Ministar kulture Volfram Vajmer nedavno se suočio sa brojnim kritikama kada je odbio planirano proširenje Njemačke nacionalne biblioteke u korist digitalnog arhiviranja. Iako je kasnije ipak najavio podršku proširenju, to je u Njemačkoj pokrenulo raspravu o ulozi knjige u digitalnom svijetu.
U tom svijetu ne nedostaje tekstova i informacija. Naprotiv – živimo u sadašnjosti u kojoj nas svakodnevno „zatrpavaju“ na hiljade riječi i sadržaja. Ne možemo da im pobjegnemo – stalno bacamo pogled na telefon, radio i televizija rade u pozadini, komšija nas uvlači u razgovor, najbolja prijateljica šalje glasovne poruke. Podkasti, objave, komentari, elektronska pošta, najnovije vijesti – sve je to dostupno odmah, uvijek i svuda. Pritom nešto važno ostaje po strani – iskustvo istinskog angažovanja oko neke misli.
Knjige se opiru tom tempu. One zahtijevaju vrijeme. One traže pažnju. Imaju svoju težinu, veće su od telefona, stranice ne mogu da se okrenu povlačenjem prsta po ekranu i nije im potrebna baterija niti izvor struje da bi njihov sadržaj bio vidljiv.
"Kraljevska klasa"
Kulturolog Frank Bercbah u svom eseju „Umijeće čitanja“ opisuje poseban odnos između čovjeka i knjige: „Knjige pripadaju kraljevskoj klasi dizajna (…). One su taktilni užitak, zadovoljstvo za čula. Imaju miris, osećaj. Na njih reagujemo estetskim doživljajem.“
Šta je tačno taj doživljaj? Šta nas to fascinira kod knjige? Nije to samo priča koja se u njoj nalazi. To je celokupno iskustvo. Držati pravu knjigu u rukama, osjetiti je – neke stranice su toliko tanke da je već i samo listanje čulni doživljaj – pomirisati i posmatrati – to čini čitanje posebnim užitkom. Jer u trenutku kada posegnemo za knjigom, mi zastajemo. I uzimamo ono što danas često doživljavamo kao luksuz – vrijeme.
Svesno uživanje
To se može uporediti s gramofonskom pločom: pažljivo je izvaditi iz omota, staviti na gramofon, nežno spustiti iglu i čuti tiho pucketanje prije nego što počnu prvi tonovi – to nas tjera da muziku doživimo svjesnije nego kada se sa plejliste pušta preko blutut-zvučnika.
„U vremenu proračunatih serijskih zapleta i beskonačnog skrolanja, čitati neki klasični roman iz 19. veka je revolucionarna stvar“, navodi se u „Umijeću čitanja“. U tom kontekstu, neprimjerno djeluje da se „Orkanski visovi" Emili Bronte ili „Efi Brist“ Teodora Fontanea čitaju na nekom digitalnom uređaju. Ljepota jezika, izbor reči i struktura rečenice vraćaju nas u vremena kada je svet bio tiši nego danas, život sporiji, a misli imale više prostora.
Ali i savremeni romani ne mogu se čitati usputno. Previše su vrijedni i duboki da bi se „preletjeli“ dok stojimo u nekom redu ili između dva sastanka. Isto važi i za stručne knjige koje prenose znanje, temeljno i pažljivo istraženo. Nijedan algoritam ne ometa, nijedan fid ne odvlači pažnju, nijedna puš-notifikacija ne prekida. Knjiga nas ne uvlači u rasprave koje ne želimo da vodimo – kao što je to slučaj ispod bilo koje objave na Instagramu. Zato su knjige i prostori tišine.
Biblioteke kao duhovna mjesta
Baš tako je to zamišljeno u bibliotekama – kada se uđe u neki od tih „hramova knjiga“, okruži nas posebna tišina. Tihi žamor, šapat, šuštanje stranica, povremeno pomjeranje stolice, škripa daske. Osjeća se poseban miris.
Tada se uranja u jeda potpuno drugačiji svijet. I onda se sa svim ostalima koji tamo listaju stare i nove knjige, časopise ili foto-albume, formira mala zajednica – zajednica onih koji veruju da će tu pronaći više odgovora nego na internetu. U tom smislu, biblioteke su i duhovna mjesta.
Ogledalo naše ličnosti
To iskustvo nosimo kući, pred sopstvenu policu sa knjigama. Tamo ne vidimo samo šarene korice, već i tragove sopstvenog razmišljanja i razvoja. Od iznošenih džepnih izdanja, pažljivo odabranih novih knjiga i davno zaboravljenih naslova stvara se jedinstven poredak. Knjige koje su uticale na nas i formirale našu svijest. Knjige koje smo više puta čitali. Ili one koje tek čekaju da budu pročitane.
Možda je to najveća razlika u odnosu na digitalni svijet: knjiga ne nestaje – ona ostaje. A onda jednog dana ponovo posegnemo za njom – iz radoznalosti, čežnje ili jednostavno zato što je tu.
Frank Bercbah to sažima u jednostavnoj rečenici:
„Ko živi s knjigama, uvijek je kod kuće.“
Bonus video:
