(Đavolova šahovska tabla: Alen Dalas, CIA i uspon američke tajne vlade - Devil's Chessboard: Allen Dulles, the CIA, and the Rise of America's Secret Government; David Talbot; Harper Perennial, New York, 2016; 720 str.)
Talbotova knjiga publikovana kod prestižnog izdavača kao što je Harper zanemarena je od strane bezmalo svake bitnije zapadne mejnstrim liberalne novine. Na isti način je zapostavljen i Mejlerov roman o CIA-i, Harlot's Ghost, 1991. Iako razlozi za zaobilaženje dva djela imaju različite motivacije (u Mejlerovom slučaju radi se o neokončanoj fikciji o špijunskoj birokratiji na 1300 strana...), oba naslova govore o prvim danima CIA-e, osnovane 1947.
"Bio sam zaljubljen u CIA-u. Jedan sam od onih tipova - je li mu to dođe jedan u deset, ili jedan u pedeset? - koji je voljan da odustane od čitavog života ne bi li se usredsredio samo na jedan njegov djelić. Gutao sam špijunske romane, taktički sam osvajao riječ po riječ u etimološkim riječnicima V. V. Skita, pohađao sam spoljnopolitičke forume na Jejlu, i izučavao fotografije Lenjina, Staljina i Molotova, Gromika i Lavrentija Berije; žudio sam da shvatim lice neprijatelja. Klonio sam se političke argumentacije oko republikanaca i demokrata. To mi ništa nije značilo. Alen Dalas je bio moj predsjednik, a ja ću izrasti u pješadinca u ratu protiv Đavola. Čitao sam Špenglera i tokom zima provedenih u Nju Hejvnu kontemplirao o dolazećem padu Zapada i svih načina na koje je tu tragediju bilo moguće spriječiti." (Mejler, str.165)
Talbotovom knjigom samo i defiluju ovakvi protagonisti. Šta ona manje-više uspijeva da pokaže jeste da su osnivači CIA-e, uključujući Alena Dalasa, Americi ostavili ono što je predsjednik Ajzenhauer nimalo ironično imenovao "zaostavštinom pepela". Čak će i Truman, u Vašington Postu, poslije Kenedijevog ubistva, 1963, popuniti gostujući stubac iznenađujuće iskrenim tekstom gdje će nagovijestiti da se CIA, oformljena za vrijeme njegove vlade, danas doslovno pretvorila u monstruma dr Frankenštajna.
Napisao sam da knjiga više-manje uspijeva u svojem cilju, jer je pretežno anegdotalnog i, u posljednjoj trećini, zavjereničkog karaktera. No, kako je Talbotovo vješto slovo i osjećaj za priču neusiljen, tako on od naizgled razgoropađene teme tvori odista uvjerljivo štivo. Onamo gdje autor, ako se ravnate prema brojnim fusnotama i izvorima, zdravo spekuliše, on to čini na uštrb onoga što je odveć poznato o određenim pojedincima. Na raspolaganju je imao Dalasova pisma i dnevnike, te i Alenovu ćerku, Džoun.
Talbotova konspiracija, krcata korisnim indirektnim dokazima, tvrdi da su upravo Alen Dalas i njegov tim, podrivajući svakog predjednika kojem su služili još od Vudroa Vilsona, upriličili atentat na američkog predsjednika Dž. F. Kenedija. Kenedi je godinu dana ranije napravio nečuvenu čistku u CIA-i i njihovim agentima po svijetu naložio da od sada odgovaraju ambasadorima u tim zemljama.
Djelimična racionalnost ove pretpostavke ne leži samo u pojedinosti da je odista traljava Vorenova komisija, koja je očigledno otežavala pravu istragu o predsjednikovom ubistvu, kao glavnog istražitelja uposlila upravo Dalasa (i to na njegovo insistiranje). A njega je Kenedi prethodno smijenio s pozicije vječitog vladara CIA-e zbog fijaska u Zalivu svinja, na Kubi. Autorovim riječima: Vorenova komisija je slobodno mogla da se zove i Dalasova komisija.
Kenedi je ubijen zato jer je navodno htio da stane na rep Pentagonu i CIA-i, koje uopšte nije mogao da kontroliše. Talbotu je isto ponovio Kenedijev savjetnik i istoričar, Artur Šlesinger. Kenedi je takođe imao namjeru da izgradi bolje odnose sa Kastrom, šaljući mirovne predstavnike (Džima Donovana, romantizovanog u Spilbergovom filmu Most špijuna) da pregovaraju o oslobađanju 1100 Kubanaca iz Zaliva svinja, a što CIA-i nipošto nije odobravala.
Ovakve tvrdnje se suprotstavljaju tvrdnjama kontroverznog novinara i vječitog kritičara američke politike, Simora Herša, u Mračnoj strani Kamelota, gdje, između raznih predsjednikovih nesmotrenosti i slabosti, još otkriva da je Kenedi u tolikoj mjeri bio opterećen Kastrom da je vječito tragao za načinima da ga ubije. Na kraju Herš piše da u svojoj dugogodišnjoj istrazi nije naišao ni na paramparče od onoga što bi moglo da bude dio zavjere o kojoj svi pričaju, premda on u suštini nije ni istraživao Kenedijevo ubistvo. Postavlja se onda pitanje: kome tada vjerovati ako je obojici novinara, Heršu i Talbotu, istraživački rad vrlo podudaran, i ako ne prave kompromise s odavno utemeljenim mišljenjem o toj temi?
Na početku obavještajne karijere, Alen Dalas je bio čovjek koji je nacističke zločince spašavao od vlastite vojske što ih je lovila i prikupljala za suđenje u Nirnbergu, često se oglušujući o Ruzveltovo naređenje bezuslovne predaje što je značilo da u tom slučaju nema pregovaranja sa neprijateljem. Tako je npr. Karl Volf, šef svih SS- i gestapo-jedinica u Italiji, doslovno preotet iz ruku italijanskih partizana u operaciji 'Sunčev izlazak', i pored toga što je bilo poznato da je Volf ubijao i američke agente.
Neki od lovaca na naciste, kao Bil Gauen, koji je poslije rata slijedio Pavelića do Vatikana i potom mu izgubio trag, naprasno je sklonjen sa svoje pozicije samo zato jer se Dalas navodno uplašio da je Gauen mogao da zloupotrijebi informacije o naci-saradnicima Dalasovih kolega u Italiji.
1951. godine Dalas je na bejzbol utakmici viđen sa bliskim prijateljima - Rajnhardom Galenom (Hitlerovim šefom obavještajaca na Istočnom frontu) i njegovim zamjenikom, Hajncom Herom. Ova dvojica su u novoj Njemačkoj postavljeni kao udarni obavještajni tim u ratu protiv Sovjeta. Sve je, valjda s pravom, bilo podređeno Hladnom ratu. Zbog toga je i opraštano nacistima što su, u borbi protiv komunizma, najedanput otkrili svoj inherentni karakter pozitivaca.
Dalas je 1948. skupio milione dolara kojim su italijanskim komunistima pokrali izbore i vlast predali demohrišćanima (na žalost, o poslijeratnim previranjima u Grčkoj Talbot ne piše ništa). A sudeći prema dobrim izvorima, sasvim je racionalno teoretisati da je Dalas, kao glavni američki špijun u švajcarskom Bernu kada ga je tokom rata nemoguće bilo nadgledati, od istaknutih Njemaca odavno znao za konc-logore. Dokumenta o njima je zataškavao očito zbog lukrativnih veza svoje bivše njujorške advokatske firme s Vol Strita sa nekim njemačkim industrijskim koncernima.
Talbot za Dalasa ni u jednom momentu ne tvrdi da je bio nacista, koliko dvostruki agent, drugim riječima puki biznismen: znao je da se svojski zalaže za apsolutno sve ljude, i dobre i loše, kojima je zatim po sopstvenom nahođenju mogao da dodijeli ulogu neke šahovske figure. Bolje reći, on je prototip američkog demokrate koji prezire tuđu demokratiju jer misli da ona ne bi smjela da bude stavljena na raspolaganje "prostijim" ljudima. Ne smetnimo sa uma ni to da je njegov brat, Džon Foster Dalas, u isto vrijeme bio Ajzenhauerov državni sekretar. Po vokaciji su obojica bili advokati.
Dalas je u Iranu svrgnuo Mosadeka koji je nacionalizovao naftne kompanije. U Gvatemali je 1954. smijenio Arbenza; on je u agrarnoj reformi polja američke kompanije "United Fruit" (Dalasovog bivšeg klijenta dok je radio na Vol Stritu) razdijelio seljacima. U Kongu je CIA pomogla da Patrisa Lumumbu, u dramatičnom obrtu, linčuju njegovi protivnici (zbog toga je 1961. u Beogradu demolirana ambasada Belgije). Na vlast je onda došao moguće je najgori afrički diktator, Mobutu Sese Seko.
Iz francuskih izvora Talbot takođe obznanjuje nešto o čemu se malo zna: da je 1961. navodno i CIA učestvovala u zavjeri za svrgavanje francuskog predsjednika De Gola, jer se Dalas plašio da će komunisti da preuzmu vlast u Alžiru ako francuski predsjednik digne ruke od te kolonije. Kenedi je bio zapanjen. Nešto poslije, anti-američki nastrojeni De Gol je povukao Francusku iz NATO-a. Skoro svaka brutalna mjera koju je Amerika preduzela nad svojim i tuđim stanovništvom poslije 9/11, navodi Talbot, zapravo je počela sa Alenom Dalasom. Impresivna knjiga.
Bonus video:
