Već sa prvim romanom “Spletkarenje sa sopstvenom dušom”, za koji je 2000. godine dobila Bazarovu nagradu “Žensko pero”, Marija Jovanović je postala pisac čiji se novi naslovi željno iščekuju.
Njeni romani “Spletkarenje sa sopstvenom dušom”, „Kao da se ništa nije dogodilo“, „Idi, vreme je“, „Dovoljan razlog“ već godinama su među najtraženijim naslovima, a najnoviji „Zvuci iz podmornice“ drugi je na bestseler listi (prema istraživanju sajta Knjigainfo), iako se pojavio prije nešto više od mjesec dana.
Roman „Zvuci iz podmornice“ prati životnu priču profesora Đorđa Jerotijevića, njegove supruge Dunje i njene kćerke Lene iz ranije veze. Kroz ovu porodičnu priču osvjetljeni su brojni problemi svakodnevnice i međuljudskih odnosa: naklonjenost roditelja jednom djetetu, ambicioznost, odnosi među braćom, bračni odnosi, vjernost, ljubomora, privrženost. Roman „Zvuci iz podmornice“ je objavljen kao autorsko izdanje.
Marija Jovanović je rođena u Beogradu 1959. godine gdje je završila filozofiju. Intervju za ART Vijesti je prvi intervju koji Marija Jovanović daje povodom njenog novog romana „Zvuci iz podmornice“.
Kako je nastajao vaš roman „Zvuci iz podmornice“?
- Do sada mi se nije desilo da tokom pisanja u velikoj mjeri odstupim od koncepta romana koji mi najednom padne na pamet. Istina, tom naizgled skokovitom „najednom“ prethodi određeni period akumulacije utisaka, razmišljanja i emocija, ali ideja koja mi tada bljesne po pravilu je cjelovita i razrađena skoro u detalje. U ovom slučaju, međutim, od osnovne zamisli malo šta je ostalo u romanu. Pisala sam teško, sporo napredovala, sve dok nijesam shvatila da me prvobitni koncept zapravo koči. Zadržavši od njega samo klicu početne ideje, krenula sam iznova, pomirena s tim da će rad na ovom romanu izgledati drugačije. Istog trenutka blokade je nestalo i relativno brzo sam ga privela kraju.
Naslov romana „Zvuci iz podmornice“ je, kako objašnjavate u romanu, zapravo aluzija na mornare ruske podmornice „Kursk“ koji su živi potonuli i sporo umirali u podmornici, šaljući signale da su živi. Kako možemo protumačiti višeznačnost ovog naslova u kontekstu vašeg romana? Ko tu šalje očajničke signale da je živ?
- Veoma mi je stalo da u naslovu, na izvjestan način, bude sažeta ideja koju nastojim da u romanu uobličim. Da li se, u konkretnom slučaju, radi samo o aluziji na tragediju „Kurska“ ili postoji i neki metaforični sloj značenja, na čitaocima je da dokuče.
Junaci knjige „Zvuci iz podmornice“ su Đorđe, profesor matematike i njegova supruga Dunja sa ćerkom Lenom iz ranije veze. Roman se bavi složenim međuljudskim odnosima među supružnicima, braćom, djecom, ali i onim koji su umrli..... O ovim odnosima često se ćuti, kao da se to dešava nekom drugom a ne nama samima. Zašto je obično tako?
- Ostaviću po strani ekstremne, užasavajuće i zakonski kažnjive slučajeve, kao što su seksualno zlostavljanje djece i nasilje u porodici, jer su to odveć složene teme za intervju. Odgovor se, dakle, odnosi na reltivno normalne porodične, partnerske i prijateljske veze. Motivi za ćutanje o njima su različiti, jer svaki odnos sa najbližima priča je za sebe, bremenita kompromisima, ustupcima i nerijetko velikim žrtvama.
Opravdano ili ne, tek ponekad se ćuti upravo iz ljubavi, iz želje da se drage osobe na izvjestan način zaštite. Često su, međutim, u pitanju daleko prozaičniji i meni neprihvatljivi malograđansko-palanački razlozi ili još gore – ekonomski interesi.
Držim da su iskrenost – ili makar razumna doza iskrenosti – i otvoreni razgovori preduslovi zdravih ličnih odnosa. Nagomilani nesporazumi i problemi koji se guraju pod tepih, kad-tad uzimaju svoj danak, a zakašnjeli pokušaji da se stvari razjasne izvrgnu se u razmjenu uvreda čije su težine proporcionalne dubini uloženih emocija i obično rezultiraju bolnim kidanjem veza.
Mada u romanu „Zvuci iz podmornice“ ima komentara o turobnim devedesetim, novim bogatašima, sponzorima i sponzorušama, u poređenju sa vašim ranijim romanima najnoviji je najviše oslobođen tereta dnevne politike i aktuelnih događanja. Jeste li se možda umorili od previše zbivanja?
- Prije bih rekla da sam se iz društvenih zbivanja u Srbiji svojevoljno isključila. Sticajem srećnih okolnosti, veliki dio vremena tokom godine boravim van zemlje, pa mi je još lakše da se distanciram od aktulene domaće političke scene; da je, zapravo, sasvim zaboravim.
Dok sam u inostranstvu, pratim vijesti jer me, naravno, zanimaju globalna politička kretnja, ali mi na pamet ne padne da odem na sajt bilo koje srpske novine. Stoga mi je svaki povratak u Beograd obilježen neprijatnim sociološko-kulturološkim potresom koga ublažim tako što se odmah vidim sa svojim prijateljima. Oni i moja rodbina me vežu za Srbiju koju, na žalost, od ubistva premijera Zorana Đinđića više ne doživljavam kao domovinu (sa emotivnom konotacijom koju ta riječ nosi), već kao Kafkin „Zamak“ u koga jednom mjesečno s nelagodom stupim, kroz otvor na šalteru proturim uplatnice i novac za dospjele račune, doprinose i poreze, i gledam da se od njega što prije udaljim.
Pominjete dvolični stav crkve. Jedan od vaših junaka kaže: „Jeste zvanični stav crkve da pederčine i lezbejke treba isterati kao rogate đavole, a o pedofiliji ćemo ćutati, naročito u svojim redovima, pravićemo se blesavi, i o nasilju u porodici ćemo ćutati, šta fali da muž tuče ženu ako je zaslužila, i što da ne maltretira decu, pa njegova su zaboga...“.
Je li, po vama, dato čovjeku (ma ko on bio) da na ovakav način sortira grjehove, ako pri tom znamo da se u Svetom Pismu kaže da je svaki grijeh – grijeh, a da je plata za grijeh – smrt?
- Da bi motivacija koja pokreće romaneskne likove bila uvjerljiva, pisac mora na konzistentan način uobličiti i njihov pogled na svijet, katkad samo naznačenu, a nekad i u prvi plan istaknutu podlogu na kojoj izrastaju njihovi karakteri.
Podrazumijeva se da se Weltanschauung samog pisca ne podudara nužnim načinom sa stanovištima njegovih junaka, ali tu notornu činjenicu ovdje iznosim zato što u ovom romanu lično stojim iza svih kritičkih primjedbi upućenih Crkvi koje likovi izgovaraju. Doduše, samo sam ovlaš dodirnula kompleksno pitanje o (blago rečeno) problematičnoj ulozi te institucije u razvoju civilizacije.
Tačnije, bavila sam se njime tek koliko je svrsishodno za fabulu. Što se tiče „rangiranja“ grjehova, s obzirom da je doba inkvizicije odavno prošlo, smatram da bi Crkva, u skladu sa Hristovim riječima „zašto vidiš trn u oku brata svojega, a brvna u svojemu oku ne osjećaš“, trebalo da se prevashodno pozabavi svojim golemim, pregolemim brvnima kojih se onoliko nakupilo, i da se izvini za sva nedjela koja su u njeno ime i od strane njenih predstavnika počinjeni.
U knjizi postavljate jedno veoma ozbiljno pitanje: Šta je vještačka, a šta prava porodica i da li zaista poznajemo osobu sa kojom živimo? Kakav je vaš komentar na ova pitanja?
- Važno je samo jedno – da je porodica funkcionalna, a biološko roditeljstvo nije nužnim načinom garant da će ona to biti ili da jeste. Nezavisno od krvnog srodstva, pravom bih nazvala svaku koja svojim članovima pruža osjećaj sigurnosti i u kojoj vlada ljubav, međusobno poštovanje, povjerenje i solidarnost. Isto važi i za vezu sa životnim partnerom. Ako dođemo u situaciju da se zapitamo poznajemo li stvarno osobu s kojom dijelimo život, onda taj odnos od početka nije bio postavljen na čvrste osnove.
U Vašim romanima, pa i u posljednjem „Zvuci iz podmornice“ glavni junaci su često pozitivne ličnosti u sukobu sa bližnjima, oni koji izdaju svoje bližnje i sebe. Zašto su vam baš takvi likovi inspirativni?
- Zato što to svi ponekad učinimo, ne samo „pozitivne“ ličnosti. Naprosto, čovjek nije savršeno biće, i najviše što može je da se silno trudi da tih izdaja i iznevjeravanja drugih, ali i sebe, bude što manje u njegovom životu.
U Crnoj Gori imate puno čitalaca i fanova. Jeste li imali ikada promociju u CG i kakva vas sjećanja vezuju za CG?
- Crna Gora je za mene dugo bila gotovo mitski prostor o kome sam se, kao dijete, naslušala priča od svog djede po ocu, prote Blaža Jovanovića. Tek u gimnazijskom uzrastu prvi put sam kročila na njeno tlo i prokrstarila je uzduž i poprijeko, a svaki utisak bio je potvrda više da djeda nije preuveličavao kad je o Crnoj Gori govorio kao o magično lijepoj zemlji.
Na poziv budvanskog Grada teatra, u ljeto 2004. godine, gostovala sam na Trgu pjesnika, i naredne večeri u Herceg Novom. Osim te dvije promocije, svaki put kad izdam novu knjigu, vi napravite intervju sa mnom, što je više nego lijepa zamjena za neposredni kontakt sa ovdašnjim čitaocima.
Partokratija na svakom koraku
U jednom ranijem intervjuu prije par godina rekli ste mi da je vaša politička opcija ubijena 12. marta 2003. godine. Da li i danas mislite isto? Vidite li pravu demokratiju ili je sve partokratija?
- Da, stav mi je nepromijenjen. Kada su održani posljednji izbori, nijesam bila u Srbiji, niti sam htjela da se deranžiram, potrošim novac na kartu i vratim se na jedan dan da bih glasala, što sam, inače, u prethodnoj prilici učinila.
Većina biračkog tijela pokazala je u šta i kome vjeruje, pa ako im je to dobro, srećno im bilo s novom Vladom i Premijerom i prvim potpredsjednikom Vlade.
Kao demokrata – odmah da dodam, demokrata po ubjeđenju, ne po partijskoj pripadnosti – prihvatam izraženu volju naroda, bez obzira što prema njoj imam otklon. Na svakom koraku vidim partokratiju, ali me to više ne zanima jer sam uspjela da život organizujem maksimalno nezavisno od društvenih događaja i stanja u državi.
Uspjeh “Splatkarenja sa sopstvenom dušom”
Prije desetak godina pojavili ste se sa romanom „Spletkarenje sa sopstvenom dušom“. Ova knjiga je imala do sada oko 20 izdanja i jedna je od knjiga „za sva vremena“. Šta se krije iza uspjeha ove knjige? Treba li biti iskren prema čitaocima?
- Za mene je i prvih pet prodatih primjerka bilo iznenađenje, nekmoli sve što se docnije sa „Speltkarenjem...“ dešavalo. Ni časa se, međutim, nisam opterećivala odgonetanjem razloga zbog kojih se čitaoci u njoj „pronalaze“. Pišem isključivo o pitanjima koja me suštinski okupiraju i dodiruju, nikada ne razmišljajući o tome da li su te teme drugima privlačne. Mislim da se ta vrsta iskrenosti u svim mojim knjigama osjeća.
Galerija
Bonus video:
