu ideala svemoći i sveznanja i njih ovaplotio u svojim bogovima. Njima je pripisivao sve što je izgledalo nedostižno željama ili mu je bilo zabranjeno. Sme se, dakle, reći ovo: ovi bogovi bili su ideali kulture. Sada se sasvim približio ispunjenju tih ideala, tako reći i sam je postao Bog".

Ovdje vidimo da se u-kazuje da je neka vrsta ideala savremene kulture svemoć, još i to da je njezin "ideal svemoći"... što je isto kao da se kaže da je riječ o kulturi koja domicilnom stanovništvu postavlja kao ideal "boštvo", to jest neku vrstu "postajanja bogom"?

Ortopedska teologija

Da li Sigmund Frojd doista identifikuje i ispostavlja "postajanje bogom" kao ideal ili cilj savremene kulture? Odgovor na postavljeno pitanje je nesumnjivo potvrdan. To je, zapravo, očito.

Zar ne kaže explicite da je čovjek od davnina "izgradio predstavu ideala svemoći i sveznanja i njih ovaplotio u svojim bogovima. Njima je pripisivao sve što je izgledalo nedostižno željama ili mu je bilo zabranjeno. Sme se, dakle, reći ovo: ovi bogovi bili su ideali kulture".

Zar zatim ne nastavlja zaključujući: "Sada se sasvim približio ispunjenju tih ideala, tako reći i sam je postao Bog". Po Frojdu, dakle, mi živimo u kulturi koja pred nas postavlja neotklonjiv cilj iliti ideal da "postajemo bogovi".

A kako to mi postajemo bogovi? Evo frojdovskog odgovora i objašnjenja:

"Čovjek je, moglo bi se reći, postao neka vrsta boga sa protezama. Stvarno veličanstven, kada postavi sve svoje pomoćne organe". A koji su to "pomoćni organi" i "proteze"? Naravno, to su raznorazna tehnička sredstva i aparati.

Komentarišući ove iste i sapripadne redove u pomenutom eseju o nelagodnosti u kulturi (i «bogovima-sa-protezama) britanski teoretičar Dejvid Vils (u zbirci eseja Proteza) ovako piše: "Civilizacija je, kako je Frojd opisuje, jedna proteza, jedan ortopedski konglomerat tehnološkog (vatra, brodovi, spektakli), estetskog/kulturnog/intelektualnog (lepo, čisto, red, religija, filozofija) i društvenog (odnosi između individue i zajednice).

Ona je skup izuma koji, redosledom kojim se otkrivaju, progresivno, iako na nesavršen način, daju čovečanstvu status bogova".

Manje je poznato da je danas glavni do-nosilac sve većeg dostizanja «sličnosti Bogu» te «ideala svemoći» ona naučna disciplina pod nazivom kibernetika. A odmah do kibernetike, kao što se ispostavlja, našla se nauka pod nazivom fizika

Naravno, da je za famoznog bečkog psihijatra postajanje bogom ideal ili cilj kulture osobito je očito kad je u pitanju njegova projekcija budućnosti. Kako kaže: "Buduća vremena će doneti novi, verovatno nepojmljivo veliki napredak u ovoj oblasti kulture i povećati još više sličnost Bogu".

Ova rečenica je po mnogo čemu proročka. Jer doista, savremena kultura, savremeno društvo, idu u tom pravcu.

Prema kriterijumu koji daje Frojdova analiza, primjeri se mogu ređati u nedogled – savremeni čovjek je sve više "bog sa protezama". I sve je više "proteza" koje ga čine "bogom", odnosno, sve je veći "skup mnogoobličnih naprava, za koje je rečeno da od ljudskog bića čine jedan ortopedski asemblaž koji simulira boga», kako primjećuje Dejvid Vils u pomenutoj zbirci eseja.

Ukažimo opetovano na primjer tehnologije «televizije». «Potencijalni bog» bukvalno naređuje elektronima da mu služe i umjesto neke svrhe koja bi im bila (za)data od strane Boga ili prirode, elektroni već nekoliko decenija služe čovjeku da njima prenosi slike ili zvuk na vrlo velike udaljenosti diljem Planete.

Inače, malo je poznato da je danas glavni – iako, razumije se, mahom neobjavljeni – nosilac tog sve većeg dostizanja "sličnosti Bogu" te "ideala svemoći" ona naučna disciplina pod nazivom kibernetika.

A odmah do kibernetike, kao što se ispostavlja, našla se nauka pod nazivom fizika. Recimo, nekih osam decenija nakon eseja "Nelagodnost u kulturi", čitamo ove redove: "Kad bismo nekako mogli da danas posetimo svoje drevne pretke i pokažemo im plodove savremene nauke i tehnologije, u nama bi gledali čarobnjake.

Pomoću čarolija nauke, pokazali bismo im mlazne avione koji mogu da jezde kroz oblake, rakete koje mogu da istražuju Mesec i planete, skenere magnetne rezonance koji mogu zaviriti u živo telo, i mobilne telefone pomoću kojih možemo stupiti u vezu s bilo kim na planeti.

Kad bismo im pokazali laptop kompjutere koji trenutno mogu prebacivati pokretne slike i poruke sa kontinenta na kontinent, oni bi na to gledali kao na magiju".Ovo je citat iz studije "Fizika budućnosti" (2011), autor je recentni fizičar Mičio Kaku.

Za ovaj tekst i kontekst pogotovo je intrigantno ono što u nastavku čitamo: "Do 2100. sudbina nam je da postanemo kao bogovi koje smo nekada obožavali i plašili ih se", piše ovaj fizičar u pomenutoj studiji (poglavlje pod naslovom "2100: Postaćemo bogovi iz mitologije").

 

 


Najčitanije iz sekcije Zabava