Umjetnik Andrej Josifovski poznatiji kao Pijanista svojim performansima i crtežima već nekoliko godina skreće pažnju javnosti.
Arhitekta i ulični umjetnik upravo se svojim djelima bori protiv mnogih društvenih pojava. Širom regiona upoznati su sa njegovim grafitima, ali i sklulpturama koje pozivaju na očuvanje životne sredine. Bitno mu je da što god da radi – bude svoj, a pokrenuo je i festival ulične umjetnosti Runaway, kao i istoimenu fondaciju. Heroj ulice, kako ga mnogi zovu, nedavno je imao performans ispred Arhitektonskog fakulteta gdje radi kao asistent, a cilj mu je bio da pokaže da o umjetnosti i kulturi država ne vodi računa. O svemu tome, Pijanista priča za Magazin...
Nedavno ste imali performans u Beogradu, tačnije ispred Arhitektonskog fakulteta u okviru kojeg ste nosili natpis “Dinar za umetnost i kulturu” i prosili. Posljednjih godinu dana zbog pandemije umjetnost je svakako u drugom planu, a je li zaista spala na toliko niske grane?
Kultura i umjetnost spali su na prosjački štap, a to svako nije zelena grana. Državna izdvajanja za kulturu, u odnosu na druge resore su zaista minimalna. Ako se, primjera radi, izađe na sajt Ministarstva kulture i informisanja, može se vidjeti da su prioritetni projekti finansiranja iz oblasti nepokretnog kulturnog nasljeđa, arheološkog nasljeđa, muzejskog nasljeđa, nematerijalnog kulturnog nasleđa, arhivske građe, bibliotečko-informativne djelatosti i za oblast stare i rijetke bibliotečke građe i da je za to, navodno predviđen fond od najmanje 5.900.000,00 dinara. Prema uslovima ovogodišnjeg konkursa, za predstavljanje, interpretaciju, korišćenje i upravljanje Runaway street art festivala, koji bi se možda mogao uvrstiti u nematerijalno kulturno nasljeđe, predviđeno je, jednom za svagda, minimalno 200.000,00 rsd. Poređenja radi, ja sam za samo jedan sat ispred svog fakulteta, noseći transparent ″Dinar za umetnost i kulturu″, isprosio 6.500,00 rsd. Što je još žalosnije, ja sam za deset sati na ovaj način, mogao da zaradim svoju asistentsku platu. Na osnovu ovoga, nije teško zaključiti da je položaj obrazovanja, kulture i umjetnosti u našem društvu slepački.
Upravo ste nedavno na tom Arhitektonskom fakultetu doktorirali, a ono što je posebno interesantno performans je bio u 5 do 12. Da li su ovo posljednji minuti da se spasi umjetnost?
Mislim da nas je vrijeme, što se tiče kulture i umjetnosti odavno pregazilo, jer se sva dešavanja na tom polju svode na entuzijazam i pregalaštvo pojedinaca. Ne znam da li će ovaj moj apel uroditi plodom, ali bi za početak, umjetnicima koji osvajaju međunarodna priznanja, država mogla, poput sportistima, da dodjeljuje novčane nagrade ili da kao pripadnicima policije i oružanih snaga, rješava stambena pitanja. Očito je, međutim, da oni koji o tome odlučuju misle da je narodu dovoljno samo hljeba i igara i da se država samo oružjem brani.
Jeste li iznenađeni odzivom ljudi na Vaš performans, jesu li bili spremni da “odriješe kesu” zarad umjetnosti?
Nisam iznenađen odzivom i prilozima ljudi, jer duboko vjerujem da još uvijek ima dovojno ljudi koji vjeruju da društveni progres ne donosi glasna gomila, već blistavi umovi. Ovim nisam želio da ističem sebe u prvi plan, već da ukažem na jednu društveno-istorijsku činjenicu, a ako su ljudi, time što su neštedimice driješili kesu, prepoznali mene kao nekog ko ima blistavu perspektivu, hvala im u ime svih nas koji tek stupamo na scenu.
Kao neko kome država i nije puno pomogla kad su projekti u pitanju, osnovali ste svoju Runaway fondaciju. Šta je cilj iste?
Osnivanje Runaway fondacije ima za cilj promovisanje umjetnosti i kulture, a ujedno i obrazovanja, jer kako reče Bajaga: ”Muziku sluša onaj ko razume...”
Vi ste uspjeli da skrenete pažnju na sebe nizom provokativnih umjetničkih instalacija i performansa. Koliko nas sve ono što radite zamisli i promijeni, ili takve instalacije, performansi, murali isključivo danas služe za novi selfi?
Svi moji murali, instalacije i performansi imaju određenu poruku za društvo i smatram da su moje poruke vrlo razumljive za sve, što potvrđuje to da neki žele uživo da vide, izvedu i selfijem ovjekoveče svoje prisustvo, a da drugi krišom gledaju iz prikrajka. U svakom slučaju, ja sam kao stvaralac srećan što moji rad ne ostavlja ljude ravnodušnim. Valjda je to dovoljno za početak.
U jednom od performansa pozvali ste na očuvanje životne sredine. Za ovaj performans izabrali ste točak (krug), no iako se u medijima često poteže ova tema, ipak na kraju ispada da je novac bitniji, pa smo zbog njega spremni da siječemo šumu, stavljamo rijeke u cijevi.... Vrtimo li se u krug, kao u Vašem performansu?
Na žalost, za sada je tako, da nam se život odvija onako “Kako bubanj kaže...“. Morao sam da ukažem na to da nam je život poput zamorčića, postao čista lutrija, odnosno, da već odavno ne živimo život dostojan čovjeka. Ekološki brlog u kome živimo je samo jedna od potvrda tog mog viđenja.
Iako ste mišljenja da promjene kreću od građana, čini mi se da su oni na vlasti ipak uporniji, jer na kraju sve bude po njihovom. Jesu li građani svjesni svoje moći?
Kod nas su građani poslije izbora uvijek u manjini, a moje je da ih upozorim da treba dobro da otvore oči, jer suštinski gledano, svaki dan nam je dan izbora.
Prošlog ljeta imali ste i skulpturu od flaša kada ste napravili voditelja Jovana Memedovića, od teniskih loptica Novaka Đokovića. Koliko Vam vremena treba za ovakve skulpture (ako se tako mogu nazvati) i imate li pomagače?
Izrada likova Jovana Memedovića od plastičnih flaša i Novaka Đokovića od teniskih loptica, bila je i fizički vrlo zahtjevna, jer je zahtijevala veliko strpljenje i istrajnost, tako da je i pored pomoći koju sam imao za realizaciju mojih zamisli, za izradu svakog bilo potrebno po nekoliko dana.
Aktivista ste kad je u pitanju očuvanje životne sredine, no upravo oni koji “najviše vole zemlju” – najviše je i zagađuju. Znači li to da rijetki od nas pamte čuvenu pjesmu Ljubivoja Ršumovića kako se brani, a mogu slobodno dodati i voli domovina?
Perjanici naše vlasti se, na žalost, gotovo bez izuzetka drže one nadasve čuvene, despotske sentence: “Posle mene potop”.
Od grafita je sve i počelo, pa i prave revolucije
Ono po čemu ste takođe poznati su vaši murali. Pokrenuli ste i Runaway festival ulične umjetnosti. I dok su ovako oslikani zidovi svugdje u svijetu umjetničko djelo, kakav je odnos na Balkanu prema uličnim umjetnicima, smatraju li se grafiti i dalje za vid vandalizma?
Htjela to vlast ili ne, mislim da su i kod nas murali stupili na veliku scenu, jer ih čak ni navijači, sami po sebi, šaranjem ne skrnave. Grafiti su neosporno jedan vid ekspresije osjećanja, a neki svojim izgledom zavređuju i umjetnički status. Uostalom, od grafita je sve i počelo, pa i revolucije, one prave.
Vaša ideja je muzej na otvorenomm, a je li Vam se dešavalo da ono što ste naslikali bude prekrečeno ili uništeno?
Bilo je naravno prekrečavanja, kao u slučaju murala koji je pozivao Vučića na Ice buket challenge, zatim murala Banane koja je simbolizovala Vučićevu rampu djetetu u igri basketa i na kraju murala s oslikanim Penisom koji je u jednoj od glavnih ulica s Bežanijske Kose pokazivao jednosmjerno silaženje.
Mislim da nas je vrijeme, što se tiče kulture i umjetnosti odavno pregazilo, jer se sva dešavanja na tom polju svode na entuzijazam i pregalaštvo pojedinaca.
Kod nas su građani poslije izbora uvijek u manjini, a moje je da ih upozorim da treba dobro da otvore oči, jer suštinski gledano, svaki dan nam je dan izbora
Bonus video:
