UZVODNO

"Sve se razliva"...

59 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Street Art by Pejac, Španija
Ilustracija, Foto: Street Art by Pejac, Španija
Ažurirano: 30.11.2016. 09:49h

Republikanski establišment iskače iz kože pokušavajući da predstavi novoizabranog predsjednika Trampa kao garanta kontinuiteta. Naravno, on ne predstavlja ništa slično. Istupao je protiv političkog establišmenta i, kako je sam rekao na predizbornom skupu, njegova pobjeda označava “Begzit plus, plus, plus”. Sada, kada su se u nekoliko mjeseci dogodila dva politička zemljotresa, za njima neizostavno idu i drugi i možemo se u potpunosti saglasiti sa mišljenjem francuskog ambasadora u SAD: svijet kakvog znamo “ruši se pred našim očima”.

Posljednji put to je tako izgledalo u vrijeme dva svjetska rata, od 1914. do 1945. Osjećaj svijeta koji se “ruši” iskazan je u poemi V.B. Jejtsa “Drugi dolazak”, iz 1919: “Sve se razliva ; središte popušta; Puko bezvlašće preplavljuje svet...” * Kada su tradicionalne institucije vlasti potpuno diskreditovane ratom, vakuum legitimiteta se popunjava uticajnim demagozima i populističkim diktaturama: “Najbolji ni u šta ne veruju, dok se / Najgori nadimaju od žestine.“ ** Osvald Špengler je istu tu ideju iznio u svom djelu “Propast zapada”, objavljenom 1918.

Jejtsova politička predviđanja plod su njegove vjerske eshatologije. Smatrao je da svijet mora proći kroz “mòru” da bi se “rodio Vitlejem”. Za svoje vrijeme, bio je u pravu. Košmar koji je on vidio nastavljen je tokom Velike depresije 1929-1932, a kulminacija je bio Drugi svjetski rat. On je bio uvertira “drugog dolaska”, ali ne Hrista, već liberalizma izgrađenog na čvršćoj društvenoj osnovi.

Ali, da li su košmari i ratovi neophodna uvertira? Da li je zaista užas ta cijena koju moramo platiti da bismo napredovali? Zlo zaista često služi kao provodnik dobra (bez Hitlera ne bi bilo Ujedinjenih nacija, ni Pax Americane, ni Evropske unije, ni zabrane rasizma, ni dekolonizacije, ni kenzijanske ekonomije, ni mnogo toga drugog). Ali iz toga ne prozilazi da je zlo nephodno da bi se dostiglo dobro, a još manje da ga želimo kao sredstvo za dostizanje ciljeva.

Mi ne možemo prihvatiti politiku prevrata jer ne možemo biti sigurni hoće li se na kraju pojaviti novi Ruzvelt ili novi Hitler. Svaki pristojan, razuman čovjek nada se da je progres moguće ostvariti mekanim metodama.

Ali da li mekani pristup - bilo da se zove parlamentarna ili ustavna demokratija - s vremena na vrijeme mora da pretrpi katastrofalne lomove? Obično to ovako objašnjavaju: sistem doživljava krah zato što elita gubi vezu sa masama. Ali zašto razočaranje u demokratiju dolazi upravo iz demokratskih zemalja, iako bismo gubitak tih veza prije mogli očekivati u diktaturi?

Jedno od objašnjenja, vratimo se Aristotelu, govori da je plutokratija izopačila demokratiju. Što je više nejednakosti u društvu, to se više način života i vrijednosti bogatih razlikuju od “običnih” ljudi. Oni se zatvaraju u simbolična društva u kojim se smatra pristojnim, respektabilim i prihvatljivim da javno govorite samo na određeni način. To već samo po sebi predstavlja neravnopravnost. Za Trampove pristalice, njegovi promašaji uopšte nisu promašaji, a to ih i ne brine, čak i da jesu.

Udar legitimitetu nanosi ekonomija, a ne kultura. Upravo onda kada plodovi ekonomskog progresa pripadnu, uglavnom, onima koji su već bogati, raskorak među kulturnim vrijednostima manjine i većine postaje ozbiljan destabilizujući faktor. Ja mislim da se upravo to i dešava u demokratskom svijetu.

Drugi dolazak liberalizma u vidu Ruzvelta, Kejnza i osnivača Evropske unije upropastila je ekonomija globalizacije: težnja ka savršenoj ravnoteži s obzirom na slobodno kretanje robe, kapitala i radne snage, što je neraskidivo vezano za mirenje sa finansijskim malverzacijama, za nepristojno veliko bogaćenje manjine, visoki nivo nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti, kao i za smanjenje uloge države u obezbjeđivanju blagostanja. Ekonomska nejednakost koja se u rezultatu javlja, skida demokratske velove od kojih većina građana i ne vidi kako vlast zapravo radi.

“Ostrašćenost” populista nosi jednostavnu, razumljivu i sada univerzalnu poruku: elita je sebična, korumpirana i često umiješana u kriminal. Vlast mora biti vraćena narodu. Ni najmanje nije slučajno što su se dva najjača politička zemljotresa u ovoj godini - Bregzit i izbor Trampa - dogodila u zemljama u kojima je ekonomija najviše slijedila neoliberalne kanone.

O geopolitičkim i ekonomskim pogledima Trampa treba suditi na fonu njegovog razočaranja, a ne po moralnim ili ekonomskim standardima. Drugim riječima, “trampizam” može biti put do rješavanja krize liberalizma, a ne vjesnik njegove propasti.

S te tačke gledišta, Trampov izolacionizam je zapravo populistički način da se kaže kako Amerika mora da se odrekne obaveza za koje nema ni snage ni volje da ih ispuni. Obećanje o saradnji sa Rusijom da bi se okončao divlji konflikt u Siriji - razumno je čak i ako to označava pobjedu Asadovog režima. Za Trampa će najveći problem biti da se mirno izvuče iz izloženih globalnih obaveza.

Trampov protekcionizam potiče iz stare američke tradicije. Ekonomija SAD, s svojom visokom zaradom i velikim brojem radnih mjesta u proizvodnji, srušila se pod globalizacijom. Ali, kako bi trebalo da izgleda protekcionizam u održivoj formi? Pitanje je kako dobiti stožu kontrolu, a pritom ne razoriti međunarodnu ekonomiju i ne raspiriti nacionalne konflikte i rasistička raspoloženja.

Tramp je takođe obećao da će u infrastrukturu uložiti od 800 milijardi do bilion dolara, finansirajući to na račun obligacija, a i da će jako sniziti poreze za korporacije. I jedno i drugo za cilj imaju otvaranje 25 miliona novih radnih mjesta i stimulisanje rasta. Sve to, uz obećanje da će sačuvati socijalna davanja za siromašne, predstavlja savremenu formu kenzijanske fiskalne politike (mada se, naravno, tako ne naziva). Njena je prednost u tome što otvoreno prkosi neoliberalnoj opsjednutosti deficitima i smanjenjem zaduženosti, a takođe i oslanjanju na kvantitativno popuštanje kao na jedini, sada već isluženi, instrument za upravljanje potražnjom.

Kada Tramp sa populizma pređe na politiku, liberali ne treba prezrivo i razočarano da dignu nos, već treba da koriste pozitivni potencijal “trampizma”. Njegove predloge treba analizirati i ispravljati, a ne skidati sa spiska kao gluposti neukog. Zadatak liberala je da treći dolazak liberalizma protekne uz najmanje gubitke po liberalne vrijednosti. A nekih će gubitaka neizbježno biti. U tome u jeste smisao Bregzita, pobjede Trampa i svih budućih pobjeda populista.

Autor je profesor emeritus političke ekonomije na Univerzitetu Vorvik, saradnik Britanske akademije za istoriju i ekonomiju i član britanskog Doma lordova

Copyright: Project Syndicate, 2016.

* William Butler Yeats, The Second Coming, preveo Milovan Danojlić (prim. red.)

** Isto

Preporučujemo za Vas