Za neke djevojački san, ali za Altinaj Petrović-Njegoš - realnost. Sa 12 godina je pariska režiserka saznala da je princeza jedne zemlje, za koju nikad ranije nije čula
Odjednom pa princeza
Imala sam dvanaest godina kad sam saznala da sam princeza. Prava princeza jedne zemlje, za koju ranije nikad čula nisam: Crne Gore.
Sve je počelo tako što je jedan crnogorski ministar nazvao kod nas u Pariz i tražio da razgovara sa mojim ocem. Htjeli su da posmrtne ostatke kralja Nikole i kraljice Milene prebace za Crnu Goru. Oni su umrli u egzilu i sahranjeni su u Italiji. Pošto je moj otac jedini potomak kraljevske porodice Crne Gore, bila im je potrebna njegova saglasnost. Nekoliko dana potom sjedjela sam pored mog brata i mojih roditelja u automobilu ukrašenom cvijećem i osveštanim od sveštenstva i buljila u sve te ljude, kojih su bile prepune ulice crnogorskog glavnog grada Podgorice, gledali kroz prozore i mahali nam.
Bili smo jedna posve normalna porodica. Moj otac nije bio kralj nego arhitekta. Nismo živjeli u palati nego u četvorosobnom stanu u Parizu. Naši kraljevski preci skoro da pa i nisu bili tema kod nas kući i za to je bilo više razloga. Jedan od tih razloga je bila i moja bretonska baba, koja je bila aktivni, angažovani socijalista, odavno već razvedena od mog dede, jednog nostalgičnog aristokrate iz Crne Gore. Za svog sina, a mog oca, baba je željela život bez sjenki prošlosti.
Posljednji kralj Crne Gore, moj pradjeda Nikola I Petrović Njegoš, zajedno sa porodicom je na kraju Prvog svjetskog rata bio prognan iz Crne Gore. I izgubio sve što je imao. Crnu Goru je novonastala Kraljevina Jugoslavija anektirala. To traumatično iskustvo je teško ležalo na mojoj porodici i sijalo razdor. Kad je moj otac, kao mladić, proputovao Crnu Goru shvatio je koji značaj njegovi preci i dalje imaju za ljude tamo, ali to ga nije pretjerano zanimalo, jer nije imalo nikakve veze sa njegovim životom u Parizu. Dok 1989. nije zazvonio telefon.
Naravno da je bilo uzbudljivo odjednom biti princeza. Ali, u Crnoj Gori sam se iznad svega dosađivala. Svi ti prijemi i svečanosti, pa taj strogi protokol. Stalno sam morala da sjedim nepomično i da čekam. I gdje god da smo došli, počinjala je beskrajna priča. Ali ni moji roditelji ni mi, djeca, nismo govorili crnogorski. Svako je tamo imao neku svoju, sopstvenu, priču o kralju Nikoli da nam ispripovijeda, a kao njegovi potomci smo za njih, podrazumijeva se, bili dio njihove istorije. Ali nama su svi ti ljudi bili strani: visoki, mačoisti i pomalo brutalni.
Mojim prijateljicama u Parizu skoro da ništa o tome nisam ispričala. Išli smo na demonstracije protiv vlade, obožavali Pazolinijeve filmove, slušali Rolingstonse i Pixies. Pozivnicu za Bal debitankinja u Parizu sam prihvatila samo pod uslovom da uz moju balsku haljinu smijem da nosim martinke. U tim zdepastim čizmama sam onda pozdravila groficu od Pariza, gospodaricu Francuske. I od svih gostiju bila po tituli najveća.
Danas koristim moju porodičnu mrežu za Fondaciju, koju je moja familija osnovala i koja se zalaže za kulturni i ekološki razvoj Crne Gore. Princeza od Monaka je u međuvremenu postala prijateljica naše porodice, a i ostali, poput kraljevskih porodica Austrije i Rusije, su nam dalji rođaci. Našeg sina smo krstili pod imenom Nikola, po posljednjem kralju Crne Gore. No, ponekad mu tepamo sa Le Petit Prince (Mali princ).
(“Annabelle”, Švajcarska)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
