PISMO IZ KOPENHAGENA

Božić i sve što ide uz njega

Dugo sam u Skandinaviji i znam da ovo nije Orijent, da vas prodavač ne ubjeđuje mnogo da nešto kupite. Ovdje trgovačka filozofija i manir vam daju slobodu da sami donesete sud
67 pregleda 0 komentar(a)
Bejrut, Foto: Reuters
Bejrut, Foto: Reuters
Ažurirano: 25.12.2016. 17:28h

Znači li nešto, ili ne znači ništa? Ako još uvijek znači nešto, koliko je to nešto? Na kraju, ako ne znači ništa, šta je to što još uvijek znači nešto? 

Sve su ovo pitanja i dileme koje me spopadaju dok stojim na jednom od platoa velikog tržnog centra, samo dan uoči Božića, i dok posmatram vašarsku vrevu tipičnu za Lyngby, otmjeno kopenhaško predgrađe u kom živim sve ove godine od rata naovamo. Godine, u kojima su se velike životne i filozofske dileme javljale pomiješane sa dokolicom i životnom razbibrigom poput ove oko mene. I valjda zbog toga, o svemu i razmišljam sa malom dozom ironije, ako ne i čistog cinizma. 

Tako, u svakom slučaju, osjećam dok posmatram stariju, pomalo usplahirenu i prilično stresnu prodavačicu dobro opremljene parfimerije Esthetique. Odjevena je u radnu uniformu, koja je za ovu priliku dopunjena ružičastim, perjanim krilcima. Hajde nekako i uniforma i krilca, samo da držači za koje su krilca zakačena ne zatežu oko ramena i oko prsa, pošto se prodavačica svako malo kao promeškolji, valjda da ih nekako namjesti da manje stežu i zatežu. Da grudni koš, opterećen dodatno celulitnim naslagama, malo odahne. Vjerovatno joj u ovo doba, kad nezaposlenost kuca na svačija vrata, ni pod razno ne pada na pamet da se žali što je uniforma mjerena prema prodavačicama mnogo mlađim od nje, i pogoto onima koje ova, tobože anđeoska krila, ne sapinju, nego, naprotiv, čine atraktivnim. Atraktivnim kao što su nekada zečije uši činile atraktivnim famozne Plejbojeve konobarice po istim Plejbojevim klubovima. 

U svakom slučaju, kasa radi i pravi pare, kao što je radila i onda kad su ih zečice pravile. Ova ovdje sigurno ne pravi tako velike pare jer ta su vremena po svemu sudeći prošla, ali ipak ih pravi, i to je ono što je najvažnije, mislim i sama dok gledam kako ostale prodavačice sa ružičastim anđeoskim krilima prosto lete od jedne do druge mušterije da svaku ponaosob ubijede da je izabrala ono pravo i da treba samo da plati na nekoj od kasa. 

Dugo sam u Skandinaviji i znam da ovo nije Orijent, da vas prodavač ne ubjeđuje mnogo, da je daleko od toga da cupka za vama i ponizno ubjeđuje da nešto kupite. Ovdje trgovačka filozofija i manir idu za tim da vam daju slobodu da sami donesete sud, a time i da preuzmete odgovornost za kupljeno. Zbog svega toga me ne malo i čudi ovaj prizor gdje su mušterije skoro pod pravom opsadom prodavačica sa krilcima. Bzzz, krilca najprije zalepršaju, pa ona slijedi ubjeđivanje, šprickanje i mazanje svoje, pa mušterijine kože, kratkotrajno osluškivanje efekta presije, i ako je sreće, dolazi reski zvuk kase - potvrda da je sve imalo nekakvog efekta. Pa onda opet isto: bzzz, ubjeđivanje, šprickanje, mazanje, reski zvuk kase.   

U jednom od narednih trenutaka osjetim da mi je dosta. Da mi je dosta razmišljanja o temama koje su teške i koje ne donose ništa novo, osim što zasićuju i zatvaraju svaku perspektivu. Da ne govorim koliko je to osjećanje još dodatno potpomognuto ukupnim božićnim cirkusom oko mene, pogotovo bajkovitim kulisama postavljenim po manje-više poznatom i toliko puta viđenom konceptu, malo tradicije i što više potrošnje. 

Trogodišnji mališan, koji se bori sa ogromnom palačinkom sa koje se svuda po ruci slijeva prorijeđena marmelada, potvrđuje mi da sam u pravu. Siroto dijete, jede ono što mu tutnu u ruke, pošto mami i tati u ovom mega ubrzanju života uoči Božića ne pada na pamet da se bakću oko trivijalnosti kakvi su ručak i večera u porodičnom krugu.    

Sam Badnji dan ipak je nešto drugo. U svakom slučaju, u našem domu koji je prostor gdje se sudaraju staro i novo, dansko i naše što smo donijeli, tu je sve nekakao drugačije. Još pomiješano sa toplinom naložene vatre, koja prkosi cičoj zimi svuda oko nas. Iako je to smješa svega i svačega, ipak ima u njoj nešto što daje nadu da je Božić ipak nešto drugo. Nešto istinsko, nešto što ne dâ da moj personalitet bude reduciran na potrošača oko koga moraju neumorno da lepršaju prodavačice sa kojekakvim glupim krilcima. 

Ono prijeratno i ovo poslijeratno, pomiješani u novovremeni eklekticizam koga će, kako izgleda, biti sve više i nisu tako loši, dolazim do zaključka dok kritički ocjenjujem do u najmanji detalj serviran sto i šerpe na šporetu od kojih se ne odvajam, evo, skoro cijeli bogovetni dan. Jelovnik koji spremam je baš u tom novovremenom, eklektičnom duhu: pečena patka, krompiri u karmel sosu, ris aleman, predstavljaju novine u božićnom meniju, dok sarma, pečenka, šape, reprezentuju ono što smo donijeli, dakle tradiciju i kontinuitet. U pozadini idu vijesti sa radija - priča o globalnim klimatskim promjenama, ratni sukobi na Bliskom istoku, te nešto domaćih, danskih aktuelnosti, i naravno prognoza vremena.  

Kad sve skupa saberem, klimatske promjene, ratovi, velike migracije, koje obavezno slijede i o kojima su radio-vijesti pune i prepune zadnjih godina, daju mi za pravo. Biće sve više ljudi koji će imati upravo ovakve, eklektične tradicije. Sarma, šape, prasetina, sve će se miješati sa risaalemanima, patkama i drugom živinom zaklanom na halal, ili neki drugi, manje-više sveti način klanja, sa sušijem i ostalim pikanterijama o kojima donedavno nismo znali mnogo, osim kad smo išli da se inspirišemo na internet i da vidimo šta piše u kojekakvim neobičnim kuvarima i kuvaricama.   

Tek uveče, kad je sve pojedeno i uglavnom završeno, dešava se nešto što daje nadu da sve nije reducirano na aktuelno ubrzanje da se sve samo stigne i da sve napokon samo završi. Kako bilo, samo da završi jer je zasićenje komercijalom, pripremama, serviranjem, sudjelovanjem u svemu i svačemu toliko, da vam se od svega počinje mantati, ako ne i povraćati. Ovako razmišljam dok sjedim u crkvi Christijana X-oga, tu odmah preko puta moje kuće. Ponoćna misa samo što nije počela. Iako je crkva puna, ili skoro puna, vlada neki prijatan mir, pa i ispunjenje srećom ako hoćete. Ništa od one čuvene A. B. Šimićeve skrušenosti i poniznosti o kojoj smo čitali još davno, u gimnaziji, ne nalazim da se može primijeniti na ovu ponoćnu misu, iako glava ispred mene ima svakakvih, friziranih, čupavih, čelavih, kosatih, sijedih, farbanih. Sve su uglavnom uperenog pogleda ispred sebe, bez imalo šimićevske bogobojaznosti i skrušenosti.    

Gledam u raspeće podignuto visoko. Toliko visoko da dominira crkvenim svodom. Vjerovatno je u tu visinu ukalkulisana vjera o dominaciji nad pastvom, njena zaokupljenost religioznošću i patosom koji religija nosi sa sobom, zaključujem. Međutim, sve se nekako izgubilo. Na prazne površine u pozadini raspeća komotno bi mogli doći natpisi Clinique, Estee Lauder, Biotherm, kao što stoje ispisani na svodovima već pomenute Estetqueove parfimerije.

Pa ipak, ovaj mir i neko tiho zadovoljstvo koji ispunjavaju glavni crkveni brod pomenute crkve Christiana X, nešto su posebno. Popica Eva Borbye Pedersen u crnoj mantiji i sa bijelim kolirom oko vrata, još sa jarko crvenim karminom, vidi se, svježe nanesenim na tanke usnice, čita božićno jevanđelje. Radi to diskretno i bez većeg napora. Nema neke naročite poruke u njenoj pridiki koja slijedi, kao obično na ovim ponoćnim božićnim misama. Pa ipak, unijeti u nas ovaj mir i blagoslov nisu mala stvar, mislim pošto primim crvenu ružu od crkvenjaka koji stoji na izlazu. Ispraćeni orguljama i popičinim božićnim blagoslovom izlazimo u noć, svako sa po jednom ružom u ruci. 

U meni, tek što su se malo slegli utisci. Jevanđelje, čednost jednog rođenja, koje se, evo, već toliko puta proslavlja, uprkos činjenici da je isto toliko upitnika i prigovora koji dovode u pitanje kako to rođenje, tako i tu čednost, te svečana tišina prekidana orguljama koje su nas prisutne uznosile negdje u nebesa, plus još dirljiva tačka solo violine koja je išla na samom kraju mise, može li se dobiti više, pitam se dok napuštam crkvenu portu i ulazim u prohladnu i nekako difuznu kopenhašku noć. Još tako, sa pomalo zagonetnom božićnom ružom u ruci.

Preporučujemo za Vas