STAV

"Negativne rezerve (slučaj EPCG)"

Prevedeno na jezik svakodnevice: zvanična institucija Crne Gore pozadinskom birokratskom pasivizacijom u režimu “iz ničega u ništa” odlučila je da sprečava najjače preduzeće sistema da odradi svoju primarnu obavezu: kompletiranje finansijskih i revizorskih godišnjih izvještaja u skladu sa zakonom
125 pregleda 1 komentar(a)
EPCG, Elektroprivreda CG, Foto: Ivan Petrušić
EPCG, Elektroprivreda CG, Foto: Ivan Petrušić
Ažurirano: 27.11.2016. 08:52h

Radi sažetosti i razumljivosti koriste se sinonimi vezani za stvarna pravna lica, stoga na početku ljudsko izvinjenje.

Ima više godina kako se od međunarodnih revizora tokom strukovnog razgovora pomenuo termin “negativne rezerve”, kao teme crnogorskih “specifikuma” u primjeni međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS). Šta to možda bješe, iako realno ništa ne znači?

Čitanje ukupnih materijala pripremljenih za Skupštinu akcionara EPCG (2014. i 2015.) otkriva opravdanu bojazan izvršnog menadžmenta EPCG da dokumentovano riješi “rak ranu” finansijskih knjiga crnogorskih preduzeća, koja odavno sistemski regulatorno začaureno tinja. O čemu se radi?

Na kraju 2014. EPCG je planirala da isplati dividendu akcionarima; da bi se zakonski takvo što odradilo obavezno je da se riješi nagomilana brojčana negativna prošlost. Na putu da to sprovede u skladu sa zakonom, udarno privredno društvo CG ekonomije se našlo u situaciji da mu zvanična institucija indirektno osporava finansijske izvještaje za 2015, čak i za prethodni trogodišnji period. Ili, još razumljivije: ukoliko su italijanski izvršni menadžeri EPCG ekonomski i pravno odgovorni i krivi, jer su norme regulative o javnim nabavkama primijenili suprotno zakonskom okviru, to ovdje nije slučaj. Za pitanja revalorizacionih rezervi i umanjenja osnovnog kapitala, odgovorna je regulatorna institucija mrtvuljavog tržišta kapitala.

KHoV mišljenjem 01/3-2347/2-14 od 08/04/2015 daje selektovani stav o tome kako je možda (ne)pravilno da se umanji osnovni kapital iskazan u finansijskim izvještajima za 2014/15. Dodatno donosi rješenje osporavajući postupak umanjenja osnovnog kapitala EPCG-a (citat): “…KHoV smatra da način na koji je EPCG ranije smanjila osnovni kapital nije bio u skladu sa MRS, koji se tiče tretmana revalorizacionih rezervi”, iako je osnovni razlog osporavanja bila “nepotpuna dokumentacija”.

Prevedeno na jezik svakodnevice: zvanična institucija Crne Gore pozadinskom birokratskom pasivizacijom u režimu “iz ničega u ništa” odlučila je da sprečava najjače preduzeće sistema da odradi svoju primarnu obavezu: kompletiranje finansijskih i revizorskih godišnjih izvještaja u skladu sa zakonom. Ili, još suštinskije: zvanična institucija finansijskog sistema smatra da može da daje mišljenje, iako zna da nije ovlašćena da daje “autentično tumačenje odredbi” (citat KHoV) o tome kako jaka kompanija sa internacionalnim vlasnikom, koji zna šta su međunarodni računovodstveni standardi, treba da primjenjuje MRS-ove u CG.

I ovaj put Upravni sud u Crnoj Gori je očekivano, mada većinom proceduralno, osporio rješenja nadležnih državnih ili regulatornih institucija kada krše zakonske norme ili ih uvijaju u ko zna kakve oblande ortodoksnih tumačenja koja nisu ni strukovna ni pragmatična niti zasnovana na razumno-edukovanom pristupu. U svemu ovome se gubi već dvije godine jer još nema “…konačnosti rješenja Komisije…” Osnovni kapital i revalorizacione rezerve su kompleksne teme pripreme finansijskih knjiga. Ova dva segmenta ukupnog kapitala imaju stroga pravila prilikom sastavljanja finansijskih izvještaja kompanije pa se moraju razrađivati kroz odgovorne procese uvezivanja, uz uključivanje ukupnog traga prošlih uknjižavanja. Tako se obezbjeđuju dosljednost i stabilnost u primjeni, a za potrebe izvještajne uporedivosti. Kroz ukupni kapital se realno spajaju bilans stanja i bilans uspjeha kao dva krucijalna izvještaja o finansijskom i ukupnom poslovanju kompanija.

Da bi se shvatila suština problematike, a da se ne pogubimo u računovodstvenim tehnikalijama, potrebno je vratiti se na prvobitni sistemski grijeh koji se desio početkom stoljeća, kada se ušlo u privatizaciju manje od 250 CG preduzeća. EPCG je bila objektom dva presudna privatizaciona modela, MVP-a i strateškog tendera.

Činjenični grijeh se sastojao u sljedećoj rekapitulaciji: početkom 90-ih odlučeno je da se pristupi registraciji dioničkih društava, sadašnjih akcionarskih. Iako su računovodstvene knjige imale podatke o kapitalu i imovini, centralizovano/administrativno se nameće eksterna obaveza da se izvrši re-procjena imovine. Ovom procjenom se papirološki i izvještajno naredbodavno povećala vrijednost osnovnog/akcijskog kapitala preduzeća. To je bio netačni, nelegalni i stručno neodrživ postupak.

Ova nezakonita rašomonijada se početkom 2001. uvećava za dodatnu kreativnu “nedoumicu” lokalnih neoliberala: naređuje se da se u statute akcionarskih društava, u pravno štivo, inkorporiraju, prepišu brojčane vrijednosti ondašnjeg reprocijenjenog akcijskog kapitala iz daleke 1993. godine u DEM, tj. eure. Zanemarena je legalna činjenica da su se finansijske knjige od 90-ih do tada vodile u dinarima. To bješe ona valuta koja je imala šest zvaničnih obezvrijeđivanja do novembra 1999, kada je izašla iz CG ekonomske prakse.Znači, u brojke zvaničnih institucionalnih knjiga sistema koje se baziraju na statutima akcionarskih društava (CDA; CRPS) unijeta je ondašnja uvećana vrijednost akcijskog kapitala/osnovnog kapitala CG privrednih društava, iako su knjigovodstveni podaci bili značajno manji. Grijeh je bio kompletiran. Nepravilna sistemska retroaktivnost brojki osnovnog kapitala zbog ondašnje kozmetike privatizacije naružila je ukupni privredni sistem.

Ova sistemska netačnost u brojkama koje su vezane za osnovni kapital preduzeća iz privatizacije stidljivo se imenuje “negativnim rezervama” iako nigdje kao zvanični dokumentovani trag CG specifikuma u primjeni MRS-ova. Iskazano u kolokvijalnosti: laž 90-ih je upisana u statute preduzeća, pripremanih za privatizaciju u novom stoljeću, suprotno brojkama iz knjigovodstvenih knjiga.

Odnosno, namjernim činjenjima udarnih državnih institucija izbjegla se sistemska odgovornost uvezivanja preciznih potkovanih brojki akcijskog kapitala.

Tokom strateških tendera privatizacije, firme su se su prodavale po “dogovorenoj” tržišnoj cijeni, pa se strateški investitori tokom pre-privatizacionog snimanja nisu mnogo bavili ovakvim detaljima. Tek kada bi ušli u kompanije imali su šta naći: operativno suočenje da akcionarski kapital, brojke iz statuta o običnim akcijama nisu odgovarale brojkama o istome u finansijskim knjigama.

EPCG je potrebno računovodstveno, dokumentovano raščišćavanje (re-procjene imovine 2010/2014) odradila kroz poziciju revalorizacionih rezervi, segmenta ukupnog kapitala, što jeste cjelovita i dokumentovana primjena MRS-ova. Ali, to i dalje nije značilo da se čarobnjački mogao izbrisati trag da je godinama unazad osnovni kapital konstituisan upisivanjem brojke koja proističe iz procjene imovine, iz papirološkog postupka utvrđivanja vrijednosti imovine.

Na upit resornog ministarstva i kompanije esnafski institut, ISR, daje tumačenje normi oko revalorizacionih rezervi u par rečenica (15-020/1 od 20/02/2015). Ove rečenice jesu opšte u neizrečenosti, ali imaju kapacitet da pomognu kompaniji da odradi što je svrsishodno i tačno, a shodno razumnom edukovanom pristupu na koji se MRS-ovi bespogovorno pozivaju u primjeni. To jeste posao strukovnih organizacija. Možda bi trebala biti strukovna odgovornost nosioca zakona, ali odavno je poznato da tamo ne treba tražiti bilo kakva tumačenja normi zakona o računovodstvu i reviziji.

Stavovi KHoV-a ostaju nejaki da se uzmu kao relevantni. U praksi to i dalje znači da ni do danas finansijski izvještaji 2015-e EPCG-a, kao ni revizorski, nisu završeni, jer je KHoV odlučila da tvrdoglavo tumači paragraph MRS 16/41, suprotno stvarnom smislu važećeg računovodstvenog okvira, odbijajući da sagleda ukupni prvobitni sistemski grijeh i njegove posljedice. Ovaj momenat Upravni sud nije prosuđivao, a možda će uskoro morati.

Međutim, i pored ukupnog nekvalitetnog rada zvanične institucije regulatornog sistema, treba im zahvaliti. Konačno se dobio pisani trag strukovne i sistemske neznavenosti - kreiran je trag o samoniklom neoliberalnom idiomu lošeg sistemskog činjenja dvije decenije za oblasti računovodstva i revizije u CG. Na nivou principa, treba razumjeti da je tekuće panično teško od strane zvanične institucije staviti potpis da se konačno krene postupno mijenjati višedecenijska brojčana stupidarija, koja zemljotresno razjeda privredu CG da ne bude dosljedno finansijski iskazana. To, ipak, ne znači da se takvo što treba prihvatiti kao nečiji regulatorni strukovni integritet.

Na šta bi eventualno upućivao razumni edukovani pristup u rješavanju nagomilanog sistemskog smeća iz finansijskih knjiga preduzeća koja su bila objektima privatizacije?

Prvo, nema više maštanja da nam je u osnovnom kapitalu kompanija neka vrijednost, koja ne postoji jer nije ni onomad (1993/2001) postojala. To znači da zvanične institucije moraju, a kada rješavaju pitanja osnovnog/akcijskog kapitala i revalorizacionih rezervi kompanija, da gledaju ukupnost a ne uskost problematike i zaborave na ortodoksnost u nadgornjavanju, jer nije prijemčiva kompetencijama, kao što ne obezbjeđuje stabilnost tržišta.

Drugo, mora se podvući crta i za ubuduće uniformno dati preporuke koje rješavaju prvobitne grijehove u finansijskim izvještajima u CG, a koji su nas sistemski udaljili od normi međunarodne uporedivosti.

To znači da se esnafski instituti (ISR i IRR) treba uvezati da odrade posebne procedure koje treba da budu modeli o tome kako da se “bareč ispod tepiha” izvuče na vidjelo, objelodani, i brojčano poništi.

Tek se onda stvarno počinju primjenjivati MRS-ovi.

I treće, ova pitanja za crnogorsku privredu se mogu riješiti. Loše intenciono, uprljano nasljedstvo treba da se upokoji kroz dosljednu komparabilnu preglednost u finansijskim knjigama kompanija. Jeste, to znači - prvobitni sistemski grijeh CG ekonomije mora u legendu. Kako cijenu ovako zbućkanog ručka svjesno i odgovorno neće platiti naši neoliberalni “kulinari”, onda ne treba da plaćaju ni privredni subjekti, niti tržište kvaliteta i kompetentnosti za oblasti pripreme i evaluiranja finansijskih izvještaja.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")