U golijskom selu Kazanci, dijelu koji pripada Republici Srpskoj (Gornji Kazanci su u Crnoj Gori, Donji u Republici Srpskoj), u zaseoku Papovina, nalaze se dvije zadužbine koje je izgradio turski velikodostojnik Osman-paša Kazanac.
Ništa ne bi bilo neobično da paša nije izgradio džamiju, sa uzidanim krstom od tesanog kamena u podnožju minareta, i crkvu.
Iako u selu više od 150 godina nema muslimanskog življa mještani se nadaju da će ovaj vrijedan kulturno-istorijski spomenik biti restauriran i dobiti izgled kakav i zaslužuje
Kao da je želio da spoji dvije vjere kojima je pripadao – pravoslavnoj po rođenju, islamskoj po slavi, junaštvu i životu zbog koga je postao poznat.
Ali vodio je računa i da se te dvije vjere “ne sukobe” – iako se džamija i crkva nalaze jedna naspram druge one se ne mogu “vidjeti” jer ih dijeli jedno uzvišenje.
“Džamiju je sredinom 17.vijeka izgradio paša Papović koji je iz ovih krajeva. Po predanju, knez Pavle Papović je ima četiri sina. Najmlađeg Jakova jednom prilikom dok je čuvao jarad, prevario je san ispod brda Đed. Naišao je čopor vukova i svu jarad zaklao, a Jakov se nije smio vratiti kući nego ode u Gacko kod Turaka.
Primjetili su Turci da je Papović, koji je dobio ime Osman Pašić, bistar i hrabar pa su ga školovali a on se veoma brzo u bitkama dokazao i postao paša“, priča Pavle-Pajo Goranović iz Golije koji je o čuvenom paši napisao pjesmu „Zida paša dvije zadužbine“.
U knjizi „Tragom svojih predaka“, autora Vladimira Papovića stoji da su Jakova nakon što su mu vuci zaklali jarad a on krenuo put Gacka sreli Turci janjičari koji su ga poveli sa sobom, u školu za janjičare u Carigradu.
Jakov, kako je zabilježio Papović, nikada nije zaboravio svoje porijeklo. Zbog zasluga u bici kod grada Kazanja sultan mu je dao zvanje paše, i tri dara - zemlju u Carigradu, dobrog konja, đogata, i da bira pašaluk. Osman je izabrao rodnu Hercegovinu, gatački kadiluk, a po selu u kome je rođen će se prozvati Osman-paša Kazanac.
“Kako i dolikuje u to doba paša je, kada je došao u Kazance, otišao kod kneza Pavla, njegovog oca, na večeru. Ukućani ga nijesu prepoznali a paša je vidio na zidu gusle, iste one uz koje je kao dijete naučio da pjeva. Zatražio ih je i počeo da pjeva, a jedna snaha, kada ga je čula, zaplakala je.
Na pašino pitanje zašto plače ona je odgovorila da je isto tako pjevao i jedan njen đever koji je nestao bez traga. Knez Pavle mu je ispričao sve o nestalom sinu koga bi, kako je rekao, prepoznali po crnom biljegu na desnoj mišci. Paša je skinuo majicu, pokazao biljeg, a domaćini nijesu mogli da vjeruju sopstvenim očima.
On im je ispričao šta mu se sve desilo, kuda je bio, a ukućani su i dalje bili u nevjerici. Onda ih je on upitao da li su posjekli šuplji cer koji se nalazi u toj i toj dolini, i da ako nijesu u njemu mogu naći kosijer. Tek kada su našli kosijer bili su ubijeđeni da je to on“, priča Goranović.
Vladimir Papović u knjizi navodi da je paša sagradio veliku kulu u blizini očeve kuće, džamiju napravio nasred naselja, u najljepšem i najplodnijem dijelu Kazanaca.
Džamija je bila zidana tesanim kamenom i pokrivena četvorovodnim krovom pod pločom. Uz džamiju, paša je sagradio i mekteb, medresu, šadrvan, konake i štale za konje, ali i malo muslimansko naselje.
“Gađali su džamiju razne vojske, mnogi topovi su pokušali da sruše minaret i nijesu uspjeli. Svaki kamen je međusobno povezan metalnim spojnicama i zaliven olovom i zato je vjerovatno ostao do dana današnjih.
Bajo Pivljanin je sa hajducima i uz pomoć Hercegovaca 1683. godina napao Kazance, zapalio i srušio džamiju, objekte i muslimansko naselje u njenoj okolini, a pašu potisnuo u Avtovac.
Od paše su nastali Pašići, muslimanske vjeroispovijesti, koji su do Drugog svjetskog rata održavali rodbinske veze sa Papovićima, jedni druge su štitili, i za vrijeme ratova u to doba nikada nijesu jedni drugima zla nanijeli”, kaže Goranović dok pokazuje krst u podnožju minareta visokog 15 metara.
Džamija nikada nije obnavljana a mještani je smatraju dragocjenim svjedočanstvom jednog vremena i uspomenom na jednog velikog čovjeka. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine 5. septembra 2005. godine uvrstila je džamiju Osman-paše Kazanca na listu nacionalnih spomenika.
Iako u selu više od 150 godina nema muslimanskog življa mještani se nadaju da će ovaj vrijedan kulturno-istorijski spomenik biti restauriran i dobiti izgled kakav i zaslužuje.
Zajedništvo
Paša je u isto vrijeme gradio džamiju i crkvu posvećenu Sv. arhanđelu Mihailu, krsnoj slavi Papovića. Zbog toga je bio izložen brojnim klevetama i pritiscima od strane turske vlasti i da bi se iskupio i opravdao u jednoj godini je sagradio još tri manje džamije u Hercegovini.
Crkva Sv. Arhangela je dva puta obnavljana – prvi put 1803, a drugi 1934. godine. Druga obnova je završena nakon tri godine kada je crkva i osveštana.
“Na ovom groblju pored crkve sahranjeni su i Srbi, i Muslimani, i partizani, i četnici, čak ima i spomenik jednom karabinjeru. Svi zajedno na jednom mjestu.
Htjeli su za vrijeme komunizma da sruše pojedine grobove ali to im nije dao predsjednik Opštine Gacko koji je bio musliman i koji nije dozvolio da se nijedan grob oskrnavi. Svaka mu čast na tome“, ne bez divljenja kazao je Goranović.
Život Osman-paše doktorski rad Franca Babingera
Na obodu pečata stoji natpis - „O, gospodine, moj Bože, ti si htio da mi daruješ šest stvari u ruke - znanje, trgovinu, vjeru, sigurnost i snagu“
O Osman-paši Kazancu pored Papovića, pisali su Obrad Višnjić u knjizi “Golija i Golijani” i novinar Stanko Papović u obrazniku “Golija”, kao i nekoliko autora u BiH. Svi su se uglavnom oslonili na sjećanja starijih mještana toga kraja, na priče koje su se prenosile i koje se i danas se prenose s koljena na koljeno.
Međutim, Njemac Franc Babinger odbranio je doktorsku disertaciju na temu život Osman-paše Kazanca (detalji o tome se nalaze u istraživačkom materijalu Radovana Papovića o porijeklu i postanku bratstva Papović).
Zvanična verzija i predanja o Osman-paši, koji je prema pisanju Babingera rođen 1627. godine, razlikuju se samo u detaljima. Babinger piše i o vojnim zaslugama Osman-paše koji je naklonost i povjerenje sultana zadobio ratnim podvizima pa ga je ovaj 1675. godine proizveo u rang vezira na Kipru.
Tri godine kasnije sultan mu je dao namjesništvo Sirije, gdje je postavljen za kalifa u Damasku, da bi 1679. godine postao namjesnik Anadolije, u znak zahvalnosti za ugušene pobune Beduina i Arapa.
Osman-paša se, prema navodima Babingera, posebno istakao 1680. godine u borbama protiv Rusije, kada je za 900 kesa zlatnika kupio kalifat Egipta. Taj položaj bio je najznačajniji u Osmanlijskom carstvu.
U Kairu je proveo četiri godine, a Franc Babinger piše da je zbog raspusnog načina života, imao čak 365 žena (ispada jednu dnevno), bio neomiljen kod tamošnjeg stanovništva, pa je Kairo napustio 1683. godine, vratio se u Damask i ubrzo dobio nalog da pođe u Mađarsku.
Tu je i doživio kraj - 1687. godine u dolini Sapot isjekli su ga jahači grofa Antona Karafe. Pored džamije, crkve, medrese i škole u Kazancima, Osman-paša je iza sebe ostavio nekoliko građevina u Anadoliji i Rumeliji i česmu kod svoje kuće u Stambolu.
O tome koliko je bio značajan u ondašnjoj Turskoj govori i podatak da je imao veliki pečat kakav su imale samo visoke ličnosti u turskoj carevini.
Na obodu pečata, ispisan persijskim pismom, stoji natpis: „O, gospodine, moj Bože, ti si htio da mi daruješ šest stvari u ruke: znanje, trgovinu, vjeru, sigurnost i snagu“ (ostaje nejasno šta je šesta stvar).
Galerija
Bonus video:
