Jednog ledenog dana 1903. godine, Meri Anderson (1866-1953), rođena u Birmingamu u Alabami, bila je u posjeti Njujorku vozeći se u trolejbusu.
Pokušavala je da uhvati pogledom sve prizore tog velikog grada: ulice pune ljudi, visoke zgrade, kočije bez konja, ali namučila se da sve ovo vidi jer je napolju padao snijeg.
Meri je primijetila da i vozač ima problema da vidi kroz sav taj snijeg i poledicu na vjetrobranu. Svakih nekoliko minuta, vozač bi morao da kroz prozor obriše rukom snijeg i led sa prednjeg stakla. Nekada bi morao da izbaci glavu kroz prozor dok vozi ne bi li video kuda. Meri je počela da razmišlja o tome kako bi vozač mogao da ostane unutra na toplom, u vozilu i da ne brine o skidanju snijega sa vjetrobrana.
Čim je stigla kući, počela je da razvija svoju ideju o prvim brisačima. Zamislila je spravu koja bi bila pričvršćena sa spoljne strane vozila, sa dugačkom ručicom i gumenim sječivom. Bez potrebe da izbacuje svoju ruku napolje po hladnom vremenu, vozač bi unutar vozila mogao da okrene kvaku koja bi pokretala spoljnu ručicu i ona bi brisala snijeg sa vjetrobrana.
Portal telegraf.rs podsjetio je da je Meri podnijela zahtjev za patentiranje prvih brisača 1903. godine i pokušala da proda svoju napravu nekolicini kompanija, koje su sve do jedne odbile njen izum. U početku ljudi nijesu uvidjeli vrijednost njenog izuma i smatrali su da će samo ometati vozače.
Meri je bila ispred njenog vremena; u ranom 20. vijeku mnogo automobila nije bilo dovoljno brzo da bi im upošte vjetrobranska prednja stakla bila potrebna i van velikih gradova jako malo ljudi je i posjedovalo automobil. Pronalazak Meri Anderson je bio zaboravljen, sve dok njen patent nije istekao i drugi su mogli da kopiraju ideju.
Prve automatske brisače je takođe izumjela žena, Šarlota Bridžvud koja je podnijela zahtjev za zaštitu izuma 1917. godine. Ni njen izum nije doživio komercijalni uspjeh.
Bonus video:
