Ekonomski razvoj Kine zapanjio je svijet, to je sada jedna od najjačih svjetskih ekonomija i uvoznika. Posebno je fascinirajući tehnološki uspon Kine, koja se sada bori sa Sjedinjenim Američkim Državama za primat u toj oblasti.
Tempo ekonomskih promjena u Kini je izuzetno brz od početka ekonomskih reformi prije više od 25 godina. Prema zvaničnim statistikama, ekonomski rast u protekle dvije decenije je u prosjeku iznosio 9,5 odsto, a tempo rasta se nastavlja, iako nešto “sporije” - oko 6,5 odsto.
Da je Kina “probuđeni zmaj” u ekonomskom, posebno tehnološkom smislu, uvjerio se i autor ovog teksta, boraveći šest mjeseci u ovoj najmnogoljudnijoj državi svijeta i radeći kao predavač engleskog jezika u trening centru u Dongguanu, gradu na jugu Kine sa procijenjenih oko deset miliona stanovnika.
Stranci u Kini vrlo lako nalaze posao i dobro su plaćeni, mnogo bolje nego lokalno stanovništvo. Trenutno je za strance najisplativiji posao predavača engleskog jezika i za to ne moraju da imaju diplomu. Meni su tražili samo CV i da odradim probni čas.
Sa populacijom od preko 1,3 milijarde i obnovljenim fokusom na engleski jezik u školama, potražnja za tičerima (english teacher) u Kini je sve veća. Roditelji će radije djecu upisati u vrtić ili trening centar koji ima stranog predavača, pa iako će ih to koštati više u odnosu na centre koji nemaju stranca.
Prednost, naravno, imaju nejtiv (native) spikeri, odnosno predavači kojima je engleski maternji jezik, ali oni su i skuplji. Ostali mogu proći sa solidnim znanjem engleskog, bitno je da je izgovor dobar i da strani akcenat nije jak.
Neki centri u vrtići traže TEFL sertifikat, koji se može položiti onlajn i ne košta puno. Za gramatiku i pisanje zaduženi su kineski učitelji, iako dosta njih ne zna pravilan izgovor pa “Wash your hands” često zvuči kao “Vos hendz”, “Birthday” “brzdej”...
Zato su strani tičeri traženi, roditelji žele da im djeca nauče pravilan izgovor. U Dongguanu tičera ima iz bivših sovjetskih republika, SAD, Velike Britanije, Njemačke, bivših jugoslovenskih republika i afričkih država.
Za početnike je, kažu, najbolje da startuju u dječijim vrtićima, manje je zahtjevno.
Djeca samo uče jednostavne engleske riječi, a najvažnije ih je zabaviti.
Posao u trening centru je malo zahtjevniji nego vrtić, ali je i plaćeniji. Trening centri organizuju nastavu na engleskom jeziku za djecu različitog uzrasta koja žele dodatne časove engleskog.
Plate
Plate stranih učitelja su u prosjeku 12.000 juana, što je oko 1.500 eura (1 euro = 7,8 juana). Za početni, probni period, plata može biti oko 11.000 juana, ali se kasnije povećava, za puno radno vrijeme (full time). Moguće je raditi i pola radnog vremena (part time), koje se plaća od 6.000 do 9.000 juana ili kombinovati, recimo part-time u vrtiću koji rade ujutro i full-time u trening centrima koji rade popodne i zarada je vrlo dobra.
Prosječna mjesečna plata u Kini je oko 7,66 hiljada juana (podaci iz prve polovine prošle godine). Plate se razlikuju po gradovima, a najveće prosječne plate su u Pekingu (9,94 hiljade juana), Šangaju (9,8 hiljada juana) i Šenženu (8,89 hiljada juana).
Troškovi
Troškovi života nijesu visoki. U Dongguanu dvosoban i bolji jednosoban stan je u prosjeku 2.000 juana. Stanodavci najčešće traže dvije kirije unaprijed. Struja je prosječno 50 juana mjesečno (račun stiže svaka dva mjeseca), gas se plaća pripejd karticom, tako da 100 juana dopune može trajati više od mjesec. Plaća se i menagament fee (koja uključuje održavanje zgrade, vodu, smeće) oko 130 juana mjesečno.
Hrana u kineskim restoranima je dosta jeftina, pristojan obrok (sa više mesa) košta oko 15 juana (nepuna dva eura). Ko ne jede meso, može da ruča za 10 juana. Nešto skuplje je u restoranima brze hrane (McDonalds, BurgerKing...) i ostalim stranim restoranima.
Vrtići učiteljima daju besplatan obrok, dok u trening centrima hrane nema.
Hrana u prodavnicima takođe nije skupa kada se govori o kineskim proizvodima koji su solidni. A ako želite evropske ili američke proizvode, oni su znatno skuplji, a mogu se naći u internacionalnim lancima trgovine kao što su Spar, Walmart, Metro, Carrefour...
Saobraćaj
Javni prevoz je veoma razvijen, postoji metro, autobusi, a moguće je iznajmiti i bicikla. Cijene su povoljne, tako da autobuska karta košta dva juana za sve relacije u gradu, metro je od tri do šest juana, dok je iznajmljivanje bicikla jedan juan za sat vožnje, a plaća se isključivo putem aplikacija na mobilnim telefonima. I taksi prevoz je povoljan, mada i Kinezi, kao naši taksisti, znaju da ponekad strancima naplate znatno više.
Kinezi uživaju u dobrim automobilima i na ulici se rijetko može vidjeti stari automobili. Oni vole velike automobile, a na ulicama se najjčešće mogu vidjeti “mercedes”, BMW, “audi”, “honda”, “tojota” i kineski brendovi Geely, Chery, Great Wall...
Kinezi nijesu dobri vozači, ali srećom ne voze brzo pa nema puno saobraćajnih nesreća. Nerijetko bi autobusu kojim sam išla na posao put prepriječilo neko vozilo, čijem vozaču je odjednom palo na pamet da skrene lijevo ili desno, tako da autobusu preostaje jedino da stane i da svira.
Takođe, često voze preko dvije trake, ne drže svoju, iako saobraćajnica ima šest traka i dovoljno mjesta.
Pješacima ne staju uopšte, samo na semaforu.
Internet cenzura i bankarske procedure
Kada u toj komunističkoj državi pokušate da otvorite Fejsbuk stranicu ili Tviter, Instagram, Jutjub ili čak Gugle, nećete moći jer je pristup blokiran.
Kineske vlasti kontrolišu internet sadržaj kako bi održali “društvenu stabilnost”.
Naravno, Kinezi imaju svoje internet stranice, pa umjesto Gugla koriste Baidu, umjesto Fejsbuka WeChat i sl.
Ali stranci žele da i dalje koriste „svoje“ društvene mreže, tako da se pretplate na neki VPN (Virtual Private Network) koji “probija” veliki kineski “firewall”.
Drugi problem za strance su komplikovane bankarske procedure.
Stranac ne može da kupi stranu valutu bez dokaza da u Kini plaća porez, da ima radnu vizu i sl. Takođe, teško može i novac da pošalje u svoju zemlju bez tih papira, ali to za njih može uraditi neki Kinez, zbog čega je vrlo važno odmah upoznati što više Kineza i sa njima se družiti.
Meni je mnogo pomogla Kineskinja Grejs, sa kojom sam se sprijateljila čim sam došla u Kinu. Pomogla mi je da otvorim kinesku platnu karticu i povežem je sa WeChat nalogom tako da sam mogla da plaćam telefonom kao i svi Kinezi.
Zahvaljujući njoj, kineska banka mi je dozvoljavala i da šaljem novac u Crnu Goru bez raznih papira.
U Kini su dostupne usluge Western Uniona i MoneyGrama pa to olakšava slanje novca van, iako su provizije visoke.
Građani Srbije mogu slati novac u svoju državu i preko PayPala.
Na svoje platne kartice možete da zaboravite dok ste u Kini. Prolaze samo UnionPay platne kartice, iako će vam u vašoj banci vjerovatno reći da možete da koristite svoje visa, masterkard, maestro... kartice u Kini uz određenu proviziju, kao što su meni rekli.
Kinezi vole strance
Kinezi generalno vole strance, zastaju na ulici, upiru prstom u njih, žele da se fotografišu...
U početku mi je bilo čudno, ali kasnije mi je postalo simpatično. Kinezi su miran narod, nema svađa i tuča na javnim mjestima, nema razbojništava, tako da se stranci osjećaju sigurno.
Strancima najviše smeta kod Kineza to što pljuju na ulici i “glasno uživaju u hrani” (mljackaju, podriguju...).
Galerija
Bonus video:
