Glumac Dragan Marinković Maca za Vijesti:

Smijeh je poput domestosa - ubija gnjide, gamad, a i lijepo stoji

Marinković će u petak u dva termina igrati monodramu “Kakva ti je žena takav ti je život” u velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”

4392 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Printscreen YouTube
Foto: Printscreen YouTube

Smijeh je terapija, poručuje glumac Dragan Marinković Maca koji će predstaviti svoju monodramu “Kakva ti je žena takav ti je život” 30. septembra u velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”.

Već godinama kroz razne projekte Maca izmamljuje osmijehe, a tako će biti i posljednjeg dana septembra. Kako je za ovu monodramu vladalo veliko interesovanje, ulaznice su rasprodate, pa je dodat još jedan termin istog dana i to u 18 časova.

”Slogan predstave je dobrodošli na terapiju - smijeh je kao lijek. Ne trebamo ga skidati sa lica jer je poput domestosa - ubija gnjide, sitnu i krupnu gamad, a i lijepo nam stoji”, poručio je na početku razgovora za “Vijesti” glumac Dragan Marinković Maca, te dodao da njegova monodrama, iako se bavi muško-ženskim odnosima, nije banalna.

”Predstava ima svoju poruku. Vrlo će nas zamisliti, ne samo na kraju, već i tokom predstave imamo djelova gdje na glas kažem sve ono što u principu mislim. Postali smo samoživi, razmaženi, sebični, i poslije se čudimo kako ne možemo da živimo udvoje. Ljubav nije poker pa da je možemo odigrati na blef. Siguran sam da publika, sem što uživa u duhovitom tekstu, isto tako se i zapita, a i mnogi parovi nakon nje imaju dosta tema za razgovor. Nekako svi smo mi postali nepristojni prema sebi i partneru jer podrazumijevamo, a zaboravili smo da razgovaramo. Mislimo da će to samo nekako da se riješi, a ustvari ne, razgovor je majka”, smatra Marinković te dodaje da je predstava životna, stvarna i da korespondira sa sadašnjim vremenima, te da je to razlog zbog kojeg se ljudi pronalaze u njoj.

”U svojoj karijeri radio sam dosta tekstova autora poput Krleže, Patrika Marbera koji govore o muško-ženskim odnosima. Taj oksimoron, sukob polova u principu radiš ga dramski, a ima efekat komičnog. Na kraju krajeva, koliko puta smo sjedjeli negdje u restoranu i vidjeli par pored sebe koji zbog neke najbanalnije stvari ulazi u konflikt, u sukobu su strašnom i on kod tebe proizvodi takav smijeh, ne možeš da vjeruješ kakve budale. Da bi ti, za sat vremena upao u isti sukob, možda čak i žešći zbog još veće gluposti. To je taj neki naš usud i sve to ima svoju draž, slatko je. Kao što treba naći mjeru u životu, tako je trebalo naći mjeru i u ovom tekstu kroz sve date situacije i okolnosti kroz koje glavni lik prolazi”, ispričao je Marinković te otkrio da je dvije godine radio na monodrami, te da je logično što je se za svako njeno igranje traži karta više i što je publika obožava. Kroz šalu se najlakše izrazi mišljenje, pa je i Marinković kroz svoju monodramu koja kod publike izaziva smijeh i sam rekao mišljenje o nekim situacijama.

Plakat
Plakatfoto: Privatna arhiva

”Da nije šege, šale i komike kako bismo ozbiljno rekli sve ono što mislimo. Nisam ja teta Saveta, ali navodim na razmišljanje. Mnogo je ljudi prošlo kroz ovo.

Nedavno se u Subotici desio jedan lijep događaj - došao je par koji je bio na premijeri prije tri godine i tad je pala vjeridba na sceni, a nedavno kad sam bio na pozornici Palić došli su sa bebom. To je najbolji indikator svrsishodnosti ove predstave. Bilo je situacija i u Zagrebu gdje su došli dvoje ljudi koji su u tom trenutku proslavljali 50 godina braka. Bezbroj je bilo tako lijepih situacija, a to je na neki način i pečat ove predstave. Mnogo ljudi su se zbog nje našli, ostvarili, dom porodicu i završili kao divan par”, siguran je glumac, te otkrio šta njemu najviše smeta u muško-ženskim odnosima: “Bezobrazni smo jedni prema drugima, a suštinski prema sebi. Mafijamo, ponižavamo, degradiramo... Ima jedan sjajan dio u predstavi kad kaže ‘dobro čuvaj ono za šta si još do juče mislio da ne postoji, da je plod tvoje mašte, jer snovi se ostvaruju uglavnom jednom u životu. U zemlji klovnova - prave suze, iskren osmijeh vrijede bogatstvo’”, savjetuje Marinković.

Mnogi glumci ističu da je komedija najteži žanr, a upravo za njega publika najviše veže sagovornika “Vijesti”. Zato je i najviše uloga ostvario u ovom žanru, a na pitanje koliko to može biti problem kad su angažmani u pitanju, odgovara:

“Komedija je najteži žanr, ali imam dosta uloga koje nijesu ni malo komične. Ozbiljan sam glumac i znam kolege koji su odlični komičari, ali kad igraju Glembajeve i izađu na scenu ljudi im se smiju. Ja to ne dopuštam, jer kao glumac igram se sa emocijom ljudi koji su tu došli. Oni prolaze kroz sve te situacije. Najpogubnije je za glumca kad ga i režiseri vežu za jedan žanr, ali do njega je. Glumac mora imati tu nepodnošljivu lakoću postojanja, da ide iz jednog stanja duha u drugo. Bogu hvala nemam taj problem, držim se”, pohvalio se Marinković.

Danas je kod publike najteže izazvati osmijeh, dok sagovorniku “Vijesti” to nije problem, bilo da je na sceni sam, ili da igra i sa ostalim kolegama.

”Ova predstava je tragikomična, a takvi su nam i životi. Da li smo tragični u svojoj komičnosti, ili komični u tragičnosti, to je pitanje na koje sumnjam da može neko dati odgovor, mislim na nas Balkance. Monodrama je vrlo teška, a odrastao sam na sceni Kamernog teatra 55, što je bila moja matična kuća. Ne znam igrati na suflera, tu sam, igrao sam za vrijeme rata i zbivanja u Sarajevu, tako da lagati ne znam, kao i moja klasa, ljudi sa kojima sam igrao tad. Istina je majka scene. Ako nisi istinit, to publika prepozna. Cijenim svoju publiku i došao sam na taj nivo da se moja premijera proda, što znači da mi publika vjeruje i ja to povjerenje ne smijem izigrati. Nikad nijesam ni koketirao sa tim stvarima, kao ‘hajde da ova sad prođe na talasima prošle’. Uvijek sam i na oku kritičara, ali me baš briga za njih, bitnije mi je šta će ljudi reći, a pune sale dovoljno govore da je to što radim dobro. Kao što ni dijete ne možeš slagat, ne možeš ni publiku. Nema tog mede brunde i čokolade koja mu može odvući pažnju duže od nekoliko minuta. Ako te dijete ne gotivi, ne bi te više zadržavali. Biti na sceni dva sata koliko predstava traje zbog raznih aplauza, smijeha, nije malo. Ali sve to kroz šta glavni lik prolazi je jako zanimljivo, a ovo što sam radio je fragmentarna dramaturgija sa elementima pripovijedanja, monodrame, melodrame čak i stad upa. Vrlo je interesantno i toliko je rađeno na tome, da moralo je dobro rezultirati. Kad se baviš nečim suštinski, dobar rezultat je neminovan”, zaključuje Marinković.

Sloboda je sve i svja

Tokom protekle dvije godine kada je pandemija korone bila u jeku, mnoge kulturne manifestacije su otkazivane. Nije bilo koncerata, predstava, izložbi... Zahvaljujući popuštanju mjera sve se polako vraća u normalu, no publika kao da se zaželjela ovakvih događanja. Većina događaja koji se organizuju nailaze na veliki odziv publike, pa je to slučaj i sa ovom predstavom. Prvi termin predstave rasprodat je u rekodnom roku, pa će Marinković igrati monodramu i dva sata ranije. O tome koliko nas je sve što se dešavalo promijenilo i je li napokon publika naučila da cijeni umjetnost i umjetnike, kaže:

”Sloboda je sve i svja. Tek kad je izgubiš, shvatiš koliko smo je malo cijenili. To je smisao života - pored putovanja i porodice, apsolutno nešto što je neophodno svakom normalnom čovjeku. Ne znam da li se svijest na Balkanu promijenila, da li smo počeli da cijenimo kulturu i ne volim da na taj način pričam o kulturi, umjetnosti i svim tim stvarima, jer je to više retoričko pitanje. Degute mi je kad u dnevniku u dijelu o kulturi se čuje taj samozatajni glas, kao da je za određene ljude, nobl, bez obzira da li je u pitanju izložba, predstava, koncert. Plaše ljude, zato smo tu gdje jesmo. Malo ljudi ode u pozorište, jer ne smije, kao ko zna ko to tamo dolazi, šta treba obući, kako da se ponašati... Jednostavno, ljudi vole nešto što je lijepo, dobro, mi imamo recitive tog sockomunizma kao u predstavi ‘Hamlet u Mrduši donjoj’, gdje tekst govori o tome ‘kako će u selu kultivisati ljude’. Onaj ko voli i ima u sebi dar za sve to, zna da osjeti i prepozna. Za one koji nemaju taj film u glavi, ne možeš ga ni inficirati lijepim stvarima. Na kraju krajeva svaka roba ima svoga kupca”, smatra Marinković i ne krije zadovoljstvo što će napokon monodramu igrati u Podgorici.

”Dugo vremena je prošlo, neki su me i pitali jesam li ljut, ali našao sam čovjeka koji je uspio sve to da organizuje, našao je i vremena i živaca i veliko mi je zadovoljstvo što ćemo se družiti. Prvi termin je puko ko ledenice, otvara se drugi takođe u KIC-u tako da dobrodošli na terapiju”, poručuje Marinković.