Iako mnogi prepoznatljiv pucketav zvuk gramofonske ploče povezuju sa šlagerima u filmovima zlatnog doba Holivuda, one nijesu napravljene da bismo uživali u muzici.
Prva gramofonska ploča je imala specifičnu ulogu – bila je to audio-knjiga za slijepe. Rana tehnologija snimanja je bila veoma loša u reprodukovanju muzike, te kompanije koje su ih proizvodile nijesu namjeravale da ih koriste za muziku jer su vjerovale da niko ne želi da sluša tako loš kvalitet zvuka.
Uz to, snimak je trajao svega pet minuta.
Pri kraju Prvog svjetskog rata, potreba za audio-knjigama je značajno porasla. Ranjeni veretani su se vraćali u Ameriku i među njima je bilo mnogo njih koji su u ratu ostali bez vida, tako da nijesu mogli da čitaju. Potražnja za audio-knjigama je bila ogromna.
Zanimljivo je da je na samom početku razvijanja ovakvog programa za pomoć osobama oštećenog vida protivnik bila Helen Keler, čuvena američka spisateljica i pedagoškinja koja je od djetinjstva bila slijepa i gluva. Ona je smatrala da je ovaj program samo rasipanje, te je prijatelju napisala da joj je nepojmljivo da dok ljudi širom svijeta gladuju, Amerika troši ogroman novac na audio-knjige.
Još uvek nije poznato zbog čega se Helen Keler predomislila, ali je 1935. godine kontaktirala s Američkim udruženjem slijepih i dala mu svoju podršku. Tom prilikom je ona obećala da će pomoći snimanje audio-knjiga (što je usavršilo ovu tehnologiju do pojavljivanja vinil ploče). Njena podrška je podstakla i predsjednika SAD-a Frenklina Ruzvelta da pomogne - on je audio-knjige uključio u Kongresnu biblioteku i donirao novac iz državnog budžeta kako bi program što bolje funkcionisao.
Na kraju Drugog svjetskog rata, potražnja za audio knjigama je bila još veća, tako da je biblioteka američkog Kongresa držala konferencije kako bi pomogla da se usavrši tehnologija. Ovo usavršavanje je dovelo do toga da 1948. godine kvalitet zvuka bude još bolji, a ploče su uveliko počele da se upotrebljavaju kako bi se zabilježila muzika.
Izvor: Nacionalna geografija
Bonus video:
