Grubiša: Sloboda je jedina zdrava droga - Vijesti.me
"UMJETNIK JE DUŽAN DA KRITIKUJE"

Grubiša: Sloboda je jedina zdrava droga

Prvenstveno glumac, crnogorskoj javnosti poznatiji kao jedan od govornika na prostestima “Odupri se 97.000”, Slaviša Grubiša, za “Vijesti” govori o motivima i cilju istupanja na ulicu, odgovornosti koju nosi pojavljivanjem na protestima, ali i igranjem u pozornici i najavljuje nova igranja predstave “Sobe”

Ulica u ovom trenutku traži veću odgovornost jer se svaka riječ mjeri i tumači: Slaviša Grubiša
Ulica u ovom trenutku traži veću odgovornost jer se svaka riječ mjeri i tumači: Slaviša Grubiša (Foto: Privatna arhiva)

Glumac Slaviša Grubiša jedan je od onih koji smatraju da je umjetnik dužan da kritikuje i ukazuje na anomalije u društvu. On to radi sa pozornice i najsrećniji bi bio kada bi svoja razmišljanja i stavove dijelio baveći se poslom za koji se i školovao. No, u posljednje vrijeme on ih dijeli i sa građanima, ispred kamere, podržavajući i pozivajući ljude da izađu na proteste “Odupri se 97.000”. Pritom, kaže on, ne smatra da ga to odlikuje kao hrabrog ili odvažnog, jer se smatra slobodnim, pa “samo javno govori isto ono o čemu bi razgovarao sa svojim prijateljima”...

Cilj njegovog istupanja je, objašnjava Grubiša u razgovoru sa “Vijestima”, da doprinese tome da “živimo u boljem i ljepšem svijetu, odnosno, za početak, u boljoj državi u kojoj se poštuju zakoni i vladavina prava”. Uprkos tome što svoj cilj dijeli sa svim političkim partijama koje će isto to reći opisujući svoju politiku djelovanja, on poručuje da nema bilo kakve namjere ulaska u te stranačke vode. “Mislim da ljudi koji se bave umjetnošću moraju imati potpunu slobodu mišljenja, a političke partije vam ipak uskraćuju tu mogućnost”, stav je crnogorskog glumca.

Slaviša Grubiša za “Vijesti” govori o građanskim protestima “Odupri se 97.000”, odgovornosti koju nosi njegovo pojavljivanje na bini na ulici i na sceni u pozorištu, najavljuje igranje predstave “Sobe” u produkciji NVU Prazan prostor i otkriva da se scenografija u predstavi neće mijenjati (koristi se zastava Crne Gore) uprkos Zakonu o korišćenju državnih simbola kojim se propisuju kazne za (neadekvatno) korištenje državnih simbola u umjetničke svrhe.

Prvenstveno glumac, ali ovih dana crnogorskoj javnosti poznatiji ste kao jedan od govornika, organizatora, na prostestima “Odupri se 97.000”... Koja uloga Vam je trenutno u životu zahtjevnija?

Biti umjetnik, glumac, ne znači da je samo scena mjesto djelovanja. Naprotiv, umjetnik je dužan da kritikuje, da pokuša da ukaže na neke anomalije, nedostatke u društvu. To pokušavam i sa scene ili ispred kamere, pa tako i sada kada se javno obraćam kao građanin širim narodnim masama. Zahtjevne su i jedna i druga uloga, s tim što trenutno više odgovornosti iziskuje ovo građansko obraćanje.

U inostranstvu nije rijetko, ali čini mi se da u našoj državi i te kako jeste, da glumci budu društveno angažovani, da budu dio društva koji će javno i otvoreno stati ispred neke državne institucije i iznijeti svoje zahtjeve, kritiku, ali i pozvati građane u zajedničku borbu za “odupiranjem”... Šta je Vas navelo da budete dio aktuelnih protesta i zbog čega?

Kod nas zaista jeste to bila rijetkost, do sada, ali mislim da se glumci polako bude, da pokušavaju na raznim poljima i na razne načine da daju podršku ljudima koji se bore za dobre stvari koje su značajne za zajednicu. Moj motiv da se na ovaj način uključim, pored toga što zaista mislim da u našoj državi mnoge stvari ne funkcionišu kako treba, bio je i taj da pokažem da nije strašno izaći i kritikovati ako za to ima osnova... Da ne smije biti straha i da ne smije da se ćuti... Negdje mi je i krivo što smo dopustili svi zajedno da se dođe do toga da je ulica postala mjesto gdje kritikujemo, ali definitivno nam je to jedino ostalo...

Smatrate li da ste kao glumac, kulturni radnik/stvaralac, javna ličnost, ili uopšte kao građanin “dužni” da širite i dijeliti svoju viziju boljeg i uređenijeg života, društva i političke atmosfere i šta od toga je konkretno Vaš cilj?

U Crnoj Gori su nažalost najveće javne ličnosti političari. Glumci su u pozorištu, stvaraju i preko scene pokušavaju da prenesu poruku, ali pozorište nije mjesto gdje dolazi veliki broj ljudi, tako da i priča o glumcima kao javnim ličnostima nije baš realna. Kao što sam već rekao, glumcu je u opisu posla da kritikuje, da ukazuje na probleme, a to isto bi trebalo da radi svaki čovjek bilo gdje na svijetu. Samo tako možemo učiniti naše živote boljim. Tako da je to i moj cilj - da živimo u boljem i ljepšem svijetu, odnosno za početak u boljoj državi u kojoj se poštuju zakoni i vladavina prava.

Sergej Trifunović je nedavno ušao u “prave” politčke vode... Kako Vam se čini taj potez i da li biste sami nekada postali dio neke stranke ili možda osnovali svoju (posljednjih godina ih je dosta i osnovano)?

Nemam takvih motiva, ne želim da pripadam bilo kojoj političkoj partiji. Mislim da ljudi koji se bave umjetnošću moraju imati potpunu slobodu mišljenja, a političke partije vam ipak uskraćuju tu mogućnost. O osnivanju svoje partije takođe ne razmišljam. Bio bih najsrećniji kada bih se samo bavio poslom za koji sam se školovao i na taj način svoja razmišljanja dijelio sa narodom.

Da li je odgovornost pred publikom u pozorištu veća od odgovornosti pred ljudima na protestima, ili obrnuto, i zbog čega?

Nije lako baš uporediti te dvije stvari zato što na protestima govorim kao građanin. Sličnost je jedino u tome što igrom slučaja imam scenu u oba slučaja. Odgovornost je velika kako god pogledamo. Trenutak je takav da možda ulica traži veću odgovornost jer se svaka riječ mjeri i tumači. Jedni traže greške, pogrešan korak, kako bi te diskreditovali, dok druge treba motivisati i uliti im nadu (koja je bila skoro pa ugašena) da se stvari mogu mijenjati na bolje... Takođe kad pričamo o protestima na kojima su hiljade ljudi, euforija je velika a pogrešna riječ, tako da parola ili nešto slično može zapaliti masu na pogrešan način, što nikako ne želimo. Mora sve biti mirno i civilizovano. Zato ipak mislim da je odgovornost trenutno veća na protestima.

Kako ste se odvažili na korak javnog istupanja i preuzimanja mikrofona na protestima? Da li ste se plašili kako će se to odraziti na Vaš angažman, posao, status, ime..., pošto je često da ljudi razmišljaju i u tom kontekstu?

Ne doživljavam ovo kao da sam se odvažio, samo sam rekao javno ono što mislim i govorim kada vodim razgovor sa prijateljima i poznanicima. Mislim da je to pošteno. U svim normalnim zemljama ovo pitanje bi bilo suludo, ali evo ovdje je potpuno normalno, i to mi je bio razlog više da izađem da govorim. Nije bilo straha, i nadam se da moj istup neće uticati na angažman, posao, a pogotovo na ime, zato što još uvijek imam vjeru u ljude i vjeru u to da ako mislimo različito ne znači da treba da satremo ove druge.

Šta biste im poručili onima koji se ne osjećaju slobodnim za takve ili slične korake?

Poručio bih im da probaju, eto za početak neka samo izađu na ulicu, dobro će se osjećati jer sloboda je jedina zdrava droga.

Kada je gluma u pitanju, na čemu ste trenutno angažovani i da li imate neke planove za budučnost, bližu?

Trenutno je najaktuelnija predstava “Sobe” u režiji Mirka Radonjića, a u produkciji NVU Prazan Prostor. Igrom slučaja i ta predstava je društveno angažovana i priča o sistemu. Igraćemo je 16. 17. i 18. marta u Podgorici.

Niko ko je odgledao predstavu nije ostao ravnodušan, utisci su publike... Kako biste je predstavili onim čitaocima koji je nijesu gledali? I kakvu ulogu tumačite, koji lik Vam je povjeren?

Predstava “Sobe” je podgorička priča o ljudima koji žive na marginama društva. O onima koji nisu pronašli svoje pravo mjesto u društvu, u ovim ludim vremenima, kojima možda sistem nije dozvolio da iskažu svoj potencijal, i na kraju o onima koje je opet taj sistem zloupotrijebio i sabio ih još dublje, uništio ih.

Prema djeci moramo biti posebno obazrivi jer djeca sve upijaju: Slaviša Grubiš(Foto: Privatna arhiva)

Angažovani ste i u KC u Kotoru, kao i u nekim predstavama za djecu... Izjavili ste jednom prilikom da je posebna obaveza igrati za djecu, na koji način, da li su djeca iskrenija publika, zahtjevnija, bolje čitaju glumce...?

Prema djeci uvijek moramo imati posebnu vrstu odgovornosti i obavezu, ne zato što djecu ne možeš prevariti ili bolje čitaju glumce. To su pogrešne fraze. Prema djeci moramo biti posebno obazrivi jer djeca sve upijaju. Moramo dobro odmjeriti koju poruku im šaljemo jer pozorište ima moć da djeci oblikuje mišljenje, da ih formira kao ljude.

Slobode koje su kod nas zabranjene, u svijetu se tumače kao diktatura

Uprkos Zakonu o korišćenju državnih simbola, odnosno zabranama koje su dopunjene, izmijenjene, propisane, predstava “Sobe” biće izvedena u martu. Hoće li biti izmijenjen dio pri kraju komada u kojem je crnogorska zastava dio scenografije?

Mislim da nećemo mijenjati ništa jer se mora poštovati umjetnička sloboda izraza.

Smatrate li da ste ovim zakonom pod udarom cenzure koja ograničava Vaše umjetničke slobode?

Ako doslovno čitamo novi zakon onda vjerovatno jesmo pod udarom cenzure.

Umjetnička sloboda izraza se mora poštovati: Scena iz predstave “Sobe”(Foto: Ana Kašćelan)

Kako biste prokomentarisali zakon i očekujete li promjenu istog, ili možda reakciju neke od državnih kulturnih institucija (iako je “Vijesti” ranije nijesu dobili, kao ni odgovor na pitanje hoće li je biti)?

Živimo u 21 vijeku, težimo ulasku u EU i ovakav zakon i ta vrsta cenzure bi samo, još jednom, potvrdila da živimo u državi gdje je zabranjena sloboda govora, mišljenja i umjetničkog izražavanja. To se u svijetu zove diktatura. Reakciju od državnih kulturnih institucija ne očekujem jer su na čelu tih institucija većinom partijski ljudi kojima su reference za ustoličenje bile članske karte ili promocija počitičkih partija u predizbornoj kampanji. Očekujem ili da ćute na ovakav zakon ili da mu daju podršku. To je poraz umjetnosti.

Kultura stvara identitet jednog naroda, a ne zastava i grb

Kakva je kulturna scena u Crnoj Gori, prema Vašem mišljenju?

Kulturna scena u Crnoj Gori nije najbolja. Naravno, ima i kvalitetnih predstava i muzičkih programa, izložbi, festivala..., ali najčešće nema kontinuiteta u tom kvalitetu. Za kulturu mora da ima novca. Kultura je ta koja primarno stvara identitet jednog naroda, a ne zastava i grb.

A kakva je pozorišna, pa i glumačka scena u našoj državi?

Pozorišna scena je takođe u problemu. Čini mi se da ne postoji jasna vizija pozorišnih kuća u kojem pravcu treba da ide repertoarska politika. Evo izdvojio bih Kraljevsko pozorište Zetski dom kao dobar primjer, za koje mogu da kažem da ima neki dugoročni plan i radi već u kontinuitetu kvalitetne predstave. Nužno je i ojačati i pomagati nezavisnu produkciju koja skoro pa da ne postoji. Kada se desi to se markira kao incident.


Vidi sve komentare