Valjalo bi napraviti kutiju u koju bi Podgoričani mogli da ostavljaju pisma i molbe Djeda Mrazu. Teška vremena, pa neka se dobroćudni čičica pozabavi i problemima nas starijih. Lako je djeci udovoljiti dok spavaju. Siguran sam da bi ga dočekali zahtjevi 4434 opomenuta Podgoričanina zbog duga za vodu. Iz Vodovoda žele da naplate 9,3 miliona duga, ali hoće da naplate i onaj stariji od dvije godine. Iz Udruženja za zaštitu potrošača kažu da potrošač može da ne plati zastarjeli dug, samo ako ga Vodovod tuži, a sudija vidi o čemu se radi. Pravnici Vodovoda ovo ne kažu dužnicima, već ih baš plaše tužbama. Dok se narod ne udavi u dugovima?! A od januara nas očekuju više cijene vode, možda uvećani računi za smeće, skuplja struja, neka to spriječi ako može! Jurićemo se sa računima kao ona mačka što pokušava da uhvati svoj rep.
Bilo bi u toj ogromnoj kutiji za molbe i onih koji bi tražili da im Djeda Mraz pomogne oko plaćanja računa za porez, telefon, struju, smeće, da vrati pokoju ratu kredita, eventualno izdejstvuje kredit sa nižom kamatnom stopom, da nekom kupi drva… Stanovnici Park šume u Zagoriču i svi oni koji su izgradili kuće na državnom zemljištu, koje je vraćeno privatnicima, pa sada moraju da plaćaju placeve, željeli bi da im pomogne oko tog problema. Da ljudi legalizuju svoje domove. Možda bi veseli čičica pomogao da se ne uvede novi komunalni namet građanima, jer i opozicija i vlast sada tvrde da je neustavan… Bila bi poneka molba da se nekom dijete zaposli. Poneko će poželjeti da mu riješi i ljubavni problem. Obavezno bi ga trebalo povesti na Biro rada!
Bivši radnici KAP-a, “Radoja Dakića”, majke iz Rožaja… željeli bi da se ispravi ono što im je vlast skrivila.
Šokirao bi se kada bi ga dočekale prazne prostorije naših mjesnih zajednica. Ni u jednoj neće biti okićena jelka. U čudu bi se našao! Kako bi prihvatio vijest da su naše MZ obezglavljene, a da se više od deset mjeseci ne možemo dogovoriti koga opet da izaberemo da ih vodi. Sekretaru za finansije Podgorice, Miomiru Jakšiću, fali brada da bude dvojnik ili kaskader u scenama Djeda Mraza, ali je sada nakon izbora, priznao da smo napravili grešku što smo obezglavili MZ, jer - propadaju nam donacije… Postizborna pamet… Ne znam koliko bi Santa Klaus pomogao da se konačno izgradi novi podgorički kolektor?
Volio bih da vidi kako izgledaju korito Ribnice i Morače, poslije velikih kiša, kada se voda povuče. Nema šarenije jelke na svijetu od korita naših rijeka ukrašenih milionima plastičnih kesa!
Da su republički izbori zakazani za poslije Nove godine, umjesto što su održani u oktobru, Djeda Mraza ne bi dočekala nijedna molba, račun, mogao bi mirno i veselo da se bavi svojom osnovnom djelatnošću… U predizbornoj kampanji nama cvjetaju ruže. Poslije se sudarimo sa realnošću i to bude bolno.
Mogao bi ove godine u Podgorici da se zadrži duže od jedne noći, valjalo bi, uželjeli smo se poklona, ne samo djeca. Lako je za jednu noć biti široke ruke i otići da vas niko ne vidi. Nama treba Djeda Mraz na duge staze! Da se magija ne završi čim se svjetiljke ugase. Samo ga valja upozoriti praćke da ne donosi!
A imamo i novih smještajnih kapaciteta gdje bi mogao da odsjedne. Samo da ga smjestimo u nekom apartmanu, dobro izolovanom, da ga ne bude jake detonacije eksplozija, može da strekne! Ako mu naglo prekinemo san, mogao bi da upregne irvase u kočije, pa da ispari, nije to njemu strano.
Ta slatka magija i prevara o postojanju Santa Klausa koji u sankama leti, dok ga vuku irvasi, realnija je i opipljivija od priča koje smo mi morali da progutamo, i još uvijek ih gutamo, u ovoj jeseni kada nam prijete neprijatelji sa svih strana. Doduše, letjeli smo i mi na krilima raznih obećanja, nije nam stran taj sentiment, problem su nam razočarenja nakon padova, na to se teže navikavamo. Minut, dva su sve nas pretvorili u Kalimera, nekadašnjeg crtanog junaka koji se uvijek žalio. A mi samo vapimo da smo omiljeni u društvu i regionu. Ali, kad si lider, ne možeš da očekuješ da te svi vole. Uspjeh se ne prašta na ovim našim prostorima?! “Gdje ćeš na Crnu Goru” zaživjela je i prihvaćena poslovica u regionu i šire, kada neki avanturista kreće u nemoguću misiju!
Jedan prijatelj, makar i Djeda Mraz, došao bi nam kao kec na desetku. Krupan čovjek, dobrih namjera koji sije poklone iz vreće bez dna, ima li šta realnije od toga. Kako će ga dočekati klinci koji su po čitav dan na internetu? Vjeruju li oni u tu slatkorječivu ikonografiju koja najavljuje Novu godinu i Božić ili su pokloni za njih izgubili svaku čar, makar za one kojima su darovi svakodnevica. I sa kojima roditelji komuniciraju preko darova.
Oni kojima fale pokloni, koji ih sanjaju, makar krajičkom svoje mašte, povjerovaće da će dobroćudni debeljuškasti čičica i ove zime, direktno iz Finske, nebeskim svodom proprtiti do naših domova. I mirnije će i zadovoljnije uroniti u san.
Sve manje vjerujemo, jer smo toliko puta bili prevareni u posljednje dvije, tri decenije, da nam svaka dobra namjera izgleda kao zavjera. Kad vam neko nazove “Dobar dan” pitate se šta mu treba, da li je normalan, šta želi od vas? Danas će vam to “Dobar dan” poželjeti svaki neznanac u nekim crnogorskim selima. Ostalo im iz prošlog vijeka! Tad su djeca uglavnom vjerovala u božićnu magiju.
Zbog svega izrečenog, mislim da Djeda Mraz kod nas nema nikakve šanse. Eto, može da pokuša da ostavi utisak. Možda ima autoritet još samo u vrtićima. Mada i tamo sve više djece plače u krilu Djeda Mraza. Kako i neće kada se naši Djeda Mrazovi kamufliraju tako da više liče na likove iz horor filmova. Nekako je djeci Djeda Mraz mnogo bliži i dobronamjerniji kada ga gledaju u nabudženim televizijskim reklamama. Liči na onog pravog.
Pošten advokat, vrijedan političar i Djeda Mraz pronađu novčanicu od 100 eura. Ko će je zadržati? Djeda Mraz, jer ostali ne postoje! Treba vjerovati!!! Ostaje li nam šta drugo, adut nam je samo ona kutija sa početka teksta!
Bonus video:
