Skoro će kraj godine. Priština se, kao i svakog decembra u posljednjih desetak godina, već pripremila za novogodišnju noć. Još od prije nedjelju dana, oba kraja glavne pješačke ulice, nazvane po Majci Terezi, ukrašena su visokim jelkama i blistavim svjetlima. Kod glavnih trgova u centru grada, ljudi se nasmijani okupljaju uveče ispred drvenih kućica sličnih onima sa božićnih pijaca Zapadne Evrope, pa tu uz kuvano vino, punč i kolače kuju planove gdje će i sa kim dočekati novu, 2017. godinu.
A razloga za slavlje će svakako biti. Godina koju ćemo ispratiti donijela je Kosovu par neočekivanih pozitivnih pomaka. Vrhunac su bile Olimpijske igre u Rio de Žaneiru gdje je Kosovo ne samo po prvi put učestvovalo, već je tamo naša džudo šampionka, Majlinda Kelmendi, osvojila zlatnu medalju.
Osim istorijskog uspjeha zlatne devojke iz Peći, Kosovo je ove godine primljeno u FIFA i UEFA, pa je reprezentacija Kosova po prvi put igrala službene fudbalske utakmice u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo koje se održava 2018. godine u Rusiji.
Uspjeha je bilo i u umetnosti. Kosovski kratki film “Shok” (“Drug”) je bio među pet nominovanih iz te kategorije za Oskara. “Shok” nije dobio prvu nagradu, ali je ipak odveo Kosovo do Holivuda. Istovremeno, u Britaniji se na muzičkim top-listama probila i Dua Lipa, sada već popularna pjevačica sa Kosova, koja ide stopama već poznate Rite Ore.
Sve kao u bajci. Jedna mala zemlja, postiže uspjehe kakve nije mogla ni da sanja.
* * *
No, život nije bajka. Uspjesi koje sam nabrojao jesu stvarni, ali su neuspjesi mnogo veći. I sa mnogo težim posljedicama.
Jer, tokom 2016. godine Kosovo je nastavilo sa unutrašnjim političkim prepirkama i tenzijama, koje građanima dokazuju kako ih vode neodgovorni ljudi čiji je jedini interes biti i ostati na vlasti.
Zbog takvih je interesa, na primjer, blokiran i proces demarkacije sa Crnom Gorom, u kojem je vlast, arogantno ubijeđena da ne mora nikome ništa da objašnjava, o potpisanome dogovoru sa Podgoricom mjesecima odbijala da javno govori, pa je time među građanima ukorijenila uvjerenje da nešto krije. Opozicija je iskoristila slabost vlade, ali i krajnju nejasnoću raznih jugoslovenskih mapi i karata, pa smo danas tu gdje jesmo: bez ikakve realne ideje kako i šta dalje.
No, demarkacija je najmanji problem. Šta reći o dijalogu sa Srbijom, koji je, u mnogo čemu, proizveo više problema no što ih je riješio. Dokaz je situacija na sjeveru Kosova, čije je rješenje i bilo predstavljeno kao glavni cilj dijaloga. A gdje smo danas? Umjesto nekadašnjih barikada, grade se zidovi, pa je danas Mitrovica počela da liči na Berlin iz 1961 godine.
Da ne pričam o korupciji. Eto, samo prije tri dana policija je uhapsila 59 policajaca po sumnjom za zloupotrebu službenog položaja, uzimanje mita i korupciju. A prije par mjeseci je pred sudom u Prištini počelo suđenje grupi od 64 osobe, uglavnom ljekara i hirurga, ali i par zvaničnika Ministarstva zdravlja, koji su pronevjerili milione eura tako što su srčane bolesnike na operacije slali u određene private bolnice u kojima su radili isti ljekari koji rade u javnim bolnicama.
No, ovo je samo vrh ledenog brijega, jer oni koje već odavno nazivamo “velike ribe” ostaju nedodirljivi i iznad zakona. Kako? Tako, što su političari koji vladaju Kosovom postavili svoje ljude na većinu pozicija i sudstvu, tužilaštvu, policiji i svim ostalim važnim (i nevažnim) državnim agencijama.
Zato su ljudi ubijeđeni da su akcije, kao ovo hapšenje 59 policajaca, u stvari samo dobro režirane predstave kojima se pokušava stvoriti određena slika. Manje zbog građana, a više zbog pritiska sa strane, od zapadnih diplomata.
To je realost, a ne ukrašene božične jelke i blistava novogodišnja svjetla.
Pa ta svjetla i postoje upravo da bi ljudi pokušali da pobjegnu od tmurne realnosti političkih prepirki i tenzija, ekonomske stagnacije i krize, socijalnih tegoba i nepravdi, nezaposlenosti i siromaštva, korupcije i kriminala, i svih tih ljudi na vlasti i oko nje koji već godinama kontrolišu ne samo državu već i sve što postoji u njoj.
* * *
Elem, na Kosovu, kao i svake godine, bilans u decembru je porazan: malo šta se nabolje promijenilo, a mnogo toga je još gore nego prijašnjih godina.
No, Kosovo nije usamljeno. Cijela regija se meni nekako uklapa u sličnu sliku. Nije mnogo bolje ni u jednoj od država Balkana, a ipak, kao da smo se svi mi ove godine približili svjetskom standardu. Ne zato što smo napredovali, već zato što je svijet nazadovao. Svijet, koji kao da je poludio. Jer, 2016. je bila godina terora po ulicama Pariza, Nice, Istanbula, Berlina, godina koja je dodatno otežana izlaskom Velike Britanije iz EU, ratom u Siriji, izbjegličkom krizom i neuspjelim pučom u Turskoj. U takvoj godini, u kojoj su diktature kao ona Putinova u Rusiji, pojačale, a demokratije oslabile, bilo je za očekivati da će Tramp pobijediti u Americi, postavljajući scenu za veoma nepredvidljivu godinu pred nama.
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
