Oni su srećni svojim životom u prirodi i sa 2.000 dolara godišnje

Kažu da iz civilizacije nisu otišli da bi pobjegli od ljudi, već da bi živjeli u okolnostima u kojima ljudi još nisu drastično narušili prirodu
0 komentar(a)
Robert Long, Foto: Randomhouse.co.nz
Robert Long, Foto: Randomhouse.co.nz
Ažurirano: 20.02.2014. 17:34h

Do najbližeg mjesta ima nekoliko dana hoda, struja dolazi rijetko, ali zato kiše padaju često. Nema ulice, šetališta, ni puta, ali zato ima u izobilju morskih ptica, netaknute prirode i dosadnih pješčanih muva, za koje Maori tvrde da potiču od bogova: To je farma kraj rijeke Gordž na Novom Zelandu, na kojoj već 30 godina živi porodica Roberta Longa.

Na južnom dijelu Zapadne obale Novog Zelanda svaka civilizacija je daleko. Brda i prašuma se pružaju sve do mora, divlji i prelijepi. Zalasci sunca su tako upečatljivi da se čovjeku vrti u glavi, a sve pošasti civilizacije, gužva, nasilje, grozničava užurbanost, pohlepa za novcem i tržni centri su daleko.

Baš kao i sve blagodati civilizacije. Onaj ko se ovamo zaputi ne smije da bude osjetljiv na vremenske prilike i mora da se snalazi u prirodi. To su uglavnom lovci i pecaroši koji na izvjesno vrijeme podižu logor između fjordova i glečera.

Jedini koji ovdje istrajavaju već više od 30 godina su Robert Long (53), doseljenik iz Njemačke i njegova supruga Ketrin Stjuart. Tu su im se rodili i odrasli i sin Kristijan i ćerka Robin.

“Kristijan i Robin žive sa roditeljiam u kući blizu mora, kraj reke Gordž. Pored kuće ne prolaze automobili i kamioni, jer nema ni puta. Kada hoće da odu u kupovinu, na poštu, ili da se igraju sa drugom djecom, moraju tri dana da hodaju kroz šumu i duž obale", napisala je Ketrin još prije 18 godi na u knjižici koju je sama napravila za svoju djecu.

U međuvremenu se nije puno promijenilo. Ako žele u kupovinu, mogu da pješače tri dana - ili da idu helikopterom. Piloti helikoptera koje put navede ne propuštaju da svrate i da ih povezu, nejčešće besplatno.

Ako ustreba, Ketrin umije i sama da pilotira helikopterom, a predio preko kog prelijeće poznaje kao sopstveni džep. Ono što bi za nekog drugog bila uzbudljiva ekspedicija sa mapom i GPS uređajem, za nju je samo povratak kući iz kupovine.

Porodica Long sama gaji krompiri i drugo povrće povrće i lovi ribu, a za potrepštine koje moraju da kupe i da plate, godišnje im je, kako su izračunali, dovoljno oko 2.000 dolara.

Glavni izvor prihoda im je umjetnost. Long pravi lijepe rezbarije od žada i slike koje prodaje. Napisao je i knjigu “Život na Gordž Riveru”, a kasnije je i Ketrin napisala svoju “Supruga na Gordž Riveru” i obje se dobro prodaju.

Kažu da iz civilizacije nisu otišli da bi pobjegli od ljudi, već da bi živjeli u okolnostima u kojima ljudi još nisu drastično narušili prirodu.

Tokom odrastanja na ovakvom mestu Kristijan (17) i Robin (18) nisu imali otpor prema načinu života svojih roditelja. Oboje su zaljubljenici u prirodu. Kristijan često dolazi i pomaže ocu, a Robin radi kao vodič u parku prirode nastanjenom raznovrsnim pticama i želi da studira orinotologiju.

Majka i ćerka skoro svakodnevno razgovaraju preko skajpa. Internet je jedini ustupak civilizaciji i jedini luksuz koji su sebi priuštili. Ketrin insistira na njemu, jer smatra da bez redovne veze sa djecom ne bi mogla da bude srećna.

Bonus video: