Jedan od najvećih violinista današnjice, Roman Simović, u ovoj je godini, uz stalni angažman kao koncertmajstor i solista Londonskog simfonijskog orkestra, već svirao u najvećim i najprestižnijim salama uključujući i njujorški Karnevi hol, gdje je nedavno nastupio sa Minhenskom filharmonijom. Svojevremeno dječak koji je život u Ukrajini prekinuo na samom početku devedesetih i vratio se sa porodicom u zemlju svojih predaka, proslavio je i Crnu Goru kroz svoju karijeru i jedinstveni artizam.
Gergijev, Karnevi hol, njemački orkestar, i Vi kao koncertmajstor... zvuči kao kombinacija života, a za Vas...
Zaista je neponovljiv osjećaj izaći i svirati na podijumu gdje su ne tako davno nastupali Hajfec, Horovic, Rahmaninov...svi veliki dirigenti, veliki orkestri. Ranije sam nastupao u bivšoj Avery Fisher sali ali ipak ništa ne može da se poredi sa Carnegiem. Gleda vas tri hiljade ljudi, ne čujete ih kako dišu i na kraju ustaju i vrište mnogo moćnoj izvedbi Mahlerove 4 simfonije. Minhenska filharmonija je jako dobar orkestar. Chelebidake je svakako ostavio veliki trag na njih i naravno dirigenti poput Mazela i Levina. Valery sada radi sa njima na jednom novom zvuku i orkestar puno napreduje. Ja i dalje tvrdim da je Londonski simfonijski potpuno jedinstven i da te boje i to muziciranje nikada ne možete dobiti sa drugim orkestrima. Ali u tome je poenta, svaki veliki orkestar ima svoj specifičan ton po kom se razlikuje. Englezi znaju šta je dobro muziciranje.
Koliko mislite da ste profesionalno ispunili neka sopstvena očekivanja ili prosto ne možete dozvoliti sebi ni opuštanje, ni sujetu, ni uživanje u zasluženoj slavi...ili muzika prosto sama po sebi traži uvijek više kad je kvalitet Vašeg nivoa u pitanju...ima li stvari i napora za koje ne znaju ni Vaši bližnji, iako ste u istoj branši familijarno...
Prirodno je da čovjek teži za stalnim napredovanjem. U umjetnosti uopste zaista ne postoji limit i možete stalno napredovati. Da li je to samo sviranje ili sama karijera, prostora da se ide dalje uvijek ima. Teško je naći ravnotežu. Karijera je kao narkotik, i što više dobijate, još više želite, i rastu vam apetiti. Moja porodica se doselila iz siromašne Ukrajine u tada još siromašniju Crnu Goru, početkom devedesetih. Mislim da je urađen od onda do sada veliki progres. Treba biti realan i ne uzimati stvari zdravo za gotovo. Karijera nekada najmanje zavisi od onoga šta znate. Vrlo često zavisi od toga koga znate i da li se nalazite na pravom mjestu u pravo vrijeme. Moji roditelji su imali karijeru u neko bolje vrijeme za klasičnu muziku. Vrijeme kada je za Deutsche Grammophon mogao snimati neko ko je zaista veliki umjetnik. Sada to može svako ko ima novac ili iza koga stoji ovaj ili onaj lobi. Tako da nekada nije lako objasniti zašto neko ima nešto što ne zaslužuje. Ovaj biznis je prljav i jedino što je lijepo u cijeloj priči na kraju je muzika koja je očišćena od svega toga.
Što se tiče opuštanja, ja zaista pokušavam da kad god to mogu, vrijeme provedem sa porodicom i po mogućnosti bez instrumenta. Plaćam visoku cijenu, jer koliko dana ne svirate - toliko vam treba dana da se vratite u formu. Ali ja prosto moram tako, moram da ispraznim baterije da bih krenuo u nova osvajanja.
Krajem januara ste u Beogradu svirali sa orkestrom Marijinskog teatra, ispunili Sava centar do posljednneg mjesta, slavni Gergijev i tri sata čiste muzike...imate li ponekad u takvim spektaklima (a mnogo je ljudi iz Crne Gore došlo da Vas sluša) i neki žal, želju da to podijelite sa crnogorskim ljubiteljima muzike...više ste puta svirali sa njima, i svuda se traži karta više...u čemu je formula, ljepota njihovog zvuka, ili je energija dirigenta ona "tajna veza" bez koje nema čarolije...u tom smislu je ni Gergijev, koliko smo vidjeli, ne "siluje muziku", kako kaže Bojan Suđić, a opet izvuče ono najbolje id svih na sceni...
Gergiev je veliki mag! Tajna njegovog zvuka koji izvlači iz orkestra se sastoji u tome da je zvuk uvijek koncentrisan. I vi osim u francuskoj muzici kod njega nikada nećete čuti flah ton kao kod drugih dirigenata. Isto tako ne koristi dirigentsku palicu i time ne kontroliše muzičare. On je ukapirao šta je svrha velikog dirigenta, a to je dati impuls ali nikako ne uzeti slobodu vrhunskim muzičarima. Rezultat je jedinstven. Neko će od naših velikih znalaca reći da to dirigovanje izgleda kao da ima Parkinsonovu bolest, ali ja mislim da to što on pokazuje znači neprekidnu frazu i slobodu. Vjerujte mi, Berlinskoj filharmoniji ne treba dirigent za Malerovu petu simfoniju. Njima treba energija koja ih objedinjuje. Pa nije Tolstoj tek onako rekao da ne vjeruje u profesiju dirigenta. Marijinski je trenutno vodeći ruski orkestar. Sviraju mnogo moćno. Nekada pretjeruju kada prate solistu. Mi već godinama imamo fantastičnu saradnju. Ja sam puno pričao Valeriju o Crnoj Gori i o njegovom mogućem dolasku. Njemu je najveći problem vrijeme. Kada bi ste pogledali njegov raspored sve bi vam bilo jasno. I to je jedino moguće izvesti ukoliko bi se povezalo sa regionom i napravila turneja za koju opet treba izdvojiti nedjelju dana. Mislim da bi to bio pravi spektakl!
Rođeni ste u bivšem SSSR-u, ruske violinske škole značile su dosta u Vašem oblikovanju...jeste li kroz iskustvo uvidjeli da su podjele tog tipa čak suvišne na sceni?
Ruska škola je na kraju jedina violinska škola. Hajfec, Ojstrajh, Kogan, Milštajn, Tretjakov i mnogi drugi su dokaz toga. To je zaista školovanje na najvišem mogućem nivou. I mislim da to niko danas u svijetu ne osporava. Ono što su djeca nekada dobijala u Centralnoj muzičkoj školi u Moskvi, u smislu školovanja, ne može da se poredi ni sa čim danas. Primjer su svi vodeći ruski solisti danas. Velika zemlja, ogromna selekcija. Ono što se nekada osporava je ruska interpretacija zapadne muzike. Tu bih već mogao polemisati. Ali na kraju kada slušam umjetnika ne pravim nikakve podjele već se koncentrišem samo na muziku.
Mjesta ima za svakog na svijetu pa i mediokriteti nađu svoj put
Profesija kojom se vrlo uspješno bavite u ovom vremenu nije jednostavna u smislu trajanja, da ne kazem egzistencije...ostaje li ona da istinski talenat ako se njeguje pravilno uvijek nađe sebi put...ili je taj put vrlo često i za mediokritete prilično otvoren?
Mislim da pravi talenti traju dugo. Traju dugo i nakon svog života. Mjesta ima za svakog na ovom svijetu pa tako i mediokriteti nađu svoj put. I nekada im jako dobro ide. Ali sve što je površno kratkog je trajanja i na kraju publiku ne možete prevariti. Govorim o obrazovanoj publici. Danas je jako važno i kako izgledate na sceni. Ali ta spoljašnja ljepota ne traje vječno i stoga je sama karijera kratkog trajanja. Za svaku robu imate kupca, tržište je ogromno i za svakog se nađe ponešto. Čuvena Šaljapinova fraza je "publika dura" što bi značilo glupa blago rečeno. Ako imate "ime" ljudi idu na koncert. Takozvani brend. Ako imate naljepnicu, znači dobri ste. A znate da to u realnom životu nije baš tako. Mnogi brendovi koji se probiju na tržište imaju puteve sumnjivog morala. Tako i u muzici. Ali kao što sam ranije rekao ljudi će na kraju odlučiti šta vrijedi i šta im je potrebno a dobre i prave stvari traju vječno.
Bonus video:
