Čupić

Bio sam dva dana u kućnom pritvoru. Idealno mjesto i ambijent za čitanje, pisanje, šah i slušanje Balaševićevih pjesama. Zapela mi je noga o jednu betonsku kocku koja štrči na trotoaru kod MUP-a. Nije mi prvi put da tu zapnem, ali jeste da padnem, poslije, gledano sa strane, vjerovatno, komičnog teturanja. Pritrčali su neki mladi ljudi, no dovoljno sam bio ponižen tim padom da bih im dozvolio da mi pomognu da ustanem. Opipao sam se po džepovima, sve je bilo na svom mjestu i nastavio, cotajući, ka kući.

Rane na lijevom koljenu i desnom dlanu grdno su izgledale, ali bile su u pitanju samo oderotine.

Zašto sve ovo (tako nebitno za čitaoce) pišem? E, pa, nije sve bilo na svom mjestu u džepovima. Prilikom pada iz gornjeg džepa jakne izletjela mi je kreditna kartica. Upravo kad sam razmišljao šta da radim, stigla mi je poruka na mesindžeru: „Jeste li vi izgubili kreditnu karticu?“

Vidio sam da se zove Jelena. Objasnio sam o čemu se radi i da ne mogu da hodam. Nije prošlo ni deset minuta, ona, njena starija sestra Irena i mali Matej bili su pred vratima stana na petom spratu (bez lifta). Irena, koja je i pronašla karticu ispričala je kako je dan ranije, u Podgorici, jedan nepoznati čovjek njoj učinio dobro djelo i bila je presrećna što se krug dobrote nastavio.

Vjerujem da je taj gest mladih dama odlučujuće doprinio da tragovi mog pada, poslije dva dana, kao nekim čudom, sasvim izblijede.

* * *

Ima dragih, dragocjenih ljudi, koje je lijepo sresti, prošetati s njima, popričati, sjesti negdje na kafu: obodriće vas, napojiti optimizmom, uliti samopouzdanje... Na takvima, u stvari, počiva budućnost čovječanstva, jer oni se najbolje osjećaju kad drugima učine dobro. Kao Vladica M.

* * *

Sigurno u svijetu ima mnogo ljepših mjesta za život od Bara. Ali, ta mjesta su rezervisana za bogate ljude ili što bi se reklo za one sa dubokim džepom. Za prosječnog čovjeka, Bar je, uvjeren sam, jedno od najboljih mjesta da se dočeka starost.

Nedavno se moj brat vratio iz Egipta, sa kraćeg turističkog izleta. Njegov unuk je silno želio da vidi piramide. I prvo što mi je rekao po povratku bilo je: „Bože, lijep li je ovaj Bar, čist, prozračan, prostran, miran, ljekovit!“

O piramidama je govorio kasnije.

* * *

Od svih tužnih Đoletovih pjesama, najtužnija je „Regruterska“, satkana od čudesnih stihova koji nas bacaju u teški dert, poput:

„Stade sve... Samo život prođe...

Sine moj, oči njene plave...

Stiže dan da u vojsku pođeš...

Čudni se ovde sveci slave...

Ej... Sine moj... Kako da te pustim?

Ti si sve što mi od nje osta'...

Di ćeš s tim trepuškama gustim?

Život baš ne zna šta je dosta...“

Ili svevremenih:

„Slušaj njih

Što uz bojni poklič legaju...

Pevaju u slavu noževa...

Pevaju pa onda begaju...

Pošlo vreme s goreg na gore...

Razigralo one najgore...“

* * *

Posmatrao sam danima, u prolazu, dvoje starijih ljudi na klupi. Bar je, inače, kažu upućeni, u Crnoj Gori grad sa najviše klupa po glavi stanovnika.

Najprije su sjedjeli svako na svom kraju klupe, upućujući rijetke poglede ka onom drugom. Onda sam ih zaticao u razgovoru, prvo diskretnom, pa sve življem. Ovih dana ih gledam kako šetaju uz more, ne krijući osmijehe.

Izgleda da se čitav život sastoji od želje da se nekome dopadnemo i da za duhovnu, pa i fizičku privlačnost nikad nije kasno niti se ona može desiti u pogrešno vrijeme.

* * *

Izbore od prije šest godina u Crnoj Gori obilježila je „Njegoševa garda“, pjesmom „Milov kraj“. U finišu izbora u Srbiji, hit je obrada pjesme „Hajde, Jano“, koju pjeva docent na Saobraćajnom fakultetu, dr Aleksandar Čupić, koji sa suprugom Anom, ljekarkom, ima šestoro djece i nalazi se na studentskoj listi. Ako društvene mreže, kao onomad u Crnoj Gori, budu odlučivale, u prednosti su, čini se, studenti, ukoliko prevagne kampanja „od vrata do vrata“, šanse su, moguće, na strani Vučića.

* * *

Za vrijeme tzv. kućnog pritvora odgledao sam dvije odlične emisije na TV. Kod Luke Mičete, na Newsmax Balkan, gostovao je Baranin, pisac Igor Marojević, koji živi u Zemunu. Razgovaralo se o njegovom novom romanu „Majko, pusti me da idem“, u kojem je glavni lik „majka“, u stvari, omiljena profesorica Barske gimnazije, Anđelija Marojević. Roman govori o tragičnom događaju od 30. septembra 1992. godine, koji je ožalostio i ogorčio Bar, kada je stradala Igorova sestra Ivana, u romanu Itana.

A u „Oku“, RTS-a, kod Gorislava Papića, gostovao je akademik Radomir Saičić, 91. na studentskoj listi. Odgovorao je na sva škakljiva pitanja iz srpske političke zbilje, mudro i staloženo, „sine ira et studio“. On je, inače, potomak čuvenog crnogorskog junaka Aleksandra Leksa Saičića, koji je 1905. godine, u rusko-japanskom ratu, kao dobrovoljac na „bačenu rukavicu“, na megdanu koji su pratile obje vojske, posjekao japanskog samuraja.

* * *

„Popuniše li onu rupu na Šantonovom mostu?“

„Ne znam, nisam bio u Starom Baru od onog bloga.“