Kako sat otkucava posljednje trenutke stare godine, svi nosimo želju za novim početkom, boljom godinom i nezaboravnim trenucima. Veče koje bi trebalo da bude vrhunac nade i očekivanja nekad zna da se pretvori u totalni fijasko. Iako nam u tom trenutku stanje izgleda bezizlazno, na kraju upravo zahvaljujući neplaniranim događajima takve noći ostaju zauvijek upamćene...
Alen Islamović (muzičar):
Nove godine koje se sviraju na skijaškim planinama su pune anegdota. U takvim uslovima klavijatura u bendu kao da ne postoji, od minusa ne može da svira, pa se bend i ja snalazimo. Gitaristi nemaju ništa manje problema, bukvalno se svaku treću pjesmu raštimavaju, pa sam ja kao vokal na paklenim mukama. Ipak, koliko god da je teško, Nova je godina, pa sve te nedostatke čovjek preskoči, a publika oprosti.
Milan Đurđević, Neverne bebe (muzičar):
Svaki novogodišnji koncert ipak ima jednu dozu svečarske atmosfere više u odnosu na druge nastupe. Uz lijepe želje za predstojeću godinu koje razmijenimo međusobno i sa publikom, obično nezaobilazni vatromet, uvijek smislimo neki interni štos za koji znamo samo mi na bini. Jednom smo, ali neću reći zašto, to će ipak ostati naša bendovska tajna, nabavili i pripremili klovnovske crvene noseve. Na tajni znak svi smo podigli glave i okrenuli se prema jedinom među nama koji taj poklon nije dobio.
Ipak, teško da će biti nadmašen trenutak kada je na jednom našem novogodišnjem koncertu svoj šou prije samog početka imao svakako najsrdačniji među nama, ali bez sumnje i najnespretniji - Vlajko. Krenuo je stepenicama, popeo se na binu, podigao ruke da pozdravi publiku i - prostro se koliko je dugačak po bini uz frenetične ovacije. Jasno da je ozbiljnost tog koncerta završena prije nego što je koncerti i počeo. Kad god bi ga pogledali suze bi nam išle od smijeha, bukvalno smo jedva nastup priveli kraju.
Ivana Čanović (operska umjetnica):
Veoma neobična “novogodišnja” situacija, desila se u Kini… Sa orkestrom i horom “Santa Cecilia” iz Rima, putovali smo u Peking, jer smo imali Novogodišnji koncert u Nacionalnom centru za umjetnost, jednom od najvećih koncertnih dvorana na svijetu… Na koncertu je bilo predivno i organizatori su bili beskrajno zahvalni. Kada smo putovali u Evropu, na aerodromu u Pekingu mi je prišla granična policija i pitali su me da li sam sigurna da je moja država Montenegro, jer je vjerovatno neka greška i da je moj pasoš iz Moldavije. Satima sam pokušavala da im objasnim, ali su se više oni trudili da me ubijede da Crne Gore nema u njihovom sistemu, nego ja njih, da je naša država od skoro obnovila svoju nezavisnost. Pošto su solisti, članovi hora i orkestra već morali da se ukrcaju na let, u stvari, preko 100 muzičara, došli su kod mene i demonstrativno ih obavijestili da ne žele da putuju bez mene, tako da je avion Air Francea morao da nas čeka… Nakon što sam se obratila ambasadoru Crne Gore, konačno smo bili “slobodni” da dođemo kući.
Bojan Marović (muzičar):
Jedan od najljepših momenata je bilo u Kruševu u rodnom mjestu Tošeta Proeskog. Nekako uvijek je emotivno kada dođem u taj grad. A kada sam nastupao u Budvi bilo je oko 20 hiljada ljudi, bar tako su rekli, a ja sam od treme sve pobrkao. Nisam znao sa kojom pjesmom počinjem koncert, samo sam stajao dok je publika aplaudirala. Priznajem, otkinuo sam se od straha. Često mi se i pored iskustva dešavaju neke budalaštine tog tipa, ali meni je to skroz prirodno i simpatično.
Aleksandra Prelević Paladino (muzičarka):
Jedan doček Nove ostao je upamćen po “filmskom zapletu i raspletu”. Kao tinejdžerka odlučila sam da Novu godinu dočekam sa društvom van svog rodnog grada, te smo se organizovali da idemo kod drugarice i da u njenoj vikendici na Žabljaku napravimo pravu disko-žurku. Na istoj je trebalo da dođu još neki njeni drugari. Svi smo dobili zadatke za koji dio treba da se pobrinemo, bilo da je u pitanju hrana, piće, oprema za muziku... Stigli smo kod nje 31. decembra kasno, ali u najboljem raspoloženju smo se odmah počeli pripremati za žurku. U momentu kad je trebalo da se pusti muzika ispostavilo se da nešto ne funkcioniše i da nije moguće povezati zvučnike i opremu kako treba. Te panike i razočarenja. Dio društva trebalo je tek da stigne te smo ih zamolili da ako mogu to sve nabave. I pored problema, Novu godinu smo dočekali u vrhunskoj atmosferi punoj smijeha, pjevanja i druženja, ali uz akustičnu gitaru i uz totalno suprotni vibe od zamišljenog. To je pokazalo da je najvažnije društvo u kojem ste i dobra atmosfera, pa i kad ne pođe sve onako kako je isplanirano.
Srđan Marjanović (muzičar i pisac):
Bio je to doček Nove godine u Dubrovniku. Ona stara, dobra, velika zemlja. Još smo živjeli i voljeli se u “bratstvu i jedinstvu”. Imao sam bend pod nazivom “Puma”… Hotel u kome smo svirali imao je pet zvjezdica. Lokalna radio-stanica, danima je emitovala moje pjesme, reklamirajući beogradsku rok atrakciju, koja će tri dana zabavljati Dubrovčane. Domaćini su se potrudili da nas ugoste kako dolikuje. Direktor hotela, na dan dočeka, organizuje ručak specijalno za nas. Sugerišem momcima da ne jedu i ne piju previše, jer večeras treba da sviramo cijelu noć. Bubnjar Mića je volio da popije, pa sam ga zamolio da izbjegava alkohol.
“Ne brini šefe, obećavam, samo jednu čašu”, odgovorio mi je uz osmijeh.
Direktor me poveo do sale za doček, da se dogovorimo oko ukrašavanja bine i postavke instrumenata. Svirka je počela u devet. Svi stolovi bili su popunjeni. Publika vesela, aplaudira, izlazimo pred njih u bijelim odijelima, imali smo navježbani šou! “Tuti-fruti”, brzi rock and roll. Preko mikrofona brojim: “One, two, three, four” i krećemo poput tajfuna! Basista i orguljaš grme uz mene, međutim ne čujem bubanj. Okrenem se i vidim Miću koji je pao preko doboša, na koji je prethodno povratio. Gleda me odozdo i promuklim glasom kaže: “Neće ruke, neće noge! Izvini šefe!”
(Slagao je za onu “ jednu čašu”!) Nas trojica smo nastavili nekako da sviramo. Publika se smijala, ali nisu negodovali. Dovukli smo se do prve pauze. Tuširali smo ga brzinski hladnom vodom gore u sobi. Povratio se, pa smo veče nekako priveli kraju. Po povratku u Beograd sam promijenio bubnjara i zakleo se da sa pijancima (i narkomanima) nikad više neću imati posla. Život te nauči, ali sve je to rock and roll.
Andrea Nikolić (Prva pratilja svjetskog izbora Mis turizma za 2023):
Kad pomislim na posebne Nove godine, sjećanja me odvode u djetinjstvo. Doček Nove s društvom može biti uzbudljiv, ali ništa ne može zamijeniti toplinu i ljubav porodice. Zato su najvrednije uspomene dočeka vezane za malo mjesto kod mog dede, nedaleko od Podgorice. Moj deda, sada 83-godišnjak, uvijek je bio nemirnog i avanturističkog duha. Sjećam se kako bi nas dočekivao zvukom gusala, uvodeći nas u epske narodne priče kroz svoje melodije. Atmosfera bi bila ispunjena pjesmom, dok bismo zajedno uživali u bogatstvu naše tradicije. No, jedna nezaobilazna tradicija je ostala urezana u mom sjećanju - bacanje petardi ispred dedine kuće. Uprkos svojim godinama, deda bi s osmijehom na licu sastavljao šarene petarde i bacao ih, proživljavajući iznova trenutke djetinjstva. Bio je pravi majstor u izbjegavanju babinog gnijeva. Njegova želja da mene zabavi i avanturistički duh, bili su toliko snažni da je, uprkos babinim kritikama, odlučio da nastavi svoju tradiciju. Tokom jednog dočeka Nove petarda je završila na haubi auta mog tetka, ostavljajući za sobom jasan trag na metalu. Vratili smo se u kuću s zabrinutim izazima lica, svjesni da nas čeka lavina babinog neodobravanja. Baba je već sjedjela za trpezom, ozbiljnog izraza lica, a tetak nervozno gledao u trag na haubi, dok je deda pokušavao da smiri situaciju svojim šarmom, što je bilo tipično za njega.
Najveća tajna dedine kolekcije petardi bilo je mjesto čuvanja - ispod bračnog kreveta. Trenutak iznenađenja kad je baba saznala za njegov “štek” postali su dio naše porodične legende, čineći svaki doček Nove godine još posebnijim.
Emir Bukovica, “Emir & Frozen Camels” (muzičar):
Novogodišnji događaj koji je zauvijek ostao u mom sjećanju desio se u Sarajevu na centralnom dočeku Nove godine prije nekih desetak godina. Za “nezaboravni provod” Sarajlija i svih gostiju zaduženi smo bili Nina Badrić, “Letu štuke” i moj bend “Emir & Frozen Camels”. Plato ispred BBI centra je bio prepun, rijeka ljudi protezala se Titovom ulicom sve do Vječne vatre. Na vrhuncu našeg nastupa pjevajući naš najveći hit, pjesmu “Ne pitaj me”, na -7 Celzijusa krajičkom oka sam primijetio ogroman plamen koji dolazi sa četvrtog-petog sprata zgrade iza leđa publike. Gorio je stan. Nisam želio prekinuti nastup, jer nam je to bila zadnja pjesma, ali sam na refrenu koji uvijek prepuštamo publici da sama pjeva na mikrofon glasno viknuo: “Gori stan!” a raja je, kao u onom vicu o avionu kojem gori krilo, misleći da je to neka moja fora, iz sveg glasa na već poznati refren dodala te riječi i svi su uglas pjevali: “Ne pitaj me gori stan, ne pitaj me gori stan”. Kad smo završili pjesmu ja sam se obratio publici: “Ljudi, fakat gori stan, pogledajte”. Tek tad su ljudi shvatili da je vrag odnio šalu, a uskoro su se pojavili i vatrogasci koji su riješili problem.
Milan Stanković aka SevdahBaby (DJ i producent):
Bio je to doček 2011. godine. Puštao sam muziku na trgu u Novom Sadu, do malo prije ponoći i onda me je drugar vozio na naredni nastup, u Beogradu, sa tadašnje dvije pjevačice Anette i Djixx. Drugar i ja smo dočekali Novu godinu negdje kod Beške, između Beograda i Novog Sada. Pomalo suluda i zabavna akcija.
Davor Ebner (muzičar):
Nikada neću zaboraviti doček Nove godine koju smo svirali u Kumanovu. Naime, temp je bila -22 C ... Na bini je bila samo jedna grijalica koja je grijala kompjuter. Kompjuter je veoma bitna stvar u životu jednoga benda. Prije samog početka svirke, na trgu nije bilo nikoga, pa smo pomislili da smo pogriješili grad. Tek nakon nekoliko minuta koncerta ljudi su se počeli pojavljivati na trgu iz malenih ulica onako smrznuti. Uspjeli smo da na sibirskoj zimi odsviramo punih sat i po vremena, ali čim smo završili, svi ti ljudi su nestali kao i što su se pojavili... Nije anegdota, više je pamtim kao situaciju iz pakla (smijeh).
Nina Strugar (muzičarka):
Prije nekoliko godina pošla sam za Moskvu da tamo dočekam Novu. Bili smo smješteni u modernijem dijelu grada i kako smo kasnili da se spremimo Novu smo dočekali u metrou. Ali bilo je zanimljivo, sa nama je bilo u metrou dosta stranaca, pjevali smo sa njima na engleskom, italijanskom, francuskom, ruskom. Propustili smo vatromet na Crvenom trgu, ali ne žalim jer sam imala nezaboravan doček.
Zijo Rizvanbegović, Valentino (Muzičar)
Novu godinu obično promuknemo sa narodom na trgovima širom regije. Tako će biti i ovaj put u Pirotu večeras. Inače, tip sam koji više pamti pehove i neobične situacije, nego neke lijepe i ugodne kao npr. roštilj kad pokisneš, nikad ne zaboravljam, nego mnoge lijepe trenutke smijeha i dobrih ćevapčića i kotleta. Sjećam se neobičnih novogodišnjih dočeka, jednom u Americi, gdje su bile sniježne oluje, pa sam gripozan u roku 24 sata promijenio pet aviona i garderoba, leteći za Sent Luis, preko raznih lokalnih letova po Americi gore-dolje, od tople Floride i Džordžije, do ledenog Čikaga gdje su otapali krila aviona hemijom i vrelom vodom, pa onda uskočio u dobre stare buseve i kroz sniježne nanose stigao u posljednji čas na nastup. Organizator bio na infuziji od straha da će mu propasti doček u punom klubu.… A pamtim i kad sam davno, u gimnaziji pošao u Trnovo (malo mjesto podno Jahorine) da sa društvom iz razreda dočekamo Novu godinu u iznajmljenoj vikendici. Stigao sam autobusom, sam naravno, noć, hladno, psi laju, sumorno, a ja shvatim da ne znam gdje je kuća, ni ko je pravi vlasnik. Na kraju uđem u neku kafanu, niko ne može da mi pomogne, unutra samo pijani muškarci se deru i pjevaju lokalne pjesme. Ni TV nije radio, i ja sam onako ljut na sebe sjedio sa gorštacima i razmišljao da idem na rizik pješice za Sarajevo, pa makar i kroz mrak i vukove. Ali, srećom se malo prije ponoći pojaviše dvojica iz moga razreda. Ponestalo im pića, pa došli u nabavku u krčmu, koja je jedina radila. Nisam se nikom u životu tako obradovao, kao njima. Čak ni kad sam prvu gitaru kupio.
Danijel Popović (muzičar):
Mlad sam bio kada sam se sa grupom Entuzijasti našao u Novosibirsku. Napolju -50, a u hotelskim sobama radijatori su bili bukvalno narandžasti, usijani. Morao je biti barem malo otvoren prozor. Pamtim taj nestvarni huk, ujednačen, moćan. Pitao sam se o čemu se radi i objasnili su mi da je to od kamiona, zbog hladnoće radili su non-stop, a vozači bi samo ujutru uskočili u njih.
No, tokom dočeka bio je glamur, prepuna dvorana, šampanjac, kavijar.
Bonus video:
