Zabranjeno pušenje jedan je od bendova koji zauzima veoma značajno mjesto u istoriji ex Yu roka. Srećom po njihove fanove, ali i mlađe generacije, nisu stali sa raspadom bivše države, mada je bilo blizu. Predvođeni osnivačem i gitaristom
Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon, nastavili su uspješno sa radom i sada publici podarili i novi album “Šok i nevjerica”. Pet godina je prošlo od prethodnog izdanja “Radovi na cesti” sastava kojem je sad baza u Zagrebu, a novo izdanje donijelo je 14 pjesama za koje su muzičari uvjereni da će izazvati reakciju iz naslova. Tim povodom Sejo Sexon je pričao za “Magazin”.
Kako je tekao rad na albumu i šta novo donosi “Šok i nevjerica” u odnosu na prethodna izdanja?
Ja volim da kažem kad me pitaju da li će novi album biti bolji ili lošiji da znam jedino da neće biti isti. Nikad nismo ponavljali formule, dobitne kombinacije, na užas naših urednika i izdavača. U svakom slučaju, ono što je na ovom albumu novo su neki instrumenti stari kojih na albumima Zabranjenog pušenja nije bilo još tamo od osamdesetih. Preciznije, vratili smo saksofon i flautu koje smo nekad imali u postavi na početku. To je novi-stari član, već četiri godine je sa nama Lana Škrgatić koja svira ta dva instrumenta, tako da ima dosta momenata koji podsjećaju na naše početke.
Ovo vam je 11. album, uveliko ste u četvrtoj deceniji karijere, koliko je teško reći nešto novo poslije svega toga, biti dovoljno kreativan?
Pa eto, nekad smo albume izdavali na svaku godinu, dvije, a sad ih objavljujemo na svakih četiri, pet. Nije problem samo da ne ponavljaš iste teme, da ne ponavljaš iste motive, nego je i izazov što minuli rad predstavlja jako visoke rampe za svaki novi album. Jer ljudi nesvjesno očekuju da svaki novi CD bude neka kompilacija prethodnih pjesama i visoki kvalitet. To je isto kao kad hoće junior neki iz drugog tima da uđe u prvi tim Barselone, vrlo su tu visoki standardi i potrebno je stvarno biti nešto posebno da se album izda. Zato mi to ne radimo često, u momentu kad osjetimo neku sigurnost, kad osjetimo da je taj kreativni vulkan došao do granice svoje erupcije onda i radimo CD svjesni da ga očekuju skepsa, podozrenje i da će se secirati vrlo temeljno. Ali sa druge strane, to je motiv više, vrlo je obavezujuće da se potrudiš i da opravdaš poziv saveznog kapitena i ostaviš srce na terenu, što bi se reklo fudbalskim rječnikom.
Rekli ste da ste naziv albuma “Šok i nevjerica” dali jer ste uvjereni da će to da izazove, šta je ono što vam uliva u startu sigurnost da je izdanje koje ste snimili dobro?
Znate što, kada napravite remek-djelo onda nema potrebe da budete skromni. Ako uradite jednu tako jako dobru ploču, onda nema razloga da ne očekujete reakciju publike, a to su šok i nevjerica. Tako da smo u naslovu anticipirali i reakciju publike na ovo naše remek-djelo koje će da obogati duhovni prostor Balkana i podigne intelektualni nivo stanovništva. (smijeh)
Utisak je da i dalje, kad je rok scena na ovim prostorima u pitanju, dominiraju bendovi sa ex Yu scene, bar kad pričamo o nekoj slušanosti, posjećenosti koncerata, nema puno novijih bendova koji mogu da se mjere sa vama. Šta mislite da je uzrok tome, neka nostalgija, veća i jača tadašnja scena ili neka nesnađenost današnjih izvođača?
Mislim da je glavni razlog to što su to bendovi koji su proizašli iz neke žešće konkurencije. Grupe koje su uspjele u Jugoslaviji u konkurenciji Bijelog dugmeta, Azre, Čorbe, Haustora, lako se snalaze u današnjim vremenima. Eto moram opet napraviti fudbalsko poređenje, tad smo imali i jednu ozbiljnu ligu u koju se teško ulazilo, lako ispadalo, gdje je bilo teško osvojiti publiku, ali kad je jednom osvojiš onda ćeš je tek teško izgubiti, jer kvalitet rada koji smo morali da imamo u to doba da bismo igrali u toj ligi je bio puno veći. Mislim da su i neke radne navike doprinijele tome da jednostavno ovi bendovi od prije imaju tvrdu kožu, teški put koji su prošli iza sebe i nova vremena ih teško mogu izbaciti iz kolosijeka. To su bendovi koji su uspjeli bez Interneta, bez moćne tehnologije, koji nisu imali ni sponzore ni neku podršku videa i takvih pomagala kao što imaju izvođači danas. Ali taj težak put je valjda očeličio te bendove i učinio da izdrže i današnja teška vremena, koja za rokenrol nikad nisu bila gora.
Nekad ste bili mjesecima “na ledu” zbog fore kao što je “Crko Maršal”, danas je utisak da se može reći praktično bilo šta, nikoga neće biti briga jer neće ni drastično uticati na društvo. Kako vi poredite prošlo i sadašnje vrijeme u tom smislu, šta je gore?
Danas je upravo problem ta šuma glasova koja dolazi i sa Interneta i sa medija. Demokratija je jedna divna igračka, međutim kada svi govore u isto vrijeme onda ne čuješ što je u stvari pisac htio da kaže. Tako da sa jedne strane, što kaže stara poslovica: dobiješ na ćupriji, izgubiš na mostu. Nekad je bilo da, kako se govorilo, ako malo laješ dospiješ u sve novine, a danas je obrnuto. Nekada dođeš na jednu emisiju i čuje te 20 miliona ljudi. Danas moraš doći u dvadeset emisija da bi te čulo njih desetak. (smijeh) Svako vrijeme ima nešto svoje i kad je u pitanju ta angažovanost bendova, problemi su u ono vrijeme bili potpuno drugačiji.
Rekli ste da ste jako ponosni što vas slušaju i mlađe generacije, šta mislite da njih privlači u onim nekim vašim pjesmama gdje ste opisali neko vrijeme koje nikad nisu doživjeli?
Mislim da su ih roditelji natjerali da slušaju Zabranjeno pušenje, kao što je mene stari natjerao da slušam Frenka Sinatru. Roditelji su tu najviše uticali na mlade generacije i beskrajno sam im zahvalan na tome. Danas je dosta, u stvari, u prednosti mlađa publika, mislim da bi se moglo reći da je starijih slušalaca Zabranjenog pušenja sad na koncertima svega deset odsto. U svakom slučaju sam ponosan na to, jer je u suštini jako teško u svom selu biti prorok, a još teže doprijeti do mlađih ljudi nego do svoje generacije.
Kada ste pisali “Guzonjinog sina” da li ste očekivali da će naše društvo doći do situacije u kojoj je danas, gdje takvi dominiraju?
Pa jasno, glasali smo za to, glasali smo za ove ljude i ne možemo se eskulpirati iz te situacije. Još uvijek danas više volimo rođaka, svako svoga, znaš ono - svi smo mi Ratko Mladić ili svi smo mi Ante Gotovina. Još uvijek smo skloni tom čoporu, da ne kažem stadu, kolektivitetu, ne razmišljamo svojom glavom, tako da sve što smo doživjeli od kapitalizma, uključujući i “guzonjine sinove” smo mogli da predvidimo. Apsolutno ni u jednom trenutku nismo razmišljali o kvalitetu i bekgraundu ljudi koji nas vode i koji će nas voditi, pa nam se često potkrade da su nam današnji rukovodioci osuđivani kriminalci iz vremena socijalizma i ljudi koji su se ogriješili o zakon, ali nam se jako sviđaju jer su iz naše mahale, iz naše nacije, naše vjere i dokle god su to kriterijumi za vođenje neke države, nekog sistema, možemo očekivati puno “guzonjinih sinova”, pa vjerovatno i gore od toga.
Šta se dešava sa filmom “Pišonja i Žuga” i kakav je sve vaš angažman bio tu?
Ja sam producent tog filma i scenarista zajedno sa mojim prijateljem Vladom Đurđevićem. Kuckamo pomalo pare, mi nismo nacionalna tema, ne bavimo se ni Blajburgom ni sličnim nacionalnim epovima, tako da se za ovakve filmove teško nalaze sredstva. Ali radimo, trudimo se i nadamo se do idućeg ljeta da ćemo završiti ovaj film.
Kada ste ponovo pokretali Zabranjeno pušenje, sa kakvom ambicijom ste to radili, jer ste negdje rekli da niste bili svjesni u tom momentu da ste toliko slušani širom ex Yu prostora?
Zapravo je to bila ideja ljudi iz Dallasa, ja nisam bio njen pobornik. Sa Elvisom J. Kurtovićem imam drugačiji koncept, mi smo se zvali Sejo Sexon & Elvis J. Kurtović Big Band i izvodili smo čitav “new primitives” repertoar tamo negdje sredinom devedesetih. Međutim, kada smo snimali “Fildžan viška” ljudi iz Dallasa su nam rekli da možemo to da nazovemo kako god hoćemo, ali da je to čisto Zabranjeno pušenje. Rekli su nam: nemojte imati ikakvu skepsu oko toga da će ljudi prihvatiti ovaj CD kao CD Zabranjenog pušenja, vi ste autor 80 odsto ranijih pjesama i nema razloga da brend ne živi i ne postoji i dalje kroz vas. Pravo da vam kažem, iskreno, bio sam prilično skeptičan prema tom konceptu, ali eto - ljudi su prihvatili taj album, prihvatili su ovaj bend i postojimo i danas.
Jednom ste rekli da vam je Zagreb produkcija, a Sarajevo inspiracija. Čini se da se niko poput Sarajlija toliko ne vraća svom gradu, makar kroz misli i priču ako ne fizički, zašto mislite da je tako?
Znate, ima ona poslovica: možeš ti otići iz Sarajeva, ali ne može Sarajevo nikada otići iz tebe.
Balkan je vječita inspiracija
U jednom intervjuu ste rekli da ste u pjesmama opisivali svoju mahalu, ali se ispostavilo da se u njima pronalazi cijeli Balkan. Da li smo povezani više nego što želimo ponekad da priznamo?
Ja sam to već u jednom intervjuu rekao: Balkan za mene nije geografski pojam, Balkan je za mene dijagnoza. Mi smo svi u stvari jedna gomila psihičkih bolesnika i tako nas i svijet gleda, već decenijama nas posmatraju kao žute mrave u onoj staklenoj tegli. Mi smo zaista jedno čudo od ljudi i u grču smo stalno, pa onda pronađemo konflikte, pronađemo neki istorijski aferim, neki dug oko kojeg ćemo se svađati, da ispravljamo krive Drine... A sa druge strane, bog nam je dao isti jezik, istu tradiciju, iste navike, skoro potpuno iste kulturne potrebe. Imali smo 80 godina jedno iskustvo suživota koji je u nekim trenucima bio uspješniji, u nekim drugim manje funkcionalan, ali u svakom slučaju je donio neke rezultate koje današnje doba i ove nam feudalne državice u kojima živimo mogu samo da sanjaju. Kažem, ima puno stvari koje nas povezuju, koje bismo mogli da gradimo zajedno, imamo tu tradiciju zajedničkog življenja i dok čitava Evropa pokušava da se integriše i poveže, dakle ljudi koji govore različitim jezicima, koji su međusobno teško i krvavo ratovali kao Francuska, Engleska, Njemačka, mi sa druge strane pravimo stalno od toga neki veliki problem i pitanje. Balkan je vrlo inspirativan, moja mahala mala koja se zove Balkan je ono što daje stalno teme i to je ujedno i odgovor na prethodno pitanje. Mislim da će uvijek biti pjesama, uvijek će biti inspiracije kada imamo pred sobom iskustvo, šarolikost i sve konflikte koji postoje kako u mahali, tako i na Balkanu. A generalno je i svijet neki odraz svih tih diskrepancija na neki način, to je jedan zakon spojenih posuda koji možete osjetiti i u mahali i u nekom makrokosmosu podjednako.
Bonus video:
