Katarina Krek: Scena je moj prijatelj - Vijesti.me
radost igre

Katarina Krek: Scena je moj prijatelj

Mlada glumica priča o pozorištu, svojim ulogama, radu na FDU i otkriva kada je u životu najviše bilo sramota...

Mlada crnogorska glumica Katarina Krek, član je podgoričkog Gradskog pozorišta, u kojem je trenutno angažovana u velikom broju dječijih predstava, kao što su Ulcinjski gusar, Mogli, Pink Panter ponovo napada, Tom Sojer...

Za “Vijesti” objašnjava koja uloga joj je najdraža.

“Kako sam među najmlađima, obično dobijam uloge u predstavama za djecu. Svaka mi je draga, ali ako moram da izdvojim najdraže, onda su to Đina iz predstave 'Dobri Zloćko' i Bosiljka Mikulić iz 'Ulcinjskog gusara'”, kaže Katarina.

Primjećuje se da imaš više uloga u dječijim predstavama nego na večernjoj sceni. Zašto je to tako?

- Na večernjoj sceni sam do sada igrala u nekoliko predstava (Medeja i Porodične priče), dok sam u neke poput Instant seksualnog vaspitanja, Lažljivaca i Mrakuše, uskočila. Moje vrijeme, kada je u pitanju večernja scena, tek dolazi. Do tada uživam u dječijim predstavama, vjerujući da, ako najmlađe uspijemo da “zaljubimo” u pozorište i glumu, naš dalji rad ima smisla, jer ćemo uvijek imati vjernu publiku.

Da li si i ti kao mala bila ljubitelj pozorišta i koju predstavu si tada voljela?

- Ne bih mogla izdvojiti neku od predstava kao favorita, sve su one moja prva ljubav. Odrasla sam uz festival koji sada nosi naziv Kotorski festival pozorišta za djecu, čak sam i učestvovala u otvaranju njegovog prvog izdanja. Sa njim je rasla i moja ljubav prema samoj glumi. Sjećam se predstave Pinokio i Baš Čelik. Kasnije sam u toku karijere uskočila u neke poput Crvenkape i Petra Pana. Ove godine se taj festival vraća u kolosijek i to me raduje.

Imaš li tremu prije predstave? Da li imaš neki ritual za opuštanje?

- Imala sam tremu kada sam upisala fakultet, pa i na svih pet prijemnih ispita. Moj profesor, sada kolega i prijatelj Boro Stjepanović me je u jednom trenutku, tokom studija zamolio da odem na scenu Kraljevskog pozorišta Zetski dom, i da tamo u narednih par dana provodim po dva sata. Tada je scena postala moj saveznik i prijatelj. Još uvijek imam tremu, ali onu koja pokreće na stvaranje, koja je radost igre. Imam mnogo rituala, neki od njih su slušanje muzike na MP3-u i petnaestominutna “dremka”. Sve zavisi od predstave.

Imala sam tremu kada sam upisala fakultet, pa i na svih pet prijemnih ispita

Da li ti kao pušaču smeta Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama?

- Razumljivo je da u nekim institucijama važi ova zabrana, ali kada je u pitanju kafana, tu su stvari malo drugačije. Ljudima je potreban ventil, naročito u ovakvom trenutku, kada jedva spajaju kraj s krajem, a jedan od njih je i druženje s prijateljima u kafani. Razumljivo je i da postoji trenutno aktuelan zahtjev da se prostorije za pušače na neki način izoluju, ali ako ostanemo na ovom striktnom zakonu, narod će druženje ubuduće organizovati u svojim kućama, što i nije toliko loše. Idealno bi bilo da se na planeti Zemlji niko ne truje nikotinom, a naročito supstancama koje duvanske kompanije posljednjih decenija dodaju u cigarete i koje nas čine zavisnicima. U tom duhu, toplo preporučujem knjigu Allena Carra 'Lako je ostaviti pušenje'. Ja nisam uspjela. Allen bi rekao da je razlog što nešto iz knjige nisam razumjela i da bi trebalo da se vratim na početak, a ja bih dodala da nisam željela da razumijem.

Pokrenuli smo priču o porocima, šta misliš o legalizaciji lakih droga?

Jedna laka droga je već legalizovana, a to je ona o kojoj sam već rekla par riječi. Ovo je mala zemlja i nema preveliku ponudu, naročito kada je u pitanju mlad čovjek. Nema dovoljno zdravih opcija. Ukoliko bi marihuana, kao laka droga bila legalizovana, bojim se da se mladi ne bi na tome zaustavili. Da budem preciznija, ne zaustavljaju se. Iz tih, i mnogih drugih razloga, ne bih stala na stranu te ideje. Bolje je, a i zdravije drogirati se sportom i pozorištem.

Pored glume, imaš li neke druge obaveze, odnosno poslove?

Na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti angažovana sam kao predavač na predmetu Govor. Radim sa studentima, budućim kolegama, i taj dio pedagoškog rada jeste na neki način usko vezan za moju profesiju. S obzirom na to da su 'plate' ili 'honorari' u prosvjeti izuzetno nisku, to bi se moglo nazvati skoro pa dobrotvornim radom. No, ipak, izuzetno me ispunjava, jer mi pruža mogućnost da pomognem mladim ljudima, mojim budućim kolegama, da budu što bolji u svojoj budućoj profesiji.

More je za odmor

Na pitanje koji grad u Crnoj Gori je po njenom mišljenju stvoren za provod, a koji za odmor, Katarina odgovara:

Odmor je svuda gdje je more, jer me ono puni pozitivnom energijom

“Grad za provod je nekada bio moj Kotor, što u zimskim, što u ljetnjim mjesecima. Sada ne znam koji bih grad izdvojila, sve sam bliža onoj da grad čine ljudi i da ti može biti dobro, ako uz sebe imaš ljude koji ti prijaju i kojima prija tvoje društvo. Što se tiče odmora, on je svuda gdje je more, jer me ono puni pozitivnom energijom”.

Mama, Beki Tačer puši!

Dešava li se da te djeca nakon predstave prepoznaju na ulici?

- To mi se često događa i pored toga što prija, donosi i jednu dozu odgovornosti. Kada sam počinjala svoj rad u pozorištu nakon jednog od igranja predstave Tom Sojer, izašla sam ispred zgrade KIC-a 'Budo Tomović' i zapalila cigaretu (nažalost, pušač sam). Jedna djevojčica briznula je u plač i uzviknula 'Mama, Beki Tačer puši!'. Bilo me je sramota kao nikada u životu. Sada vodim računa i o tim 'sitnicama', jer znam da su mališanima likovi koje na sceni predstavljamo 'velike stvari' u odrastanju.