Pad nadstrešnice, dvije godine kasnije: Dan poslije kog ništa više nije bilo isto

Pamtim je obasjanu rotacionim svjetlima raznih hitnih službi. Pamtim zaglušujuću buku raznoraznih vozila, sirena, povika, naredbi, usmjeravanja i alata koji lome nagomilani šut ili sijeku armaturu koja nezgrapno, na sve strane, viri iz betona, šaljući varnice u vazduh. Pamtim i tišinu u centru grada, gdje su ljudi iste noći počeli da se okupljaju i pale svijeće kod spomenika Svetozaru Miletiću

739 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

„Ko me poznaje, zna da nisam ista“, kaže Zorana Ruman, rođena sestra Anđele Ruman, stradale u padu nadstrešnice tek renovirane železničke stanice u Novom Sadu, dok sedimo u sobi koju su njih dve delile.

Iza glave joj je zid pun porodičnih fotografija, drvenim štipaljkama okačenim na kanapčiće, kojima je Anđela ukrasila prostor uz krevet na kom je spavala.

Taj mali istorijat porodice detaljno prikazuje kakve su njih dve bile prvo kao bebe, pa kao deca, kakvi su im tada bili roditelji, ali i šta su kasnije volele i kako su rasle.

„Nekad i zaboravim, pa dođem kući i očekujem da je vidim“, nastavlja 25-godišnja Ruman.

„Ili se uveče okrenem (ka Anđelinom krevetu) kad nađem nešto na TikToku kao 'e, vidi ovo' i onda shvatim… Okrenem se nazad, isplačem i nastavim dalje.“

Nije ista ni njena porodica.

Dok sedimo njihovoj toploj kući, ponekad naizmenično, a ponekad uglas, između čega se provuče koji tren tišine, prepričavaju dogodovštine o Anđeli i Milošu Milosavljeviću, njenom dečku, koji je takođe stradao tog 1. novembra 2024. godine.

Da je obožavala životinje i redovno ih udomljavala, o dolasku jednog mačeta u njihovu kuću dan posle sahrane, potom i papagaja, da je Anđela više bila u timu sa mamom, a Zorana sa tatom, i slične detalje i sitnice koje život znače.

Anđela i Miloš su tog dana u Novi Sad otišli kako bi proslavili njegov 21. rođendan, ujedno su planirali zajednički život i venčanje, kao i da porodicama saopšte da je Anđela trudna.

Nije ista ni Srbija.

Nekoliko dana uoči druge godišnjice tragedije, a na talasu protesta predvođenim studentima, sa zahtevom da se utvrdi odgovornost za smrt 16 ljudi – do čega i dalje nije došlo – smenjena je vlast donedavnog predsednika Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke (SNS).

Na vanrednim parlamentarnim izborima smenio ju je upravo studentski pokret.

Na kraju, iako sam suštinski nebitan u celoj ovoj priči, nisam isti ni ja.

A nešto slutim ni ti, dragi čitaoče ili čitateljko.

I u tome je upravo poenta.

Ništa više nije isto.

BBC

Tišina

„Gde su prošle dve godine“, jedna je od prvih rečenica koju je Zorana Ruman izgovorila u dugačkom razgovoru za BBC na srpskom.

Hteo sam da napišem „ispovesti“, ali je ta reč toliko ukaljana i izraubovana u raznim okolnostima koje možda to i nisu zasluživale, da sam je brže-bolje izbrisao.

Ali je to suštinski bila ispovest.

Malo o sebi, malo više Anđeli, koja je tog 1. novembra imala samo 20 godina, njihovom „klasičnom sestrinskom odnosu“, a najviše o tome kako njena porodica živi danas.

Ceo intervju možete pogledati - OVDE.

„Gledamo nedeljom barem da se spojimo, da smo svo troje kod kuće i da ručamo zajedno, ali svaki se ručak nekako uvek preplače“, kaže Ruman.

„Jer ti uvek fali taj još jedan tanjir za stolom, pa i još jedan, kada je i Miloš bio tu.“

Dok priča o sestri, Zorana Ruman dosta otkriva o karakteru i jedne i druge.

Anđela je, na primer, bila romantična, volela božićne i ljubavne filmove, kao i romane Danijele Stil, čije se knjige mogu videti na nekoliko polica u sobi, dok ona više voli Stivena Kinga, fantastiku i horore.

Za sestru kaže da je uvek znala kako da, na ovaj ili onaj način, izgura to što želi i namerava.

Naziva je i „lepkom porodice“, zato što je držala sve na okupu, ali i osobom koja zna da „udari šamar realnosti“.

Volela je da nosi najk odeću i psa Mališu, a Miloš joj je uvek kupovao kinder jaja, čemu je posle njihove smrti posvetila i jednu tetovažu na levoj ruci.

Oduvek je, ističe, želela da bude vaspitačica i majka i najviše joj je žao što to nije stigla da ostvari sa Milošem.

„Što se više bliži taj 1. novembar, sve više i više razmišljam o njoj i kako bi prethodne dve godine izgledale da su i ona i on tu“, kaže Zorana.

„Prošlog vikenda je bila svadba, ženio se brat od tetke kog je ona obožavala, kao i on nju, i ceo dan sam samo razmišljala kako bi bilo da je sada tu, zamišljala nas kako zajedno kitimo dvorište i svatove, iako bi verovatno gunđala pola puta.“

Ipak, nekad ni sama, kako kaže, ne zna o čemu razmišlja i tako joj prođe dan.

A onda i prolete dve godine.

„Fali mi da se svađam s njom oko gluposti, poput ostavljene pidžame na stolici, ali i neko s kim mogu da popričam i poželim se na mamu i tatu, da komentarišemo šta su danas radili, kako su se posvađali, a ne zna se ko je krivlji od njih dvoje.

„Toliko sam kukala što delimo sobu i da želim svoju, a sada mi smeta tišina.“

Žrtve pada nadstrešnice

  • Anđela Ruman (2004)
  • Anja Radonjić (2001)
  • Đorđe Firić (1971)
  • Đuro Švonja (1947)
  • Goranka Raca (1966)
  • Mileva Karanović (1948)
  • Milica Adamović (2008)
  • Miloš Milosavljević (2003)
  • Nemanja Komar (2007)
  • Sara Firić (2018)
  • Sanja Ćirić Arbutina (1989)
  • Stefan Hrka (1997)
  • Vasko Sazdovski (1979)
  • Valentina Firić (2014)
  • Vukašin Crnčević (2006)
  • Vukašin Raković (1955)

Teško je povređena Teodora Martinko, rođena 2001. godine.

Detaljnu BBC priču o žrtvama pada nadstrešnice pogledajte - OVDE.

Buka

Bio sam te noći 1. novembra 2024. godine pored Železničke stanice u Novom Sadu, nekoliko sati posle pada nadstrešnice.

Pamtim je obasjanu rotacionim svetlima raznih hitnih službi.

Pamtim zaglušujuću buku raznoraznih vozila, sirena, povika, naredbi, usmeravanja i alata koji lome nagomilani šut ili seku armaturu koja nezgrapno, na sve strane, viri iz betona, šaljući varnice u vazduh.

Pamtim i tišinu u centru grada, gde su ljudi iste noći počeli da se okupljaju i pale sveće kod spomenika Svetozaru Miletiću.

„Deca sve izginula", rekao mi je tada kratko 64-godišnji Dimitrije, jedan od okupljenih, ali se svuda mogla čuti isto: „Ovo je mogao da bude bilo ko od nas“.

Obično bi usledilo i pitanje: „Ko će da odgovara?"

Bio sam u Novom Sadu i 5. novembra 2024, prateći prvi protest zbog pada nadstrešnice, zatim godinu dana kasnije, na obeležavanju godinu dana od tragedije, kao i na većini skupova, šetnji i drugih studentskih skupova i akcija u međuvremenu.

I jedno je bilo jasno - zemlja više nije bila ista.

Počeli su dani buke.

BBC/Slobodan Maričić

Osnovni zahtev protesta, da se utvrdi odgovornost za pad nastrešnice i smrt 16 ljudi, nije bio ispunjen, pa su studenti dodali još jedan – vanredne parlamentarne izbore, tvrdeći da pod režimom Srpske napredne stranke, a zbog njihove „kontrole institucija“, odgovori nikada neće biti pronađeni.

Vučić i visoki zvaničnici SNS-a to su uvek negirali, ponavljajući isto: „Institucije treba pustiti da rade svoj posao“.

Ali suđenja još nema, uprkos tri odvojene istrage - novosadske, beogradske i Tužilaštva za organizovani kriminal (TOK).

Najdalje je stigla novosadska, gde je potvrđena optužnica Višeg javnog tužilaštva protiv bivšeg ministra Gorana Vesića, njegove pomoćnice Anite Dimoski i Jelene Tanasković, bivše direktorke Infrastukture Železnica Srbije, koji su optuženi su za teško delo protiv izazivanja opšte opasnosti.

Troje inženjera - Milan Spremić, Marina Gavrilović i Dejan Todorović - optuženi su za teško delo protiv opšte sigurnosti u vezi sa nepropisnim i nepravilnim izvođenjem građevinskih radova.

Za oba krivična dela zaprećena je kazna do 12 godina zatvora.

Optužnicu Višeg javnog tužilaštva u Beogradu tri puta je Apelacioni sud oborio, dok u istrazi Tužilaštva za organizovani kriminal (TOK) i dalje nema optužnice.

Pitanje dolaska do odgovora je uoči 1. novembra na umu i Zorane Ruman.

„Da se nađe pravda, da vidimo ko je odgovoran, što je to tako bilo – ovako niti znaš, nikakve odgovore nemaš ni od koga“, kaže.

„Ne mora ne znam ni ja kakva zatvorska kazna, ali da ljudi koji su krivi za to što je ta nadstrešnica pala, koji su na tome radili, koji su to potpisali i rekli da to (stanica) može da se otvori, javno izađu i upute izvinjenje i to da se prenosi na televiziji.

„Mislim da bi nam malo lakše bilo, iako će oni nastaviti živote, a Anđela, Miloš i ostali neće.“

Na kraju, bio sam 25. oktobra i u centrali Srpske napredne stranke na Novom Beogradu i uživo gledao kako Vučić priznaje poraz na izborima i čestita „studentima blokaderima“, koji su predvodili proteste.

Čudan je bio osećaj.

Detaljnu BBC priču o tome šta se sve desilo u poslednje dve godine, kako je od pada nadstrešnice došlo do pada režima, možete pročitati - OVDE.

Pogledajte video: 'Jutro će promeniti sve' - dan posle izbora na Železničkoj stanici u Novom Sadu

Milimetri

Satovi i kalendari u međuvremenu rade ono u čemu su najbolji - teku.

Studenti beogradskog Pravnog fakulteta su pozvali su da se 31. oktobra poslednji put u 11:52, trenutku pada nadstrešnice, održi 16. minuta tišine na raskrsnici ispred njihove zgrade u Bulevaru kralja Aleksandra.

Sa promenom vlasti to više nije potrebno, sada su tu institucije, tvrde.

I nekoliko desetina ljudi se odazvalo pod kišobranima.

„Mislim da bi trebalo da odajemo poštu dokle god ne proglase krivca“, izjavio je nekoliko dana ranije Veroljub Sarić, baš na raskrsnici kod Pravnog fakuletata u Beogradu, za BBC na srpskom.

Devedesetogodišnji Sarić, teško povređen u maju 2026. udarcem automobila, upravo na toj raskrsnici prilikom 16 minuta tišine, jedno je od najpoznatijih lica studentskih protesta.

Iako je vreme prolazilo, a vidovi izražavanja nezadovoljstva se menjali, nekoliko desetina ljudi je na nekoliko raskrsnica u zemlji svaki dan u 11:52 stajalo u tišini.

Kod Pravnog fakuleteta, u Zemunu i u Pančevu, između ostalog.

„Ovde sam 682 dana neprekidno. Bili smo i po kiši, snegu, ledu“, kaže Miša Faraga iz Pančeva, za BBC na srpskom.

„Za ceo život će mi tih 11:52 ostati simbolični - uvek ću pogledati na sat i setiti se, barem negde u podsvesti, koliko god da prođe", dodao je student Uroš Rebić, sa raskrisnice kod Pravnog fakuleta.

Druga godišnjica tragedije, biće obeležena 1. novembra u Novom Sadu.

Reuters

Porodica Ruman će tog dana otići na groblje.

Prvo u njihovoj Staroj Pazovi, a onda i u Kniću, gde je Miloš sahranjen, a zatim i do njegove porodice.

U dobrim su odnosima i često se viđaju.

„Miloš će zauvek biti naš zet, kao i Anđela njihova snajka“, kaže Zorana kratko.

Kada se jedna od Miloševih sestara skoro porodila, ćerki je dala ime – Anđela.

Da je bio dečak, bio bi Miloš.

„Ako budemo imali snage možda kasnije s njima odemo i do Novog Sada, do stanice, ako ne, sedećemo zajedno, piti kafu i pričati o njima.

„Volela bih da odem da zapalim sveću, ali ne znam da li bih mogla da vidim železničku stanicu - i dalje su mi pred očima slike ruševina.“

Zorani Ruman uskoro stiže i 26. rođendan, ali mu se ne raduje kao i pre – „svi te grle i ljube, ali opet će faliti ta jedna poruka“, kaže" – pa novogodišnji praznici i Božić, koji joj takođe ne prijaju.

Nikada nije volela da kupuje poklone, to je više bio Anđelin fah, ističe.

Soba joj je i dalje puna sestrinih stvari.

Ništa nije dirala.

„Strah me je da promenim bilo šta – kad se to i desi, vratim sve kako je bilo u milimetar.

„Sve se mislim sad će da uđe u sobu i kaže 'ne diraj, rekla sam ti da ne diraš'."

Pogledajte video: Večni plamen sećanja - 16 minuta tišine na ulicama Srbije

BBC na srpskom je od sada i na TikToku, pratite nas OVDE.

Pratite nas na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu, Jutjubu i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Pogledajte još: