Od avgusta prošle godine nisam bila na planinarenju. Išla sam u razne šetnje, manje ili više zahtjevne, ali sam odlazak u planine odlagala. “Spisak želja” sam podijelila na “realno” i “nerealno”. Na njemu se u kategoriji “realno” nalazio i Telački Štit iliti Krutaš, jedan od vrhova Moračkih planina. Kada je u grupi „Planinari amateri“ stigao poziv za ovu turu, izvagala sam da ću biti dorasla izazovu i prijavila se.
Posljednja nedjelja u septembru je osvanula sunčana, ali vjetrovita. Do početne tačke, zagaračkog katuna ispod Malog Žurima, stigli smo poslije oko sat i po vožnje. Čim smo izašli iz auta, shvatili smo da se vjetar ne šali pa smo obukli sve što smo ponijeli. Ipak, poletno smo krenuli siparnom stazom između dva Žurima. Već sam ovuda imala prilike da idem kad sam se pela na Mali Žurim pa mi je dio staze bio poznat.
Kada sam se osvrnula, imala sam dobar pogled na dio Bara Bojovića sa Borovnikom na kraju zatalasane doline. Borovnik je jedan od vrhova koji nije šire popularan, a sa kojeg se pruža izvanredan pogled nadaleko. Sa strane, u podnožju Velikog Žurima, jedva su se uočavali ostaci nekadašnjeg katuna. Zub vremena ga ubrzano nagriza. Prilikom moje prethodne šetnje, moglo je mnogo više toga da se vidi.
Izašli smo na čistinu i produžili pravo. Staza se vrlo slabo uočavala, tako da bih odavde bez vodiča teško stigla do cilja. Naša mala šestočlana grupa se divila novim vidicima, boreći se protiv vjetra. Zatalasani teren je zahtijevao da se naizmjenično penjemo i spuštamo. Kombinacija boja koja nas je dočekivala iza svakog „ćoška“ je bila očaravajuća. Još kad su se uz ostatke crvenih borovnjaka pojavili i pramenovi snijega – oduševljenju nije bilo kraja. „Fotosešn“ je bio nezaobilazan.
Ispred nas su počeli da se ređaju vrhovi. Desno ispred nas se šepurila Kablova Lastva (2191 mnm). S lijeve strane se pružalo Mučaličko brdo koga od Trpezarije razdvaja prolaz Crveno Ždrijelo, mada često i planinu nazivaju kao prolaz. Ostrvica, koja nastavlja ovaj niz planina nije bila vidljiva sa ove pozicije.
Direktno ispred nas su se vidjeli vrhovi Telački Štit (2133 mnm) i Telačka glava (2115) mnm. Pišući ovaj tekst saznala sam da lokalno stanovništvo ove vrhove isključivo ovako zove. U topografskim kartama se mogu naći nazivi Krutaš i Mali Krutaš. Neko je jednom pogriješio i to se tako prenosilo “s koljena na koljeno”. Ipak, smatram da su za nazive toponima lokalci glavni autoritet.
Idući po suvim livadama, gledajući u okolne vrhove s divljenjem, stigli smo do Ivan-begovog katuna. Čula sam za njega odavno. U tekstu o ovom vrhu na sajtu Vrhovi Crne Gore ovaj katun je polazna tačka za uspon na vrh. Postoji makadamski put do katuna, ali mi nekako nije ulivao povjerenje kad smo ga ranije razmatrali. Katun je prilično opustio, kao i veliki broj katuna širom zemlje, ali je još uvijek „živ“, što znači da tokom ljeta na njega bar neko „izdiže“, odnosno boravi sa stokom. Pored katuna se nalazi interesantna stijena sa trenutno suvom ružom na vrhu o kojoj postoji zanimljiva priča za koju sam pročitala iz već spomenutog teksta Predraga Popovića. Naime, Ivan-begov katun je, prema predanju, osnovao prije više od 500 godina gospodar Zete Ivan Crnojević (1465–1490), poznat u narodu i kao Ivan-beg. Po legendi, na tom katunu zmija je usmrtila dvojicu njegovih malih sinova. Kao znak sjećanja na njih Ivan-beg je na mjestu njihovog stradanja zasadio ružu na kamenu. Kad stignete u katun odmah ćete ugledati kamenu gromadu. Na njenom vrhu postoji busen zemlje iz koje cvjeta ruža, onda kad joj je vrijeme. Mi smo zakasnili za taj prizor. Zemlja i pelcer za ružu su donešeni sa Žabljaka Crnojevića. Legenda dalje kaže da ružu mogu da uberu samo mladenci za sreću. Pjesnik Radovan Bećirović Trebješki, posljednji epski pjesnik naše književnosti, u pjesmi Crnojevići opisao je ovaj događaj:
“Ali Ivo od velike želje, kopa ružu u sred Zete zemlje, i nosi je u puste bobije…
I ta ruža Iva gospodara, i dan danas raste i beara..”
Stijena stoji i dalje, ali je zbog opasnosti da se jedan kamen razdvoji i padne neko stručno vezao čeličnom žicom. Ljudi sa katuna su svakih par godina na kamen dosipali zemlju i ovčije đubrivo kako bi sačuvali ružu gospodara Ivana Crnojevića i sjećanje na njegove sinove.
Naš cilj se nalazio iznad katuna. Teren je postao strmiji, a stigli smo i do snijega. Srećom, bio je u tankom sloju i mjestimičan, pa sam uspijevala da ga ignorišem. Znala sam da će od njega biti i koristi – uljepšaće fotografije. Povremeno sam se osvrtala da bacim pogled na katun. Što smo više napredovali, vjetar je duvao sve jače i jače.
Sa prevoja smo se uputili desno, ka višem vrhu. Bilo je neobično kako se na prevoju napravila linija do koje je snijeg dopro. Snijeg sa juga, na sjevernoj strani suvo.
Svi smo se se povili kako bismo uspješnije nastavili borbu s vjetrom. Završni dio prevoja, pred sami vrh, je dijelom eksponiran. Bez vjetra se to možda i ne bi primijetilo, ali s vjetrom i te kako jeste. Ipak smo svi bili iskusni planinarski vukovi i bez problema smo stigli do cilja. Pogled je na sve strane bio fantastičan. Nisam znala gdje prije da se okrenem. Iza nas sam vidjela Mali i Veliki Žurim kakve nisam poznavala. Druga početna pozicija – skroz različit izgled planine. Desno od nas – Kablova Lastva. Pravo naprijed su se uočavali vrhovi Sinjajevine, a sjeverozapadno se pružala ljepotica Lola sa vrhovima: Mali i Veliki Zebalac i Lijevno. U daljini su se vidjeli vrhovi Durmitora, Ljubišnja. Pogled za 10.
Ali, vjetar… Pokušali smo da nađemo kakav-takav zaklon da predahnemo i okrijepimo se, ali je to kratko trajalo. Ispred nas se uzdizala litica Kape Moračke u čijem se podnožju nalazi Vragodo, mjesto odakle izvire Morača.
Početni plan je bio da se prošetamo grebenom do prevoja Crveno Ždrijelo, spustimo i napravimo kružnu turu. Ali, vremenski uslovi su nas natjerali da konsenzusom revidiramo zacrtani plan i vratimo se istim putem. Ipak smo trknuli do nižeg vrha da bacimo pogled i sa njega. Da li zbog vjetra ili zbog dobre kondicije, tek, očas posla smo bili nazad u katunu.
Konačno smo se dokopali zavjetrine. Odlučili smo da se malo odmorimo. Danilo je ponudio kafu. Ko da odbije kafu u ovakvom ambijentu. “Priceless”, što bi se popularno reklo. Teška srca smo nastavili dalje, hvatajući polukrug kako se ne bismo vratili istim putem kojim smo došli. Teren je ovdje pretežno travnat, ali se s vremena na vrijeme pojavljuju i raznolike kamene površine, manje ili veće, koje odudaraju od okoline, ali je time čine i zanimljivijom. Pogled na Lukavicu mi je jedan od najljepših pogleda u našoj zemlji, u prejakoj konkurenciji. Samo može postojati rivalitet između fotografija napravljenih u jesen i u proljeće. Pa, ko više voli zelene, ko braon tonove – može da bira.
I tako smo stigli do početne tačke. Prešli smo petnaestak kilometara i popeli se, kumulativno, oko 740 metara. Za nekoga je to mačji kašalj, ali ja sam baš bila zadovoljna sobom. Ih! Da nas nije vjetar obameo u početno planiranom – rezultat bi bio i bolji. U svakom slučaju, odlično za povratak ozbiljnijim planinama. Pred ulazak u auto, pozdrav sa Malim Žurimom. On, sa zagaračkim katunom u podnožju, predstavlja jedan od najfotogeničnijih prizora nadaleko.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
