Podgorička publika odavno je otvorena za stendap formu. Zato i ne iznenađuje što se za svaki stendap nastup u glavnom gradu Crne Gore traži karta više.Da bude “mjesta za sve” pobrinuo se hrvatski komičar Goran Vinčić koji će 21. marta nastupiti u Bemax Areni, a siguran je da neće samo on te večeri pričati šale, već da će i sam čuti neku dobru.
Kao neko ko je sanjao da upiše glumu, Goran danas živi svoj san jer kao komičar nastupa širom Balkana, a nedavno je dobio priliku da odigra epizodnu ulogu u bioskopskom hitu “Svadba”.
O svemu tome Vinčić priča za “Vijesti”...
Gorane, sanjali ste o tome da budete na sceni, pokušali ste da upišete glumačku akademiju međutim to Vas nije obeshrabrilo. Može se reći da živite svoj san, no u današnje vrijeme kad su ljudi namrgođeni, depresivni, i puni bijesa, koliko ih je teško nasmijati i jeste li se pokajali što ste za svoj poziv izabrali baš stendap? Bi li Vam bilo lakše da ste negdje profesor filosofije ili karatista?
Htio sam biti glumac, ali sam postao komičar! Ne kajem se ni najmanje, baš naprotiv - radim ono što volim, putujem, družim se… Uspijevam čak zadovoljiti i svoju prvu ljubav glumu - igrao sam u nekoliko kratkih filmova, a imam i epizodnu ulogu u najgledanijem hrvatskom filmu ikada “Svadbi” reditelja Igora Šeregija. Sumnjam da bi mi bilo lakše kao profesoru jer je prosvjetni posao vrlo zahtjevan, a karate je uvijek tu, nikad me nije napustio, jer karate nije samo sport, nego i vještina, svojevrsni način života.
Negdje sam našla podatak da Vam je glumac i komičar Robin Vilijams bio uzor. Svi znamo kako je tragično završio, a nije rijetkost da ljudi koji zasmijavaju druge zapravo sami vode borbu s depresijom. Smijeh liječi i povezuje ljude, ali često krije i unutrašnju tugu. Koliko Vam fore koje napišete za svoje nastupe pomažu da sačuvate svoje mentalno zdravlje? Morate li se istima prvo Vi i Vaša okolina nasmijati da znate da će biti interesantne i publici?
Mislim da je najveći problem taj što kod nas koji nasmijavamo ljude dođe do zasićenja i zamora, pogotovo kad je puno posla. Komedija često služi kao terapija, kako publici, tako i nama komičarima. Kao i sve moje kolege, moja perspektiva uvijek traži duhovito i u dobrim i u lošim stvarima, tako da ono što mene nasmijava vrlo lako može naći mjesto u nastupu i nasmijavati druge.
Humor može biti i ogledalo društva, ali i način da se izbjegnu teške teme kroz kliše šale o muško-ženskim odnosima. Mislite li da stendap gubi moć kada se oslanja na sigurne, površne šale, i koristite li nekad humor da promijenite način na koji publika vidi stvari?
Mišljenja sam da je stendap komičar prvenstveno tu da nasmije, pa tek onda da “pametuje”. Isto tako, treba puno iskustva i znanja da bi komičar stekao onu dubinu koja se od njega očekuje. Fore o muško-ženskim odnosima ne moraju nužno biti kliše, nego se baš pomoću njih mogu dati ozbiljni komentari na naše društvo. Površne šale nisu ograničene temom, čak i neke ozbiljne stvari mogu se površno obraditi, a neke naizgled banalne stvari secirati na vrlo ozbiljan način. Ja ne želim biti onaj koji pametuje, tu sam da nasmijem i zabavim.
Tanka je linija između provokacije i vrijeđanja. Čak nismo ni svi isti, nekima je prag tolerancije nizak, osjetljivi su na šalu na svoj račun. Kako se nosite sa tim razlikama u publici i birate li radije šale koje izazivaju razmišljanje, a da ne prelaze granicu koju ljudi teško podnose?
Ne možemo znati gdje su granice ako ih tu i tamo ne pređemo. Ja sam ih mnogo puta prešao i prelazim i dalje, jedina razlika je što imam puno više iskustva i “utakmica u nogama” pa mi se lakše snaći u neobranom grožđu. Ljudi koji su uvredljivi na fore ili ne biraju moje nastupe ili hvataju zadnje redove, što je sasvim u redu. Ne znam razmišljaju li ljudi zbog mojih šala, ali znam da ih nasmiju i to mi je dovoljno.
Ono što je takođe karakteristično za stendap je i interakcija s publikom, gdje nastaju šale u razgovoru s ljudima iz publike. Kako birate trenutke kad da uključite publiku i dešava li se da reakcije publike potpuno promijene smjer šale ili njen smisao?
Interakcija s publikom ili crowd work karakterističan je samo za dio stendap komičara, to ne rade svi, a oni koji da - oni to rade različitim intenzitetom. Na našoj sceni jedan sam od onih koji dosta komunicira s publikom, zato što to volim i čini mi se zabavnim, ali publika mora shvatiti da je stendap komedija puno više od spomenute interakcije. Imao sam sjajnih trenutaka razgovarajući s ljudima iz publike, često bi stvari otišle u totalno drugačijem pravcu od onog isprva zamišljenog. Svoj crowd work ne pripremam, ne gledam ljude prije i biram šta ću s njima pričati, to nastaje spontano jer jedino tako je zabavno i iskreno. To se ne može pripremati, ali se može istrenirati. Na kraju - tu je srž razlike između stendap komedije i pozorišne predstave. Kada pripremate predstavu, prolazite proces koji se sastoji od proba dva ili tri mjeseca, a stendap komediju razvijate zajedno s publikom na sceni.
Danas se sve snima i često nastup komičara završi na društvenim mrežama, Youtube servisu. Dešava li se da publika dođe “spremna” i da zna kraj i prije nego ga ispričate i tjera li Vas to da više improvizujete i smišljate šale u trenutku?
Drago mi je da se danas sve više kolega odlučilo da snimi svoje stendap specijale i objavi na YouTubeu. Meni se ne događa da ljudi uživo znaju fore sa specijala, jer kad objavim specijal, te stvari više ne pričam, nego pišem novo i idem na novu turneju. Do sada sam imao dvije turneje i dva specijala, a sa novom turnejom dolazim i u Podgoricu 21. marta u Bemax Arenu. Svakako volim da improvizujem, tako da često se dogode šale na licu mjesta.
Od pjevača publika očekuje da je uvijek spreman za pjesmu, a pretpostavljam od komičara da je uvijek spreman za šalu. No, nekad nam i nije do šale. Osjećate li pritisak da uvijek morate biti “na visini zadatka” čak i u kafani, prodavnici, ... gdje god Vas ljudi prepoznaju? Traže li od Vas da im ispričate neku šalu?
Meni ne smeta kada me ljudi prepoznaju i kada očekuju od mene da budem zabavan i duhovit, to je dio ovog posla i treba cijeniti činjenicu da ti ljudi znaju ko sam i da prate moj rad, tako da sam ja zahvalan na svakoj takvoj interakciji, pa čak i onda kad nisam raspoložen ili sam u gužvi. Uvijek se trudim ispoštovati svakoga.
Kao što ste već pomenuli, u martu ćete imati nastup u Podgorici. I glavni grad Crne Gore polako se otvara za ovakvu vrstu humora, no za Crnogorce kažu da su duhoviti. Koliko je teško pripremiti program za sredinu koja je tako etiketirana i očekujete li da tokom boravka u Crnoj Gori i Vi čujete neku dobru šalu?
Crna Gora ima sjajne duhovite ljude, odlične komičare, glumce i muzičare i biće mi pravo zadovoljstvo ponovo nastupati u Crnoj Gori. Što bi rekao moj prijatelj, ako već nisam nikada pročitao ni jednu knjigu, bar sam gledao “The Books of Knjige!” Već sam imao priliku nastupiti i solo i na Opuč festivalu koji organizuje sjajni stendap komičar Andrija Dabanović, tako da mogu reći da je crnogorska publika vrlo otvorena već godinama za ovu vrstu forme i nadam se da će u velikom broju da dođu u Bemax Arenu da čuju šta im imam za reći. Dakle, vidimo se 21. marta u Podgorici.
Bonus video:
