Đakomo Đirolamo Kazanova divi se svojoj visokoj, vitkoj figuri u ogledalu ukrašenom zlatom i popravlja nekoliko pramenova na perici. Sve mora da bude savršeno kada dođe dama njegovog srca. Kamin i fini namještaj ogledaju se u sjaju brojnih svijeća. Cvijeće na zidnim oblogama kao da pleše u treperavom svjetlu. Ostrige, divljač i šampanjac su spremni.
Ljepotica koju Kazanova čeka oduševljena je scenom koju joj je pripremio. Nakon večere, zavodnik je vodi u spavaću sobu, gdje se prepuštaju vođenju ljubavi između svile i damasta.
Otprilike tako bi trebalo zamisliti Kazanovine susrete s ljubavnicama – na osnovu memoara koje je ostavio iza sebe.
„Pošto sam se osjećao rođenim za suprotni pol, uvijek sam ga volio i dopuštao mu da voli mene koliko god sam mogao“, piše Kazanova u svojim memoarima Priča mog života. Poimence navodi 116 svojih ljubavnica, ali istoričari procjenjuju da je ljubavne veze imao sa još nekoliko hiljada. Među njima je bilo uglednih dama i kćerki iz dobrih porodica, ali i prostitutki. Pa čak i dvije časne sestre.
Nikada se nije ženio
Među njegovim brojnim osvajanjima bila je Mari-Luzi O’Marfi, ljubavnica francuskog kralja Luja XV. Ili ona Henrijeta, koju je preoteo mađarskom oficiru u Italiji, a koja je po njihovom odlasku u Ženevu dijamantom na prozorsko staklo sobe u gostionici urezala riječi: „Zaboravićeš i Henrijetu!“ Ženama je često obećavao brak, ali se nikada nije oženio. Iako su znale za njegov nesređen način života, one su masovno padale na njegov šarm.
Ali Kazanovi bismo naneli nepravdu ako bismo ga doživljavali samo kao ženskaroša, kaže Italijan Karlo Parodi, koji je 2018. u Veneciji otvorio muzej svog slavnog sunarodnika (koji, međutim, nije preživio pandemiju korone, prim.ur). „Kazanova je“, naglašava Parodi, „bio veliki mislilac, pisac i filozof koji je u istoriju nepravedno ušao samo kao veliki ljubavnik“.
Djetinjstvo i školovanje
Đakomo Đirolamo Kazanova rođen je prije 300 godina, 2. marta 1725. godine, kao najstariji sin u porodici glumaca. Njegovi roditelji često su išli na turneje, a ostavljali ga na brigu baki Marizi. Sa 12 godina studirao je svjetovno i crkveno pravo na Univerzitetu u Padovi, a sa 17 je doktorirao. Ipak, svoju svešteničku karijeru nije završio onog dana kada je pijan pao sa oltara tokom propovijedi, već tek tri godine kasnije. Nije posebno uživao u toj profesiji. A u kesi za prikupljanje priloga u njegovoj crkvi bilo je manje novčića, a više strastvenih ljubavnih pisama.
Okušao se u raznim zanimanjima. Bio je sekretar, zastavnik i poručnik, violinista u orkestru, pjesnik i pisac, alhemičar, tajni agent inkvizicije, finansijski špekulant, diplomata i bibliotekar – da pomenemo samo neka od njegovih brojnih zanimanja.
Za Kazanovu je svijet običnih ljudi iz kojeg i sam potiče – odvratan. Želi da pripada onima kojima se divi: patricijima. Iako ne misli mnogo o klasnom snobizmu plemstva, svakako mu se dopada njihov udoban i luksuzan život. Kada Kazanova pomogne uglednom senatoru Mateu Bragadinu prilikom moždanog udara, ovaj postaje njegov pokrovitelj. „Ko god da si, dugujem ti život“, rekao je tada 21-godišnjem Kazanovi. Od tog trenutka dobija besplatan smještaj i hranu, slugu, gondolu, deset zlatnih dukata mjesečno za džeparac i obećanje o doživotnoj brizi. „To je“, piše Kazanova, „cijela priča o mojoj metamorfozi i srećnom vremenu u kojem sam se uzdigao od otrcanog violiniste do plemenitog gospodina“.
Spektakularan bijeg
Kazanova ubrzo postaje miljenik visokog društva. Ima široko obrazovanje – teologija, alhemija, medicina, matematika – u svakom razgovoru umije da doprinese. Pored italijanskog, govori francuski, grčki i latinski, a pritom je i duhovit sagovornik. Zbog toga mu nije teško da obrlati ljude. Ali istovremeno stalno izaziva gnjev više klase.
Tako je 26. jula 1755. zatvoren u zloglasne Olovne odaje – tamnicu u potkrovlju Duždove palate s olovnim krovom u Veneciji. Optužen je za bogohuljenje i „uvrede protiv svete vjere“, zbog posjedovanja zabranjenih knjiga, bavljenja magijom i zavođenja mladih na ateizam. Vjerovatnije je, kako Kazanova sumnja, da je postao neprijatelj državnog inkvizitora Kondulmera zbog naklonosti dame kojoj se i sam Kondulmer udvarao.
Đakomo pati od groznice i drhtavice, buve mu piju krv, a u tamnici je nepodnošljivo zagušljivo. „Jedina misao koja me je obuzela bila je ona o bijegu“, zapisao je kasnije. Niko nikada nije pobjegao iz Olovnih odaja, ali njemu to uspijeva. Odlazi u Pariz, gdje se priča o njegovom spektakularnom bijegu već proširila i gdje ga dočekuju kao heroja.
Finansijski žongler
Kazanova je bio briljantan prevarant. Stalno je dolazio do velikih suma novca, naročito od žena koje su mu vjerovale. Na primjer, Madame d’Urfe, jedna od najbogatijih aristokratkinja u Francuskoj, bila je opsjednuta okultnim idejama i čeznula je za čudesnim podmlađivanjem. Kazanova je znao kako da je impresionira svojim znanjem iz alhemije, a po sopstvenom priznanju, kada nije uspio da je razuvjeri, odlučio je da joj izvuče novac iz džepa.
Ideja o osnivanju lutrije u Francuskoj 1757. godine takođe mu je donijela značajnu finansijsku korist – direktorska pozicija bila je veoma unosna. Njegova kasa nastavlja da se puni dok obavlja složene finansijske transakcije na inostranim berzama po tajnim nalozima francuskog ministra vanjskih poslova.
Međutim, uprkos velikim prihodima, Kazanova je stalno bio bez novca – trošio je rasipnički i bio zavisnik od kocke. Ipak, zahvaljujući svom apsolutno samopouzdanom držanju, od 1758. godine pa nadalje hrabro se predstavljao kao plemić pod imenom „Chevalier de Seingalt“. Često je nalazio stvarne plemiće koji su mu pisali preporuke i garantovali za njega. Ali, nije mu uvijek išlo glatko – šest puta u životu bio je zatvaran i iz isto toliko zemalja deportovan.
Nemirni putnik
Tokom života, Kazanova je putovao od jednog do drugog kraljevskog dvora širom Evrope. Imao je talenat da se uvijek kreće u najvišim krugovima, pa je ostvarivao kontakte sa najpoznatijima tog doba. U Rimu je upoznao Mocarta i Voltera, razgovarao je s papom Klementom XIII, koji ga je proglasio vitezom Zlatne ostruge. Fridrih Veliki nudio mu je mjesto učitelja u školi za pomeranske seoske štitonoše, što je odbio. Ruska carica Katarina Velika primila ga je dva puta.
Teško da je iko od njegovih savremenika proputovao toliko koliko Kazanova – istoričari procjenjuju da je tokom života prešao udaljenost jednaku obimu Zemljine kugle. S obzirom na tadašnja prevozna sredstva – konje, kočije i brodove – to je bio izuzetan podvig.
Kada se 1774. godine, nakon 17 godina izgnanstva, vratio u Veneciju, bio je fizički iscrpljen. Njegov rodni grad, nekada pozornica njegovih brojnih orgija, više ga nije privlačio.
Nasljeđe
Kazanova je imao 60 godina, bio je usamljen i ogorčen, kada je 1785. angažovan kao bibliotekar grofa Valdštajna u dvorcu Duks u Bohemiji. Pet godina kasnije počeo je da piše svoje memoare. Provodio je i po devet sati dnevno razmišljajući i pišući rukopis koji je na kraju dostigao obim od 3.700 stranica. Četvrtog juna 1798. Kazanova je preminuo u 73. godini, od posljedica sifilisa ili bolesti bešike – pouzdano se ne zna.
Nakon smrti pao je u zaborav. Njegovi memoari držani su u tajnosti sve do 20. vijeka – cenzori nisu tolerisali otvorene opise njegovih seksualnih iskustava. Knjiga se u početku prodavala ispod tezge. Ali kada je napokon objavljena, učinila ga je besmrtnim. Nudi jedinstven uvid u život i društvo tog vremena. Prevedena je na više od 20 jezika, a danas je to najskuplji rukom pisani manuskript na svijetu – 2010. godine francuska država ga je otkupila za sedam miliona eura.
Nije poznato gdje se nalazi Kazanovin grob, ali poznat je njegov životni moto: „Volio sam žene do ludila, ali sam uvijek više volio svoju slobodu.“
Bonus video:
