Politika straha - knjiga koja objašnjava kako elite profitiraju na fatalizmu

Lažnim pravdanjem da se sudjeluje, kroz neke opskurne oblike aktivizma Furedi naziva politikom poricanja.
509 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 21.12.2013. 20:50h

Dominantna paradigma današnjeg svijeta je strah. Strah od svega i svačega. Najdominantniji je strah od budućnosti. Naročito je izražen u politici.

Jedna od reakcija na strah u javnim poslovima je povlačenje iz javne sfere, pod izgovorom da je sve uzaludno, da su promjene iluzorne.

Frank Furedi u svojoj knjizi Politika straha takvu poziciju naziva fatalizmom, tj. takvi ljudi karakterišu politiku kao besmislenu djelatnost.

“Na svu sreću, mnogi od nas ne žele se pomiriti sa sudbinom”.

Sam Furedi definiše problem kojim se bavi ova knjiga tvrdnjom da je iscrpljenost javnog života proporcionalna s raspadom prosvjetiteljskog ideala individualnosti i u njoj zagovara stav da interakcija između ta dva aspekta stvara politiku straha.

Lažnim pravdanjem da se sudjeluje, kroz neke opskurne oblike aktivizma Furedi naziva politikom poricanja.

“Ona se može shvatiti na dva različita načina. Prije svega poriče značaj politike tvrdeći kako živimo u svijetu u kojem postoji vrlo malo perspektive za političko djelovanje. Drugo, ona poriče stvarnost duboko usađenog osjećaja političkog neangažiranja. Uvjeren sam da takav osjećaj spokojnosti i konformizma kojeg šire neki dijelovi političkih elita ovu lošu situaciju čini još gorom”.

Politika elita bez alternative i vizije govori o iznenadnom gubitku smisla. Takve elite su prihvatile osjećaj iscrpljenosti politike i pojavljuju se kao elite koje nemaju usmjerenje niti misiju.

”Antikapitalistički prosvjednici na ulicama Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od budućnosti”.

One nemaju zadatak kojeg bi slijedile niti snažna uvjerenja o vrijednostima koje javnom životu pridaju smisao. Shodno tome, politika se ne predstavlja kao sredstvo ispunjavanja nekog značajnog cilja nego kao cilj sam po sebi.

Pobjeda na izborima, postizanje učinka u televizijskim intervjuima ili stvaranje mreže saveznika nemaju neku drugu svrhu osim osnaživanja pozicije i statusa pojedinih članova ili pripadnika oligarhije.

Savremena politika pati od nedostatka ideja, i otuda je ključna funkcija političkog vokabulara odvlačenje pažnje od tog osnovnog problema.

Čak i kad se protestuje protiv postojećeg stanja pokazuje se više strah od budućnosti, nego svijest o neophodnosti promjena i nadilaženju postojećeg.

”Antikapitalistički prosvjednici na ulicama Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od budućnosti”.

To je ona pozicija koja govori da nema alternative, to jest da politika nije sposobna da zamišlja alternative.

Ali ako alternative ne postoje politika onda zaista nema nikakvog smisla. Ili u najboljem slučaju, ona bi postala tek trivijalno bavljenje nekim manje važnim problemima na društvenoj margini.

Često se pretpostavlja kako bi svaki pokušaj promjene vrlo lako mogao situaciju učiniti još gorom, budući da bi na vidjelo samo iznio nove probleme i povećao rizike za zdravlje, sigurnost i okolinu. Kao što je u poznoj fazi elokventno napisala Susan Sontag:

"Činjenica da se čak i apokalipsa može doimati kao sastavni dio svakodnevnog horizonta očekivanja, u sebi sadrži besprizorno nasilje koje se vrši nad našim osjećajem stvarnosti, nad našom čovječnošću".

Užarena rasprava se usredotočuje na teme koje proizlaze iz mašte političke klase koja je u sve većoj mjeri orijentisana isključivo prema samoj sebi. Javne ličnosti suzdržavaju se od velikih ideja i zagovaraju niz mikropolitika.

”Antikapitalistički prosvjednici na ulicama Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od budućnosti”.

“Lov na lisice, školske večere, pobačaj, donošenje zakona, povećavanje školarina na sveučilištima ili osnivanje bolnica predstavljeni su kao ključna pitanja kojima se trebamo baviti na početku ovog stoljeća” (F.F.).

Razmatrajući položaj i odnose u tradicionalnoj desnici i ljevici, F. Furedi zaključije da zajednička posljedica svih istorijskih iskustava u proteklih sedamdeset ili osamdeset godina sastoji se tome da je desnica bila prisiljena odustati od Prošlosti a ljevica prisiljena napustiti nadu koju je polagala u Budućnost.

Shodno tome, ostacima tih dvaju pokreta danas dominira izrazito konformistička usmjerenost prema sadašnjosti.

Danas, na početku dvadeset i prvog vijeka, teško je naići na bilo kakvu opciju koja bi sadržinski i intelektualno zagovarala ideju napretka. Štoviše, u novije vrijeme sumnja spram promjene daleko više obilježava ljevičarsko-liberalni krug nego li bilo koji drugi.

Predviđanje katastrofe, pogotovo one ekološke, vrlo je rašireno. Taj strah od budućnosti povezan je s osjećajem poštovanja i vezanosti isključivo za sadašnjost.

Sve strane zagovaraju politiku straha. Područje za koje iskazuju zabrinutost može se razlikovati od grupe od grupe – jedni su zabrinuti porastom kriminala na ulicama, a drugi su opsjednuti različitim prijetnjama kojima su danas izložena djeca.

Desnica strepi od terorističkih napada, a ljevica je zabrinuta zbog prijeteće ekološke katastrofe. Strah karakteriše uvjerenje da je čovječanstvo suočeno s moćnim destruktivnim snagama koje prijete našem svakidašnjem životu.

Linija koja je nekad razgraničavala stvarnost od naučne fantastike sada je postala zamagljena. "Kraj je blizu" više nije poklič samo religijskih fanatika; umjesto toga, širenje panike se doživljava kao čin zabrinutog i odgovornog građana.

Politika je internalizirala kulturu straha. Politička neslaganja stoga se uglavnom temelje na pitanju čega bismo se trebali najviše bojati.

Trenutno politikom dominiraju rasprave o strahu od terora, strahu od onih koji traže azil, strahu od antidruštvenog ponašanja, strahu zbog djece, strahu koji se tiče hrane, strahu zbog budućnosti, niskog nivoa zdravstvenog osiguranja, zagađenja ili raznih drugih stahova.

Politika straha kao da nadilazi svaku temeljnu razliku u gledištima. I desnica i ljevica su u strahu.

Tokom istorije strah je bio korišten kao političko oruđe vladajućih klasa. Makijavelijevim savjetom vladarima kako će "biti sigurniji bude li ih se narod plašio nego bude li ih volio" rukovodile su se naredne generacije autoritarnih vladara.

Strah se može koristiti u svrhe prisile, terora i za održavanje javnog reda i mira. Time što izaziva zajedničku reakciju zbog neke prijetnje, on također omogućava i postizanje konsenzusa i jedinstva.

Politika straha

Danas politika straha ima za cilj postići konsenzus i ujediniti inače razjedinjenu elitu. No, bez obzira na namjere onih koji ga potenciraju, “glavni učinak straha je ojačati ideju kako nema alternative”.

Danas vladajuće klase ne moraju na vještački način proizvoditi strah. Zahvaljujući iscrpljenosti politike, taj osjećaj je već duboko usađen u društvo.

Pitanje s kojim se sučeljavaju javne ličnosti glasi - trebaju li smanjiti ili pak politizovati strah. U današnje vrijeme ono što može motivisati ljude nije pozitivna vizija budućnosti i mogućnosti koje ona donosi, nego strah od zla.

Politika straha nesputano prelazi s jednog problema na drugi bez ikakve potrebe za postojanjem uzročno-posljedične ili logičke veze. Odlika našeg vremena nije podržavanje straha, nego podržavanje našeg osjećaja ranjivosti.

Bez obzira što joj nedostaje jasno postavljen cilj, kumulativni učinak politike straha je povećanje svijesti društva o sopstvenoj ranjivosti. Što se u većoj mjeri osjećamo bespomoćnima, to će nam vjerojatnije biti teže oduprijeti se sirenskom zovu straha.

Vlade danas građane smatraju ranjivim subjektima koje treba tretirati kao pojedince koji ne znaju što je u njihovom interesu.

Političke elite su zbog nesposobnosti osmišljavanja strategije promjene u javnoj sferi počele zagovarati upravljanje mikropitanjima. Bezbrojne tehničke stvari koje nikad nisu bile izvorno u domeni vlasti, neočekivano su postale središtem vladinih inicijativa.

Na kraju F. Furedi optimistički zaključuje: ”Na sreću, ljudsko društvo nikad neće u cijelosti prihvatiti fatalističku dogmu koja glasi da nema alternative, niti će svoj ideal osobnosti u cijelosti utemeljiti na paradigmi ranjivosti”.

Najneposredniji zadatak s kojim se susreću oni koji nastoje obnoviti prosvjetiteljski stav prama budućnosti sastoji u zagovaranju humanističke verzije individualnosti. Prije nego što se politika ponovno ustroji, potrebno je stvoriti i osnažiti intelektualnu klimu koja bi bila sklona osjećajima koji direktno dovode u pitanje dominantnu paradigmu ranjivosti.

Humanizacija individualnosti najkritičnija je tema i praktičan problem s kojim se suočavaju oni koji bi htjeli prekinuti s dominirajućom kulturom fatalizma.

Furedi dodaje: "Na raspolaganju su nam dva izbora. Možemo se odreći onih osobina koje nas čine ljudima i koje su pomogle transformaciji i humaniziranju svijeta i prepustiti se kulturi fatalizma koja dominira današnjim svijetom. Ili pak možemo učiniti nešto posve suprotno. Umjesto veličanja pasivnosti i ranjivosti možemo pokušati humanizirati naše po-stojanje. Umjesto da igramo ulogu publike koja je prisiljena gledati još jednu predstavu politike straha, možemo pokušati promijeniti uvjete koji su doveli do njezinog nastanka”.

Jedino čega se moramo bojati jeste strah.

MIT o ranjivosti krije prezir prema ljudima

Ukoliko se ljudima stalno ponavlja da se od njih ne očekuje mnogo te da su oni zaista ranjivi pojedinci kojima je potrebna podrška, onda će oni sve više početi igrati ulogu koja im je dodijeljena.

Danas se obećanje individualne autonomije sučeljava sa stvarnošću kulture koja se prema njoj odnosi s nelagodom. Rezultat toga je da se individualna egzistencija više ne doživljava kroz prizmu autonomije nego izolacije.

Dijagnoza o ljudskoj inferiornosti simptomatična je za antidemokratski stav političke oligarhije. U prijašnjim vremenima takav prezir spram običnih ljudi bila je tipična odlika autoritarne desnice.

Današnja kulturna elita je zaboravila kako pravi demokrati ne govore o biračkom tijelu kao gomili budala i idiota koji ne znaju prepoznati sopstvene interese.

U dvadeset prvom vijeku nije politički korektno ljude nazivati "mentalno nerazvijenima poput djece" ili "barbarima". No, predstavljanje odraslih građana kao "ranjivih" ljudi simptomatično je za snažan antidemokratski duh.

Galerija

Bonus video: