"Bilo je sramotno izbjeći poziv u vojsku. Kao JNA, šta ti je, koji ti je vrag. Ipak smo svi živjeli pod jednom vrlo jakom indoktrinacijom. Bilo je u nas usađeno dosta idolatrije. Mnogi su na vojsku gledali kao na neki kult. Bilo je porodica koje nisu dozvoljavale ćerkama recimo da se zabavljaju sa momcima koji nisu odslužili vojni rok, to je bilo kao da si čovjek bez jedne noge", priča Massimo Savić, jedan od onih koji su na domišljat način eskivirali famozni odlazak u vojsku.
Drugi su pod patriotskim nabojem jedva čekali da odu na služenje vojnog roka, roditelji sa suzama radosnicama, rođaci i prijatelji su ih ispraćali, a kasnije su se prepričavale anegdote iz vojske koje će se do kraja života pamtiti.
Sve ove stvari strane su današnjim mlađim generacijama, koje nikada neće doživjeti slično iskustvo, a moćiće da saznaju nešto više o istom samo kroz priču starijih, kojima su anegdote iz vojske, nevažno koliko im je to tada bilo prijatno ili neprijatno, ostale kao simbol i sjećanje na neka “stara, dobra vremena”.
Kako su doživjele služenje vojnog roka, koji je u Crnoj Gori ukinut 2006, za “Vijesti” su pričale javne ličnosti koje su svojevremeno bile u redovima Jugoslovenske narodne armije.
“Bio sam veliki protivnik vojske. Odslužio sam vojni rok i nisam opalio nijedan metak, ali sam dobio knjižicu sa 'odličan - 5 - vrhunski strijelac na puškomitraljezu'. (smijeh) Odmah sam posumnjao u tu organizaciju. I sasvim mi je logično da se to raspalo”, priča najpoznatiji crnogorski bubnjar Dragoljub Đuričić.
On je, poput još nekih sagovornika “Vijesti”, ukazao na besmislenosti koje su karakterisale služenje vojnog roka u nekadašnjoj Jugoslaviji.
“Otišli smo na vojnu vježbu koja je trajala 12 dana. Stalno smo imali imaginarnog neprijatelja. Pješačili smo dnevno po 30 kilometara. Po kiši, snijegu. Borili se protiv plavih ili crvenih, više se ne sjećam. Kao da se igramo kauboja i indijanaca. Hapsili smo jedni druge. I na kraju je došao general i rekao 'odličan 5, vježba je uspjela'. A ja niti znam gdje sam bio, šta sam radio, što nam je to trebalo, ko nam je bio neprijatelj. Strašno”, prisjeća se uz smijeh Đuričić, koji je na služenje vojnog roka išao 1975.
Radili svakakve gluposti
“Morali smo svakakve gluposti da učimo i radimo”, kaže Brano Milačić, jedan od najpoznatijih fudbalskih trenera u Crnoj Gori, koji je vojni rok služio u Zagrebu i Čapljini.
“Malo me pokidalo što sam morao godinu dana da budem odsutan iz života, svakodnevice koja me okruživala. Ali sam se snašao”, objašnjava on.
“Mislim da vojska jeste gubljenje vremena na neki način. Jer umjesto da učim da pucam, što bi trebalo da bude osnovno, ja sam samo učio da gazim svoj korak. I da zlo bude veće, otišao sam u Doboj gdje je škola za desetare. Svaka četa ima jedan vod obične vojske na kojem se budući desetari iživljavaju. Ja sam bio te sreće kurate da budem u tom vodu obične vojske”, priča Bora Đorđević, frontmen kultne Riblje čorbe i dodaje da je apsolutno protiv takve vojske.
“Pada snijeg u Doboju. I oficiri nam kažu da skupljamo snijeg na jednu gomilu. Pa onda, kad smo to odradili, da ne bi sjedjeli besposleni, kažu nam - sprštite sad taj snijeg da se lakše otopi”, navodi primjer jedne od “gluposti” Đorđević.
Kada su u pitanju doživljaji po kojima će se sjećati svog služenja u vojsci, Milačić kaže da ih nije bilo puno posebno prijatnih, a da mu je najmilija uspomena na odbojkaški tim koji je napravio.
“Sjećam se da sam okupio društvo mladića, igrali smo odbojke. Za neko svearmijsko prvenstvo napravili smo ekipu i osvojili treće mjesto i dobili nagradu sedam dana da idemo kući”, sjeća se Milačić.
Dan kada je Tito umro
Crnogorski reditelj Slobodan Milatović, koji je iskustva iz armije, kako kaže, primijenio i u realizaciji svog posljednjeg projekta “Kamp Če”, pamti služenje vojnog roka po tome što je baš u tom periodu (1980) preminuo doživotni jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito. Svoj dug prema otadžbini odslužio je na vojnom aerodromu u Batajnici.
“Baš toga dana kada je umro Tito išao sam da se vidim sa mojim prijateljima, glumcima Mimom Karadžićem i Vojinom Ćetkovićem, koji su imali predstavu u Beogradu. Kada sam saznao što se desilo, morao sam da se hitno vratim u kasarnu. Svi smo bili u neizvjesnosti što će se desiti, šta ćemo sad. Tako da je to vrijeme baš bilo... malo zajebano”, objašnjava Milatović.
On priznaje da je prethodno pokušao da izbjegne služenje vojnog roka, ali se predomislio jer je dobio dobar termin i mjesto. U vojsci je bio veoma kratko, ni punih šest mjeseci, jer su ga zahvatile promjene u zakonu, pa je dobio otpust na osnovu godišta.
Najopširniji i najemotivniji sagovornik “Vijesti” na ovu temu bio je potpredsjednik Pokreta za promjene, prof. dr Branko Radulović. On priznaje da je tokom služenja vojnog roka imao priliku da se upozna sa “crvenom buržoazijom” i tako razbije neke iluzije o utopiji zvanoj Jugoslavija, u koju su mnogi, pa i on sam, tada iskreno vjerovali.
“To je bilo polovinom 80-ih, tada sam već bio diplomirani mladi inženjer, na postdiplomskim studijama u Ljubljani. Već oženjen, supruga je bila student. Bio je ljetnji period i dobio sam poziv za služenje vojnog roka u mornarici u Puli. Tada je bilo sramotno tome se ne odazvati, pa, iako sam bio u dosta specifičnoj situaciji, otišao sam”, priča on.
Raduloviću je dopalo služenje u mornaričkoj gardi, a prva četiri mjeseca proveo je na obuci u Puli, koja je prema njegovim riječima bila izuzetno teška, pa ju je od cijele čete samo njih pola uspješno završilo. Zatim su poslati na Brione, gdje je bila Titova rezidencija i gdje se, kako priča naš sagovornik, “živjelo kao u raju”.
U zlatnom kavezu
“Nismo bili odvojeni od ostatka države samo fizički, nego i mentalno, psihološki. Od onog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, od onog socijalizma ništa nije bilo. Mnoge slike mi naviru iz tog perioda. Od vila, jahti - Neptunka i Brionka su bile dvije jahte koje su bile od mahagonija sa avionskim motorima. Sjećam se posebno Titove Bijele vile. Pa vile kao što su Primorka, Dubravka, pa Kardeljeva vila, ekskluzivni hoteli za funkcionere... Na jednom od tih prekrasnih ostrva bio je zoološki vrt, slobodno su šetale žirafe, antilope, jeleni...”, prisjeća se Radulović.
On se sjeća i veoma hladnog odnosa građana Pule prema mornarima. Ne zbog nekog negativnog naboja, kaže, već zbog toga što bi u subotu, kada su mogli da izađu, mornari sve preplavili, pa bi grad više ličio na kasarnu nego na turističku destinaciju.
“Sjećam se prvog izlaska, popio sam nekoliko litara vina kao da sam pio vodu, toliko mi je bio jak adrenalin i odgovornost”, priča uz smijeh.
Jedan od dobrih faktora, kaže Radulović, bilo je to što je služio vojni rok 12 mjeseci, jer je imao fakultetsku diplomu, a inače se u mornarici boravilo16 mjeseci sa srednjom školom.
“Tada je u Puli bilo brodogradilište, gdje su pravili prekookeanske tankere. Mnogi su brojali dane, a mi smo gledali kada će se završiti tanker. Kada završe i počnu da rade na novom, znali smo da je prošlo šest mjeseci”, priča Radulović.
Reklo bi se da je bio u “zlatnom kavezu”, ali zbog specifične situacije, jer je u tom momentu već bio i otac, Radulović kaže da je odlazak u vojsku teže doživljavao. Ipak, i pored toga, danas to vidi kao pozitivno iskustvo. Nije mnogo drugačije i sa ostalim sagovornicima “Vijesti”.
Razmazili smo djecu
“Iako ne volim vojsku, to mi je bilo jako dragocjeno iskustvo. Prvi put sam došao tamo gdje nisam želio i bio sa ljudima koje nisam birao. Ali to je jako bitno, tu se ljudi pokažu”, smatra Milatović. Đuričić kaže da je nakon služenja vojnog roka stekao nevjerovatno samopouzdanje koje mu je kasnije značilo u životu. Kao pozitivno iskustvo odlazak u armiju pamti i Brano Milačić.
“Nije mi žao što sam služio vojsku. Dosta toga sam, ipak, i naučio. Vojska je dobra za edukaciju onima kojima je takva edukacija potrebna. Bila bi korisna, kada bi bila neki kurs, koji traje šest mjeseci”, mišljenja je Bora Đorđević.
I Milatović se slaže sa formatom od pola godine, dok Milačić smatra da je vjerovatno bolje što nema vojnog roka, ako su već tako odlučili ljudi koji se pitaju. Ali sa druge strane trener Fudbalskog kluba “Mogren” smatra i da ne bi smetalo ni kada bi postojao.
Čak i Massimo Savić, koji je izbjegao služenje vojnog roka, smatra da je ova obaveza korisna.
“Svi smo mi jako razmazili djecu. Želimo da im damo mnogo više nego što smo mi imali. Fizički kontakt ne dolazi u obzir, jer jednostavno živimo u društvu u kojem je nepojmljivo da isprebijaš svoje dijete. Međutim, ja kao klinac jesam dobio batina od svoje majke i super što sam ih dobio, jer ko zna kako bi završio bez toga. Tako da sam za malo tradicionalniji način odgoja”, objašnjava on.
Kad glumica dođe u kasarnu
Milatović kaže da se relativno često viđao sa prijateljima u Beogradu koji su dolazili da ga posjete, kao i da mnogi nisu mogli da ga prepoznaju jer bi ga prvi put vidjeli bez brade.
“Jednom smo izašli u grad i išli u bioskop, gledali smo film koji se zvao 'Bombaš', koliko se sjećam. A glumica koja je igrala glavnu žensku ulogu, i koja je imala i neke obnažene scene, došla je kasnije na glavnu kapiju da me posjeti, i sjećam se da su ostali, kada su je vidjeli, skoro popadali u nesvijest”, priča uz osmijeh Milatović.
On priznaje i da je imao određene privilegije u vojsci, jer su znali šta radi i čim se bavi, ali da je tome doprinijelo više njegovo pozitivno ponašanje tokom služenja.
Buržoazija na Brionima
Po živopisnim sjećanjima Branka Radulovića, Tito je bio najčešće u Bijeloj vili, na Brionima bi provodio po nekoliko mjeseci godišnje, a njegovoj rezidenciji bilo je gotovo nemoguće prići - okruživali su je brodovi razarači, podmornice, protivavionska odbrana, živa i mrtva straža i specijalni šiprag, živa ograda visoka pet-šest metara.
“Interesantno je da se Tito često vozio sa kadilakom. Bilo je tu i vještačko jezero na Velikim Brionima gdje su bile patke, guske, koje je lovio. Svi smo u porodici imali strašno pozitivan odnos prema vojsci, ali kada sam preskočio taj zid, ušao u taj svijet tadašnje buržoazije na Brionima, kada sam vidio kako su živjeli i gdje, što su radili, bio sam šokiran kada sam vidio da od ravnopravnosti i samoupravljanja nema ništa, da je jedan čovjek centar svega.
Tada sam shvatio da je ta država počivala, ipak, na nečemu što je bio centralizam, raslojavanje, lažna ideologija, da ti ljudi iskreno i pošteno nisu bili solidarni socijalisti i komunisti, već su ih opili uslovi i vlast”, objašnjava Radulović.
Ko te ljubi dok sam ja na straži
Za Boru Đorđevića služenje vojnog roka je bilo i inspirativno, pa su tako nastali i neki poznati stihovi poput onih “ko te ljubi dok sam ja na straži”. Pjesme je pisao na straži, jer kaže da nije bilo drugog načina da se čovjek u vojsci osami.
“Uzmeš matorog kera. Smrdi on, smrdiš ti. Pođeš negdje duboko u šumu. Kera vežeš da ne skače na sve živo, sitnu i krupnu divljač. Odložiš naoružanje i baciš se na pisanje pjesama. Ili na spavanje, šta ti već odgovara. Jer ti kerovi su dresirani samo na vojne uniforme obične vojske. Ako naiđe oficir, oni će ga rastrgnuti. Zbog toga te obično nazovu poljskim telefonom da dolazi oficir u kontrolu. Ili se ker razlaje, a onda oficir sa 200 metara ti vikne da ga vežeš”, objašnjava Đorđević, koji se pohvalio da je tokom služenja u Doboju oformio i vojni bend.
Massimo prevario doktora
Popularni hrvatski pjevač Massimo Savić nije služio vojni rok, ali je rado ispričao kako ga je izbjegao. Iako je tada bilo sramotno ne otići u vojsku, otkrio je da nije htio to da radi jer je imao osjećaj da će mu krenuti sa bendom.
Uskoro se ispostavilo da je bio u pravu.
“Tražio sam obnovu tzv. 'regrutacijskog procesa', dobio datum i za to je trebalo skupiti neke papire od doktora, ići i žaliti se na psihičke probleme. Jedno tri-četiri dana uoči pregleda uopšte nisam spavao, pa sam zaista izgledao totalno odsutan.
Sjećam se čim sam ušao, bilo nas je otprilike petoro, odmah sam shvatio da jedan jadnik tu stvarno nije bio za armiju. Vidi se odmah da nema šanse, čovjek je nesposoban i psihički nestabilan. Međutim, svi oni završiše u vojsci, osim mene”, priča Massimo.
Galerija
Bonus video:
