STAV

O "tovarišu“ Đilasu

Prirodno da je Pirjevec posvetio značajnu pažnju Đilasu. Tim prije što su „tovariši“ Tito - Đilas direktno sarađivali 17 godina i oblikovali YU-istoriju ali i istoriju drugih prostora. Autor knjige je sakupio i hronološki poređao respektabilan broj manje-više poznatih partijskih stavova o Đilasu, uglavnom Dedijerove poslijeratne maštovitosti i inovativnosti
305 pregleda 8 komentar(a)
Milovan Đilas, Foto: Dradio.de
Milovan Đilas, Foto: Dradio.de
Ažurirano: 25.12.2016. 09:36h

Jože dr Pirjevec: „Tito i drugovi“

Izdavačka kuća Laguna iz Beograda je 2013. prevela i objavila na srpskom jeziku knjigu Jože dr. Pirjeveca Tito in tovariši (Cankarijeva založba-Založništvo doo, Ljubljana, Slovenija 2011). Knjiga ima dva toma od kojih samo I tom Laguninog izdanja ima 564 stranice. I već kad navodimo da je riječ o veoma obimnoj knjizi koju je napisao akademik, čitalac lako može upasti u zamku da je riječ o visoko sofisticiranom naučnom istraživanju. Uz to, ako knjigu preporuči poznati istoričar iz Beograda, tada zamka čitaocu može da bude potpuna i savršena. (Potrebno je samo organizovati kakav simpozijum o značaju knjige, da bi klopka u koju upadnu čitaoci bila potpuna.)  Pozabavimo se činjenicama i analizom dijela prve stranice knjige bliskog Titovog „tovariša“ Milovana Đilasa. (Jedinica o Milovanu Đilasu u knjizi broji 78 stranica.)

I

Prirodno da je Pirjevec posvetio značajnu pažnju Đilasu. Tim prije što su „tovariši“ Tito - Đilas direktno sarađivali 17 godina i oblikovali YU-istoriju ali i istoriju drugih prostora. Autor knjige je sakupio i hronološki poređao respektabilan broj manje-više poznatih partijskih stavova o Đilasu, uglavnom Dedijerove poslijeratne maštovitosti i inovativnosti. Smatramo da ne bi mnogo pogriješili ako bi ustvrdili da su Dedijerovi „Novi prilozi...“ vodič za knjigu Pirjeveca. Ovakvim metodološkim pristupom, Pirjevec se legitimisao kao popularizator davno izrečenih zlopartijskih stavova o Đilasu. Ovi stavovi datiraju još od 1954.  koji su „naučno“ ubrzanje dobili 1957. poslije objavljivanja u SAD Đilasove kultne knjige „Nova klasa“. 

Ono što knjigu  Pirjeveca čini orginalnijom od gotovo sve dosadašnje antiđilasovske klevetničke publicistike, pa čak i samog Vladimira Dedijera, jeste sam istraživački ulaz u temu „tovariša Đilasa“. Ali prije svega, navedimo da je rečnik akademika Pirjeveca o  Đilasu  pun mržnje, agresivnosti, banalnosti. Navedimo dio  tog vokabulara o Đilasu: vehabija, derviš, manijak, sektaš, kukavica, klevetnik, likvidator, ludak, samoubica itd. Ovakav„akademski“ rečnik  Pirjeveca je zapanjujući u bilo kakvoj iole ozbiljnijoj istoriografskoj studiji. Zakratko zaključimo, kultura svakog pojedinca se izražava, ali i poražava prvenstveno svojim rečnikom.

Sa druge strane, ne bismo  pogriješili kad bi dodali da je Pirjevčeva „analitika“ iznenađujuće metodologije. Pirjevec analizu lika i djela  Đilasa počinje na frapantno banalan način. Autor predstavlja čitaocima  Đilasa kao genetskog zločinca jer je „djed mog oca, moja dva djeda, moj otac i moj stric su bili ubijeni“ (M. Đilas). Pirjevec je ovakvom „krvavom“ porodičnom genealogijom šokiran. Ali, unutrašnje poznavanje manje-više svake crnogorske porodice toga doba, dobro zna da ni šira familija Nikole Đilasa (otac M. Đilasa) nije bila izuzetak. Brojne, ako ne sve crnogorske familije, naročito koje su granične prema Turskoj kao što su bili Đilasi, su živjele na oštici noža i stalnom ratovanju. S. Šobajić, M. Pavićević i drugi crnogorski istoričari  iznose „krvavu statistiku“ da ne znaju primjer da je Crnogorac umro prirodnom smrću. Mir je bio neprirodno stanje. 

Na „šokirajućoj“ ulaznoj premisi površnog poznavanja CG istorije plemena i familije, unutrašnje psihologije i kulture opstanka jednog osobenog naroda plemenske svijesti i prakse „besudne zemlje“, Pirjevec gradi lik i ex-post  djelo o Đilasu.

II

Štedeći novinski prostor, citirajmo početak autorove „jedinice“ o Đilasu „Najstrožu ocjenu o Milovanu Đilasu izrekao je Lado Kozak... 'Setio sam se slavnih reči Čerčila o Staljinu: Bio je veliki čovek, ali nije bio dobar čovek'. Nešto slično bismo mogli reći o Đilasu. A drugu, na svoj način takođe karakterističnu ocenu dao je neki strani novinar: 'Vi na svim fotografijama stojite negde sa strane - to ne može bit slučajno'... Milovan Đilas, koga su prijatelji zvali Đido, rodio se 12. juna 1911.  u selu Polje blizu Kolašina u Crnoj Gori, u zemlji 'bez pravde', kako ju je kasnije nazvao u jednoj svojoj knjizi zbog njene tragične istorije koju su obeležile stogodišnje borbe protiv Turaka i sukoba između neprijateljskih klanova... Dok je Crna Gora još bila nezavisna kraljevina, Đidov otac Nikola je služio u žandarmeriji kao major, a nakon rata u redovima srpske policije, s kojom je učestvovao u pokoljima organizovanim protiv sandžačkih i albanskih muslimana.“

Pirjevec čitaoca uvodi u „slovo o Đilasu“ ocjenom slovenačkog komuniste Lada Kozaka da Đilas nije bio čovjek po njegovom ukusu što je antirefleksivni pristup. Lako je zapaziti da je Kozakova impresija o Đilasu psihološke prirode. To je, doduše, Kozakovo pravo na lični doživljaj  Đilasa. Ali tu nije riječ o nauci, činjenicama, analizi i slično. Istorijske ličnosti se ne ocjenjuju, bilo da je riječ o Čerčilu, Staljinu, Titu ili Đilasu, impresionistički. Istoriske ličnosti niti su dobre niti loše. One su van opisnih, prizemnih, psiholoških impresija. Besmislenost „Kozakovog“ ili bilo čijeg drugog impresionizma, mogli bi potkrijepiti suprotnim stavom uglednog komuniste iz CG Miloša Milikića koji za Đilasa kaže da je bio „odličan čovjek“. Veoma laskave ocjene o Đilasu dao je i najveći slovenački disident, čovjek temeljnog obrazovanja i veoma široke kulture Edvard Kocbek. Takođe i Kardelj je do 1954.  laskavo govorio o Đilasu. O Borisu Kidriču i da ne pričamo. Ali lična impresija nije apriorna nauka kakvu nastoji da promoviše Pirjevec.

Ovdje zakratko zaključimo tj. produbimo razmišljanje. Nije isključeno da je impresionizam L. Kozaka o  Đilasu zasnovano na Đilasovom ratnom ponašanju tokom oktobra 1943.  Naime, Đilas je po Titovom nalogu kraći dio rata proveo u Sloveniji gdje je prisustvovao trodnevnoj tj. tronoćnoj Skupštini slovenačkih komunista u Kočevju početkom oktobra 1943. Boravkom u Sloveniji, Đilas je zapazio i kasnije izvijestio Tita o prikrivenom, tinjajućem slovenačkom nacionalizmu pa i antijugoslovenstvu u vrhu tamošnjih komunista. To zapažanje ne mora ali može da bude osnov za Kozak-Pirjevčevu mržnju prema gostu, pa da zlo još bude veće - gostu Crnogorcu - južnjaku Đilasu. Nije isključeno, možda i griješim, da je Kozak zapazio  Đilasa kao „lošeg čovjeka“ jer se protivio slovenačkom separatizmu.

Odmah uz impresiju  Kozaka o Đilasu, Pirjevec navodi drugo zapažanju „nekog stranog novinara: „Vi na svim fotografijama stojite negde sa strane - to ne može biti slučajno“. (Riječ je o francuskom novinaru Žoržu Skriginu.) I u ovom citatu vidi se površna pa i zla namjera  Pirjevca u tumačenju  Đilasa. Naime, može se zaključiti da Pirjevec preko riječi „novinara“ imputira propagandni trik da se Đilas u ratu izdvajao od „velike četvorke“ kao zli lik. Đilasova izdvojenost od „velike četvorke“ je sasvim druge prirode i foto-sadržaja. Iako dio ratne „velike četvorke“, Đilas se vremenom sve manje i manje osjećao njenim pripadnikom. Đilas je već u paklu Sutjeske posumnjao u svoju, komunističku ideologiju i izdvajao se postepeno od dogme.

Za razliku od vrha slovenačkih komunista pa i šire baze, Đilas se svim oblicima nacionalizama snažno suprotstavljao sa pozicije jugoslovenskog bratstva-jedinstva.

Ono što je „srčika“  Pirjevčeve „jedinice o Milovanu Đilasu“ jesu njegovi propagandni zaključci u kojima autor apriorno navodi da je riječ o opasnom ratnom „Staljinovom dervišu“. Da bi se izrekli ovakvi teški sudovi o nekome, neophodno je imati na umu i temeljno iznutra poznavati ne samo ratne okolnosti već i dubinu bića lokalne tradicije Crna Gore (kontekst okolnosti, užu ratnu psihologiju, mentalitet ljudi i njihovu ratnu stravstvenost i entuzijazam, skalu individualnih i grupnih ratnih vrijednosti i svega ostalog što je predmet naučnikovog istraživanja.) Svega toga kod  Pirjeveca nema. U knjizi „jedinica o Đilasu“ obiluje proizvoljnostima i deficitom istorijske senzibilnosti kad je Crna Gora u pitanju. 

Kad Pirjevec kritički govori o „besudnoj zemlji“ tj. Crnoj Gori, on grešno tumači   da je Đilas pod tim podrazumijevao zemlju „bez pravde“. Naprotiv. I ovdje Pirjevec ima skraćen istorijski pogled i gleda Đilasa kroz krivo ogledalo. Kao „besudna zemlja“, Crna Gora je samo skučenom dioptrijom izgledala kao zemlja „bez pravde“. Kad Đilas iznosi da je Crna Gora „besudna zemlja“ misli na njenu  istorisku atipičnost do XX vijeka u odnosu na smjer evropske (trgovačke, materijalne) civilizacije. To ne znači i njenu organizacionu unutrašnju bespravnost, „besudnost“.  Kad Pirjevec navodi Đilasov stav da je Đilas rođen u manje-više divljoj zemlji „bez pravde“ on zaključuje na moderan, građanski način. Đilasov zaključak je suprotan, starinskiji, izvorniji i zasnovan na dugoj i strogoj crnogorskoj „pravnoj“ vrlini individualnog samouobličavanja. Ko ne poznaje, razumije i vidi „iznutra“ specifičnosti istorije Crne Gore, činjenice i njene ljude u raznim vremenima, ne razumije ni Milovana Đilasa. Još manje Njegoša. (Duga priča.)

Poslije svega rečenog o „uvodu“ Pirjevčeve priče o Đilasu, ipak  centralna tema su njegove „lijeve greške“  koje su se desile u Crnoj Gori na početku ustanka i u prvoj polovini 1942.  (Doduše „lijevih grešaka“ je bilo tokom cijelog rata na svim YU-prostorima. A ponajviše neposredno poslije rata. One su prirodni, sastavni dio svake revolucije.)

Đilas je u dva mandata boravio u CG kao neimenovani vođa crnogorskih komunističkih ustanika. U prvom mandatu boravio je u CG od 8. jula   do 4. novembra 1941. i u drugom mandatu od 15. marta  do početka juna 1942. U vrijeme prvog mandata Đilasa u CG Pirjevec precizno navodi „biltensku statistiku“ da je bilo 26 “lijevih grešaka“. (Mada sva ova ubistva nijesu bile „lijeve greške“.) Poslije Đilasovog povlačenja iz CG, Pirjevec tačno iznosi činjenicu da su „lijeve greške“ „postale masovne  među Crnogorcima, i izazvao takav otpor da je narod sve češće odlazio četnicima“. (Jačanje četničkog pokreta u Crnoj Gori nije uzrokovano samo „lijevim greškama“. Jačanje četničkog i drugog profašističkog pokreta jačalo je mnogo više i drugim razlozima.) Dakle, za vrijeme masovnijih „lijevih grešaka“,  Đilas nije bio u CG. To je vrijeme mandata Ivana Milutinovića. Milutinovićev mandat je trajao preko 5 mjeseci. U to vrijeme desio se najveći broj tzv. „lijevih grešaka“ tj. oko par stotina. (Mada ni te „greške“ nijesu van uobičajenih ratnih standarda. Čak naprotiv. Neki istoričari „lijeve greške“ nazivaju „takozvanim“ i efemernom ratnom tematikom.)

Svjestan raspada ustanka u Crnoj Gori i štetnih posledica „lijevih“ i drugih grešaka koje su se desile poslije Đilasovog povlačenja iz CG, Josip Broz po drugi put šalje  Đilasa u Crnu Goru da spasi što se spasiti može. O drugom mandatu  Đilasa u CG,  Pirjevec ni jedno jedino slovo nije napisao. U drugom mandatu Đilas je malo što pomogao. Entropija ustanka je bila velika. Crnogorski ustanici su prešli u Bosnu i priključili se cjelini komunističkih ustanika pod voćstvom Josipa Broza.

O ostatku „jedinice“ u knjizi o Milovanu Đilasu ne bih pisao.

Preporučujemo za Vas