Kristina Ćetković, aktivistkinja, članica Građanske alijanse i novinarka, nedavno je završila rad na svojoj prvoj knjizi koja nosi naziv “U svoja četiri zida”, a njenu promociju zakazala je za 21. jun u parku Kruševac u Podgorici. Tim povodom, u razgovoru za dodatak “Kroz grad”, Ćetković je otkrila nešto više o radnji romana, inspiraciji, te odluci kako je došla na ideju da se oproba i u književnosti.
“Roman sam počela da pišem prije tri godine, u vrijeme dok sam još radila kao novinarka. Pisanje je za mene predstavljalo način da kažem sve ono što nisam mogla, znala, smjela ili umjela da izbacim iz sebe. I tada, ali i danas, željela sam da se bavim obrazovnim novinarstvom. Nažalost za tu vrstu novinarstva ovdje nema interesovanja onih koji određuju šta treba da se nađe u medijima. Tako sam se okrenula pisanju i na papir stavila sve ono šta mi je ne samo na umu, već i na duši“, pojasnila je ona.
„Neostvarena ljubav i robovanje društvenim ulogama i očekivanjima od porodice, okruženja... uveli su me u svijet koji je spojio moje želje i potrebe sa realnošću. U tom svijetu koji je na granici fantazije i realnosti počela sam da prerađujem i obrađujem sve ono što me gušilo, žuljalo, boljelo, činilo slabom... A u taj svijet su me, dok sam odrastala, usmjerili divni učitelj Duško Lekić i profesorica Janja Đurković iz Bara. Jedan razgovor sa prijateljem i jedna muza gurnuli su me u moja četiri zida“, nastavlja Ćetković, koja otkriva i koliko je trajao rad na prvoj knjizi, kako je tekao proces pisanja i šta joj je najteže padalo pri radu na „U svoja četiri zida“.
„Od prvih rečenica koje sam zapisala, pa sve do posljednjih koje su se našle u izrazima zahvalnosti, prošlo je tri godine. Nisam uvijek intenzivno pisala tokom pomenutog perioda. Bilo je dana kada sam istraživala, tražila izdavačku kuću, urednika i slično. Prije pola godine zapala sam u period kada sam htjela da odustanem od svega, ali Univerzum je to uredio kako treba, i eto 21. juna predstavljam javnosti svoj rad – društveno angažovano djelo kako ja volim da ga zovem“, ističe ona i dodaje da je tokom procesa pisanja uživala.
„Ostajala bih satima i kucala, prepravljala, brisala pa opet pisala. Nisam znala za vrijeme, prostor, druge... Samo ja i slova. Za to je trebalo odvojiti pažnju. Zaboraviti na radnu sedmicu, svakodnevna dešavanja, potrebe prijatelja i porodice... Odreći se poziva i pristupiti procesu koji zahtijeva cijelo biće“, prisjeća se ona.
„Najteže mi je bilo da ostavim dobar dio napisanog i završim roman. Trebalo mi je da prelomim da priča treba da ostane 'nezavršena', da ostavim u drugom folderu sve one ispisane rečenice i poglavlja koja sam htjela da budu dio 'U svoja četiri zida'. Da umirim svoj ego koji je tvrdoglavo insistirao da zaokruži priču onako kako sam namjeravala kada sam sam se upustila u ovaj proces i da dozvolim da se novi uvidi nađu u knjizi“, priča Ćetković.
Kako kaže, tokom procesa pisanja u različitim trenucima bila je inspirisana i vođena raznim osobama i osjećanjima, a roman je počela da piše „kao odu jednoj muzi“.
„Da izrazim zahvalnost što me je gurnula na put ka sebi, ka mojim tajnama i neotkrivenim djelovima duše. Kasnije sam shvatila da je knjiga mnogo više od toga. Shvatila sam da me nepravda, licemjerstvo, nemogućnost da pomognem i reagujem, i te kako inspirišu da pišem i pišem“, tvrdi ona.
„Mentalitet našeg društva mi je bio inspirativan da budem odlučna u namjeri da nađem način da roman bude završen i predstavljen javnosti. Borba za pravdu, a posebno za ranjive grupe, mi je velika inspiracija. I naravno vjera i nada da zaista i možemo nešto da promijenimo. Toliko je toga bilo što me podsticalo da pišem satima i budem strpljiva proteklih nekoliko godina. Meni nije inspiracija bila problem već disciplina“, pojašnjava Ćetković.
Na pitanje da li je roman baziran na stvarnim događajima i iskustvima, kako njenim, tako i ljudi oko nje, s obzirom na to da realistično opisuje okruženje Podgoričana, ona ističe da je „U svoja četiri zida“ fantazija i plod njene mašte.
„Smatrala sam da kao bivša novinarka i dugogodišnja aktivistkinja za ljudska prava, imam dovoljno znanja i informacija da pišem o temama koje se i dalje kod nas prećutkuju i kriju. Kao žena i lezbejka željela sam da govorim o seksualnosti koja je ovdje, čini mi se, samo dozvoljena muškarcima“, smatra ona.
„Ne bih željela da oni koji budu čitali 'U svoja četiri zida' dožive kao moju priču, jer vjerujem da se mnogi mogu pronaći u ispisanim redovima. Osjećam da su ovo priče mnogih nas u Crnoj Gori iako su ispričane kroz priču Teodore Plamenac i drugih likova“, poručuje Ćetković.
Iako sam naslov aludira na tematiku LGBT populacije u Crnoj Gori, ali i regionu, roman, dotiče i mnoge druge probleme od toga koliko je teško zaposliti se, ispuniti očekivanja roditelja, pronaći iskrenu ljubav, preko nestručnih psihologa koji nisu u stanju da pruže pravu pomoć onima kojima je potrebna do nasilja koje žene trpe u porodici i braku.
„Prvenstveno sam željela da napišem ljubavnu priču između dvije žene. Kako sam pričala priču tako sam ubacivala sve ono što ju je činilo realnijom i životnijom. Pisala sam o temama koje su za mene izuzetno važne: nasilje nad ženama, seksualnost, ucjenjivanje partijskom pripadnošću, igranje uloga koje nam društvo nameće... Bilo je tu još tema, ali me prijateljica Kaća Đuričković savjetovala da odaberem jednu temu do koje mi je najviše stalo. I odabrala sam – Žena kao seksualno biće a ne objekat“, zaključuje ona.
„Roditeljstvo, multikulturalnost i multietičnost, prihvatanje društva, raskid... tih tema sam se odrekla i premjestila ih u folder Roman II“, dodaje ona i tako potvrđuje da neće ostati na samo jednoj napisanoj knjizi.
Promocija romana „U svoja četiri zida“ počeće u 19 sati, a Ćetković pojašnjava i zašto se odlučila za otvoreni prostor.
„Volim simbole i roman je prožet njima. Zato i promocija treba da bude u duhu simbolike. I nije samo lokacija važna već i datum. Pisala sam u svoja četiri zida o populaciji koju mnogi žele da vide samo u četiri zida. Park i otvoreni prostor su sjajno mjesto da se pokaže kako zatvoreni prostor postoji samo u našim umovima i dušama. Da je vrijeme da počnemo da dišemo i uživamo u slobodi kakvu priroda i otvoreni prostori podstiču“, smatra Ćetković.Napravila bi festival zahvalnosti svima koji su joj pomogli
Na promociji će o knjizi govoriti Žana Poliakov i Natalija Đaletić, dok će djelove čitati Tajana Nedić, a autorka knjige, objašnjava zašto su baš one dobile tu čast i ulogu.
„Žana Poliakov je bila moja mentorka proteklih nekoliko mjeseci. Svojim pristupom dovela me do toga da u aprilu završim romana. Prirodno je bilo da napiše predgovor i da govori na promociji. Njeno uređivanje jednog magazina i tekstovi koje sam čitala uticali su na moj život i mijenjali ga nabolje. Sve je bilo uređeno da se nas dvije sretnemo kako bih konačno izašla iz svoja četiri zida. Na ovaj način joj pokazujem zahvalnost za sve što sam doživjela i preživjela radeći sa njom. Nadam se da će na promociji i neko novi biti inspirisan da se upusti u kreativni proces i pokaže svoj talenat“, odgovara ona.
„Još jedna divna žena je i Natalija Đaletić koja je od prve verzije romana, one napisane u rokovniku, bila oduševljena temom i podsticala me da istrajem u namjeri. Milisav Popović i ona bili su prvi koji su pročitali moje djelo i zaista mi dali vjetar u leđa da zaplovim spisateljskim vodama. Kao i Žani i njoj dugujem zahvalnost što sam sada u haosu oko pripreme promocije“, ističe Ćetković.
„Tajana Nedić je jedno umjetničko biće koje se oprobalo u svijetu glume i pisanja. I to joj leži. Pristala je da čita odlomke, jer zna koliki je uspijeh napisati knjigu i koliko meni znači da neko prenese drugima ono što sam željela da kažem“, nastavlja ona i dodaje da bi, kada bi bila u mogućnosti, napravila festival u znak zahvalnosti svima koji su joj na neki način pomogli.
„Zato su mi Izrazi zahvalnosti u romanu bili od izuzetne važnosti, baš kao i poglavlja. Jer zaista je mnogo ljudi ‘U svoja četiri zida’ utkalo vrijeme i trud, moja malenkost ga je samo napisala i potpisala“, smatra autorka.
Bonus video:
