Često ga opisuju kao najznačajnijeg engleskog dramskog pisca poslije Šekspira. Njegova djela su napisana na engleskom i dio su kanona engleske književnosti, ali njegov pogled na svijet, društvena kritika i duh nose izraženo irski ton – bunt, ironiju, otpor prema autoritetima i društvenim konvencijama. Njegov opus obuhvata više od pedeset drama, od kojih desetak i danas čine dio svetskog repertoara.
Džordž Bernard Šo je umro prije 75 godina (2. novembra 1950.) a prije tačno jednog vijeka, dodijeljena mu je Nobelova nagrada. Ali, nisu okrugle godišnjice jedini razlog da se pozabavimo njegovim životom i djelom.
Šo je bio neobična pojava, dugo je živio: u 19. vijeku, svojoj prvoj polovini života nije bio uspješan, dok je u drugoj polovini, u 20. vijeku postao vrlo bogat i slavan. Pisao je mnogo, o raznim temama i u različitim formama, mada je prije svega poznat kao dramski pisac. Bio je marksista, pacifista, protivnik smrtne kazne, borac za ženska prava, vegetarijanac i svjetski putnik.
Napisao je komediju o Srpsko-bugraskom ratu, koja je prošle godine - 130 godina posle prvog izvođenja - izazvala toliki bijes Bugara da su u Sofiji istukli direktora pozorišta. O svom humoru je rekao:„Moj način šale je da kažem istinu. Ništa na svijetu nije smešnije od toga."
Dablinac u Londonu
Rođen je 26. jula 1856. u Dablinu u Irskoj, kao najmlađe dijete i jedini sin u porodici engleskog porijekla, u kojoj je njegovana ljubav prema knjiživenosti i umjetnosti, i koja je pripadala dominantnoj protestantskoj eliti, iako ne i imućnoj.
Otac je napustio službu i propao kao trgovac žitom, bio je sklon alkoholu, a majka, pjevačica i učiteljica muzike napustila je muža i Irsku, preselivši se u London sa mentorom i ljubavnikom. Sa njom su otišle i dvije ćerke. Šo je ostao sa ocem, završio školu i potom nekoliko godina radio posao koji je mrzio.
Imao je 20 godina kada se i on preselio u London Taj prelazak iz Irske, sa margine u prijestonicu kraljevstva, obilježio je njegov život.
Klasično školovanje i studiranje smatrao je gubljenjem vremena, erudita je postao neumornim čitanjem: Njemac Karl Marks ga je naučio da razumije strukturu moći u društvu, a Norvežanin Ibzen da se pozorište može pretvoriti u instrument moralne reforme. „Život nije pronalaženje sebe, već stvaranje sebe", mudrost koju je izgovorio i po kojoj je živio i koju je kasnije protkao kroz neka svoja djela.
Isprva je radio kao izvrstan muzički, likovni i književni kritičar i neuspješan pisac romana i drama.
Politička ekonomija socijalista
Priključio se Fabijanskom društvu koje je zagovaralo mirnu, postepenu transformaciju kapitalizma u socijalizam i ubrzo preuzeo vodeću ulogu. Tamo je upoznao svoju suprugu Šarlotu Pejn-Taunshend, s kojom se vjenčao kada je imao 42 godine. Živeli su zajedno do kraja njenog života, djece nisu imali.
Nikada nije bio revolucionar u klasičnom smislu, ali je vjerovao da društvo mora da se mijenja iznutra, počev od svijesti pojedinca. Šo je učestvovao u kreiranju osnivačkog programa Laburističke partije 1900. i bio jedan od osnivača čuvene Londonske škole ekonomije (LSE), gdje i danas postoji biblioteka koja nosi njegovo ime.
Međutim, krajem 1920-ih počeo je da izražava simpatije prema autoritarnim vođama, kao što su Staljin, Musolini i neko vrijeme čak i Hitler - prije svega zbog njihove prividne odlučnosti i efikasnosti. Kasnije se od nekih distancirao, ali mu je taj stav ostao mrlja u biografiji.
„Životinje su moji prijatelji, a ja ne jedem svoje prijatelje"
Bernard Šo bio je vegetarijanac i to vrlo dosljedno i strastveno tokom cijelog života. Govorio je da ljudi nemaju pravo da uzrokuju patnju drugim živim bićima radi sopstvenog gurmanskog užitka. Vjerovao je da će čovječanstvo postati istinski civilizovano tek kada prestane da jede meso.
Uživanje u mesu smatrao je dijelom istog obrasca pohlepe i nasilja koji je vidio u politici i ekonomiji. Bio je uvjeren da biljna ishrana doprinosi dugovječnosti, vitalnosti i bistrijem umu. I zaista, doživio je 94. godine, uz izuzetnu mentalnu bistrinu do kraja.
Neprijatni i prijatni komadi, ali kako za koga
Svoja rana djela nazivao je „neprijatnim komadima" jer su publiku primoravala da se suoči s neprijatnim istinama. Drama „Zanimanje gospođe Voren" (1893) bavi se prostitucijom i bila je zabranjena sve do 1902.
Nakon toga je napisao četiri „prijatna" komada, među kojima je i „Oružje i čovjek" (Arms and the Man, 1894). To je jedan od njegovih prvih komercijalnih uspjeha i jedno od najizvođenijih djela. Radnja je smještena u vrijeme Srpsko-bugarskog rata, tačnije u vrijeme bitke kod Slivnice, i u njoj Šo kritikuje romantično shvatanje rata i ljubavi. Džordž Orvel ju je smatrao Šoovom najduhovitijom, najpoučnijom i najsavršenijom dramom.
Glavni muški likovi su zgodni Bugarin, konjički oficir Saranof i Švajcarac Blunčli, plaćenik u srpskoj vojsci. (I čokoloda). Drama je dva puta ekranizovana i poslužila je kao osnova za dvije operete. I danas se izvodi širom svijeta.
Pa tako i početkom novembra 2024. u Sofiji, i to u režiji holivudske zvijezde Džona Malkoviča.
Na premijeri je došlo do velikih nereda. Ispred nacionalnog pozorišta se okupilo nekoliko stotina ljudi sa bugarskim zastavama, zahtijevajući ostavke ministra kulture i direktora pozorišta – zato što se u tekstu „vrijeđa bugarski narod". Kada je direktor izašao pred masu, ljudi su ga i fizički napali, odnosno tukli.
Bugari su vjerovatno bili uvrijeđeni što ih Šo, iako su pobijedili Srbe, nije prikazao kao heroje, već kao slučajne pobjednike. Možda im je zasmetalo i to što je Švajcarac preoteo devojku bugarskom oficiru, iako ni ovaj nije ostao praznih ruku – zaljubio se u sobaricu. A i ona u njega.
„Pigmalion"
„Pigmalion" (1913.) je njegovo najpoznatije djelo: to je priča o profesoru koji od siromašne prodavačice cvijeća stvara „damu". U drevnoj grčkoj mitologiji, Pigmalion se zaljubio u jednu od svojih skulptura, koja je potom oživjela i ta tema je bila često obrađivana u književnost Viktorijanskog doba. Ispod komične površine Šo je smjestio surovu analizu klasnog sistema i pitanja identiteta: da li obrazovanje zaista mijenja čovjeka ili samo maskira društvene nejednakosti.
Pigmalion je premijerno izveden na njemačkom jeziku u Hofburgu u Beču. Mnogo kasnije, 1938. po njegovom scenariju snimljen je film Pigmalion, za koji je 1939. dobio Oskara. Na osnovu tog teksta kasnije je nastao i čuveni mjuzikl My Fair Lady, koji je Šoa uveo u pop-kulturu, ali mu je oduzeo dio subverzivnosti.
Sveta Jovanka (Orleanka) i Nobelova nagrada
Kanonizacija Jovanke Orleanke 1920. u Šou probudila ideju da napiše istorijsku dramu o njoj. Tako je nastalo njegovo remek-djelo Sveta Jovanka (1923). Smrt herione u drami izražava paradoks da se čovječanstvo plaši – i često ubija – svoje svece i heroje, i da će to činiti sve dok se više moralne osobine kojih se boji ne pretvore, kroz evolutivnu promjenu, u opšte ljudsko stanje.
Za to djelo mu je 1925. dodijeljena Nobelova nagarada, „za stvaralaštvo obilježeno idealizmom i humanizmom, čija nadahnjujuća satira često odiše jedinstvenom poetskom ljepotom".
Međutim, Šo isprva nije htio da primi nagradu. Na kraju je prihvatio priznanje ali ne i (ogroman) novac koji uz to ide. Petnaestak godina kasnije za Oskara rekao da je to „uvreda". Odbio je sve državne počasti Ujedinjenog kraljevstva, uključujući i Orden zasluga 1946.
Kraj života
Kada je poslije duge bolesti i usred Drugog svjetskog rata, 1943. njegova umrla supruga Šarlota, već ostareli Šo se potpuno povukao iz Londona u seosku kuću u Ajot Sent Lorensu, selu u Hertfordširu, gdje je živio još od 1906. Tamo je i umro 2. novembra 1950. od posljedica pada sa merdevina dok je sa jabuke brao septembarski zrele plodove.
„Želim da budem potpuno iscrpljen kada umrem, jer što više radim, to više živim. Radujem se životu zbog njega samog".
Bonus video:
