Za Podgoričanku Andreu Nikolić ova godina bila je izuzetno uspješna. Kao zvanično najljepša Crnogorka dostojno je predstavila našu zemlju na izboru Miss World u Indiji, gdje je osvojila i prestižnu titulu miss multimedije za Evropu.
Ipak, Andrea nije stala na ličnim uspjesima. Društveno odgovoran rad čini važan dio njenog životnog puta još od tinejdžerskih dana, pa po povratku sa svjetskog izbora nije, kako to često biva, stavila tačku na humanitarne aktivnosti. Naprotiv, inicijativu je preuzela sama i organizovala niz akcija usmjerenih ka onima kojima je podrška najpotrebnija.
Posljednja u nizu bila je posjeta Dnevnom centru na Cetinju, gdje se, zajedno sa proslavljenim crnogorskim rukometašem Petrom Kapisaodom, družila sa djecom i mladima, ali i upoznala sa radom ove važne institucije. Andrea nije zaboravila ni korisnike Dnevnog centra u Podgorici, za koje je takođe organizovala posebnu akciju.
Kako ističe u razgovoru za “Vijesti”, ovim angažmanima ne planira da stane. Humanitarni rad ostaće dio njenog života i nakon završetka mandata misice, jer, kako poručuje, titule prolaze, ali odgovornost prema zajednici ostaje.
Andrea, uloga misice često podrazumijeva humanitarni angažman. Ti si za razliku od tvojih prethodnica ove godine imala dosta različitih akcija. Jesu li one iz obaveze prerasle u ličnu potrebu?
Humanitarni angažman nikada nijesam doživljavala kao obavezu, iako on jeste sastavni dio uloge jedne misice. Odrasla sam uz roditelje koji su cijeli svoj život posvetili borbi za prava osoba s invaliditetom, pa se potreba za aktivizmom kod mene javila vrlo rano, gotovo prirodno. Još od srednje škole volontiram u Savezu Udruženja paraplegičara, gdje sam stekla prva znanja i iskustva o tome kako se suštinski doprinosi zajednici.
Zbog toga smatram da moj humanitarni rad nikada nije bio nametnut titulom, već ga vidim kao izraz lične potrebe koja je vremenom samo jačala.
Mnoge misice govore o humanitarnom radu, ali rijetke ga žive na terenu kao ti. Svojim akcijama uspjela si da pomjeriš očekivanja, no koliko će upravo ovo možda promijeniti praksu budućih misica Crne Gore? Misliš li da si im dala podstrek da više rade upravo na ovom humanitarnom dijelu?
Humanitarni rad ne bi smio biti vođen pogrešnim motivima, poput lične promocije ili uvjerenja da on služi boljem plasmanu na međunarodnim takmičenjima. Takav pristup stvara pogrešnu percepciju humanitarnog angažmana kao puke obaveze i vjerujem da zato mnoge misice nisu uspjele da istinski razumiju njegov značaj.
Naravno, odgovornost misice kao javne ličnosti jeste da svoj angažman čini vidljivim, kako bi ukazala na probleme i motivisala druge, posebno mlade, na društvenu odgovornost. Međutim, suština tog rada mora biti iskrena želja da se društvo mijenja nabolje. Nadam se da sam svojim primjerom pokazala da humanitarni rad treba da bude dosljedan, pa se nadam da će to biti podstrek i onima koji dolaze poslije mene.
Kroz humanitarne akcije izmamimo osmijeh, dobijemo zagrljaje i vidimo srećna lica. Koliko su te humanitarne akcije promijenile kao osobu?
Taj direktan kontakt i reakcije ljudi me motivišu i inspirišu na nove ideje. Istovremeno, kroz suočavanje sa izazovima prilikom realizacije akcija, posebno pronalaženje sponzora i donatora, shvatila sam da nije lako pronaći ljude koji dijele iste vrijednosti, ali da je upornost često ključ uspjeha.
Šta si o sebi naučila kroz rad sa ljudima kojima je pomoć bila najpotrebnija?
Naučila sam da mogu i treba da budem strpljiva. Shvatila sam da ne mogu uvijek da promijenim sistem onoliko brzo koliko bih željela, ali da i mali, konkretni pomaci imaju veliki značaj.
Koji ćeš trenutak i koju humanitarnu akciju posebno pamtiti?
Posebno pamtim humanitarni projekat koji sam predstavila na takmičenju Miss World, usmjeren na inkluziju osoba s invaliditetom, kroz koji sam objedinila svoje dugogodišnje volontersko iskustvo.
Kada je riječ o realizovanim akcijama nakon povratka iz Indije, kao studentkinja Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore i Humanističkih studija Univerziteta “Donja Gorica” sam organizovala veliku akciju dobrovoljnog davanja krvi na Pravnom fakultetu, koja je uspješno realizovana, te se zahvaljujem svim kolegama koji su se odazvali pozivu.
Takođe, kroz obilaske i razne aktivnosti u dnevnim centrima za djecu sa smetnjama u razvoju, željela sam da doprinesem unapređenju i promociji socijalne inkluzije.
Posjetila sam najprije Dnevni centar u Golubovcima gdje sam učestvovala u kreativnoj radionici s mališanima.
Znajući da su sportisti najzdraviji uzori mladima, odlučila sam da naše najistaknutije sportiste pozovem da se pridruže akciji, pa sam zajedno sa igračima KK “Budućnost” posjetila Dnevni centar u Podgorici.
Posebno mi je zadovoljstvo što se pozivu odazvao i Petar Kapisoda, koji je, kao predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore i sam bio pokretač brojnih humanitarnih inicijativa. Zajedno smo obišli Dnevni centar na Cetinju, družili se sa djecom i mladima i upoznali se sa radom Centra. U okviru posjeta Dnevnim centrima, pobrinula sam se da svim mališanima uručim novogodišnje paketiće.
Prije nekoliko dana sam odlučila da obradujem peti razred OŠ dr “Dragiša Ivanović” i zajedno sa svojom nekadašnjom učiteljicom ih povedem na “Podgorički pazar”. Djeca su dobila paketiće od FK “Budućnost”, a nakon toga smo uživali u nastupu Bojana Delića.
Istovremeno radim na nekoliko složenijih projekata u oblasti unapređenja pristupačnosti zdravstvenog i obrazovnog sistema za OSI, koji iziskuju veću finansijsku i logističku podršku, pa se nadam da će ti projekti biti uspješno realizovani u narednoj godini.
Živimo u prilično sebičnim vremenima, u kojima se empatija često gura u stranu. Kada vidiš koliko nekome može značiti i najmanji čin pažnje, da li osjećaš veću odgovornost da on ne ostane samo zabilježen kamerama i objavama, već da proizvede stvarnu promjenu?
Apsolutno. Cilj mog angažmana je da donese konkretne promjene. Vjerujem da svako u sebi ima potencijal za empatiju i solidarnost, nekada je samo potrebno da se taj potencijal probudi. Ako moj rad inspiriše makar jednu mladu osobu da se uključi u volonterizam, to smatram uspjehom koji prevazilazi svaku titulu.
Hoće li humanitarni rad ostati dio tvog identiteta i nakon završetka mandata misice?
Društveno odgovorni rad je dio mog životnog puta još od tinejdžerskih dana i ne zavisi od titule. Tako će ostati i nakon završetka mandata. To je nešto što me ispunjava i uči da kroz pomaganje drugima rastemo i sami, a to je vrijednost koja ne prestaje sa titulom.
Bonus video:
