Nije iznenađujuće što su i Bono Voks i Bob Geldof, dvije vodeće zvijezde-filantropi našeg vremena, Irci.
Irska u kojoj su rođeni šezdestih godina prošlog vijeka se nalazila između razvijenih zemalja i zemalja trećeg svijeta, tako da je više saosjećala sa siromašnima širom planete nego što to čine stanovnici Hempsteda. Kao duboko hrišćanska nacija, imala je takođe i dugu misionarsku tradiciju.
Bebe afričkog porijekla su zbrinjavane mnogo prije nego što su holivudske zvijezde počele da se oko njih otimaju. Sam Bono je bio član molitvene zajednice sedamdesetih godina, prije nego što je naišao na kožne pantalone i tamne naočare.
Razbacani širom svijeta, bježeći od gladi i nemira kod kuće, Irci su odavno postali kosmopoliti, daleko manje zatvoreni kao zajednica nego što su to njihovi nekadašnji posjednici. Male nacije ne mogu sebi da priušte izolovanost velikih nacija. Osim toga, ako ste rođeni na margini Evrope, a žudite za slavom, uočljiv humanitarian cilj za koji se borite kao i manija za samopromocijiom vam mogu dobro doći.
Kao što su Irci, opšte govoreći, zbog unutrašnjih sukoba bili primorani da postanu kosmopoliti, tako su ljudi kao Bono i Geldof mogli da iskoriste svoju nacionalnu pripadnost kako bi skočili na svjetsku scenu.
Bono pripada novoj, kul, post-političkoj Irskoj; okrećući se ka staroj gladnoj i sukobima pokidanoj naciji, koja se sada zove Afrika, premostio je ponor između njih dvije. Međutim, ni u svojoj zemlji, ni van nje, za tu vrstu rada nije dovoljno priznat.
Heri Braun se prisjeća (možda apokrifne) priče kako je pjevač na sceni udarao dlanom o dlan rekavši: „Svaki put kad udarim dlanom o dlan, jedno dijete umre!“, na što je neko iz publike povikao: „Onda prestani to da radiš!“.
Uspon do slave Pola Dejvida Hjusona se takođe podudara sa postmodernim padom politike u spektakl. Ko bi od jedne rok zvijezde mogao da bude bolji političar u eri fabrikovanih osjećanja i manipulacije slikama?
Ostajući u šoubiznisu, Bono je mogao da se predstavlja kao neko ko je van političke arene i ko jednostavno govori šta osjeća. Međutim, kao slavni muzičar on ima podršku miliona, što znači da je politička elita rada da ga ima na svojoj strani.
Iako je uspio da pažljivo iskonstruiše ironiju na sopstveni račun (kako je smiješno da preplaćena rok zvijezda iz dablinske radničke klase, spasava svijet!), on zapravo duboko u sebi nikada nije prestao da oklijeva da iskoristi svoj položaj i tu političku zajednicu iznutra okupira.
Kako je malo vjerovatno da kao autsajder zna dovoljno o globalnoj ekonomiji, on prati znake upućenih, konvencionalnih insajdera. Upravo zbog toga je Bono i predvodnik i konzervativac.
Jedan od rezultata ove kampanje je da je gladovanje postalo šik. U ovoj impresivno pripremljenoj polemici, Braun navodi kako je Eli Hjuson, supruga Bona, hvalila rad svoje dizajnerske kompanije iz Pariza zbog prihvatanja uticaja afričkih pejzaža. Divila se „kako neki komadi odjeće izgledaju kao da su već ranije nošeni i da su poslije našiveni... kako bi na određen način uklopi cijeli kontinent“.
Hjusonov suprug-mesija, „mali i priglup, a velikog srca“, kako ga je svojevremeno nazvao časopis „Viz“, već nekoliko decenija pokušava da u svoj imidž uklopi Afriku. Poput Geldofa, naslijedio je društvenu svijest šezdesetih godna prošlog vijeka bez političkog radikalizma, zbog čega se i pokazao kao pogodan frontmen za neo-liberale.
Zapravo, kako Braun ističe, dodvorio se rasistima poput Džesija Helmsa, oprao je arhitekte iračke avanture, kao što su to Toni Bler i Pol Volfovic i pronašao je srodnu dušu u ekonomisti šokantne doktrine, Džefriju Saksu. Dodvoravao se takođe i kraljici, ulizivao Izraelcima, puzio pred korporacijskim siledžijama i povezao se sa američkim evanđelistima u Africi koji zagovarajju ne korišćenje kondoma.
Čovjek koji naizgled svake četiri sekunde prstima pokaže znak za mir, očigledno nema problem sa sponzorisanjem BAE, korporacije koja se bavi naoružanjem. Uporno griješi kada pomenute sile smatra neškodljivim i ne vidi osnovni konflikt interesa između njihovih prioriteta i potreba siromašnih. Njima je potrebno samo da im se obraća slatkorječivo šarmantni, neobrijani Kelt. Iako je nesumnjivo učinio mnoga dobra u svijetu, kao što to ova knjiga spremno priznaje, jedan veliki dio je bio pro-Bono a ne pro bono republico.
Kada bi Bono zapravo poznavao istoriju svoga naroda, bio bi svjestan činjenice da Veliku glad 1840-ih nije izazvala nestašica hrane. Ona je rijetko uzročnik gladi. Bilo je mnogo usjeva u zemlji, ali njih je trebalo izvoziti kako bi se platila kirija onima koji zemlju posjeduju. Takođe, sama Britanija je imala više nego dovoljno hrane da prehrani Irsku.
Ono što je krizu pretvorilo u katastrofu je doktrina slobodnog tržišta koju srčano brani frontmen grupe U2. Širom rasprostranjena glad je rezultat predatorskih društvenih sistema, a to je činjenica čijem prikrivanju služi Bonov apolitični govor humanitarizama.
Braunov slučaj je jednostavan ali je poražavajući. Kao multimilionerski investitor, koji na svjetskom nivou izbjegava porez, drugar Buša i Blera i poslušnik bankara i neo-prevaranata, Bono je lice uvjerljivosti globalnim silama koje prave dobar dio haosa koji je on spreman da za njima počisti.
Njegove tehnokratske kampanje okrenute ka zapadu i prijateljski nastrojene prema korporacijama, tjerale su ga od jednog do drugog lažnog rješenja, u neprijatne saveze i ponižavajuće poraze. Braun tvrdi da siromašni za Bona postoje samo kao predmet zapadnog milosrđa. Oni se ne doživljavaju kao sposobni za militantnu mobilizaciju koja bi mogla da ugrozi interese zapada.
Bertold Breht priča o kralju na Istoku, koga je toliko pogađala patnja na svijetu da je okupio sve mudrace i tražio od njih da otkriju koji je uzrok patnje. Mudraci su se detaljno pozabavili problemom i vratili sa otkrićem da je uzrok svjetske patnje sam kralj.
Galerija
Bonus video:
