Svijet pod vlašću oligarha

Većini ljudi riječ „oligarh“ priziva slike ruskih moćnika koji su se enormno obogatili nakon raspada Sovjetskog Saveza ili, u novije vrijeme, tehnoloških milijardera koji su na drugoj inauguraciji američkog predsjednika Donalda Trampa zauzeli mjesta u prvom redu. Ipak, oligarsi su globalna i sistemska pojava, koja sve više učvršćuje svoje pozicije. Oni su jedno od ključnih obilježja novog svjetskog poretka koji se oblikuje.

Oligarhe definišemo kao aktere koji stiču i objedinjuju znatno bogatstvo i moć koja im omogućava da bitno utiču na društvo (za razliku od Aristotelovog shvatanja, ovaj kriterijum ne podrazumijeva da bogati vladaju kao klasa). Neki, poput Trampa, najprije stiču bogatstvo, a zatim ga koriste za osvajanje političke moći, iz koje crpe mogućnosti za sticanje još većeg bogatstva. Drugi, poput ruskog predsjednika Vladimira Putina, koriste političku moć da bi se enormno obogatili, što Putin čini već četvrt vijeka. Ima i onih koji, poput saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana i marokanskog kralja Mohameda VI, od samog početka raspolažu i bogatstvom i moći.

Da bi neko bio oligarh, ne mora biti milijarder. Smatramo da neto imovina od 20 miliona dolara, uz dokaz da su bogatstvo i moć objedinjeni, predstavlja dovoljan stepen finansijske nezavisnosti da pojedinac može da stiče i koristi moć, a da pritom ne zavisi od tuđih resursa. Primjenom ovog imovinskog praga i kriterijuma spajanja bogatstva i moći procjenjujemo da su danas 59 šefova država ili vlada oligarsi. Među njima su lideri 8 od 20 najvećih svjetskih ekonomija, mjereno prema paritetu kupovne moći, na osnovu procjena MMF-a za 2026. godinu.

Osim Trampa, Putina i Bin Salmana, među njima su kineski predsjednik Si Đinping, indonežanski predsjednik Prabovo Subijanto, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i nigerijski predsjednik Bola Ahmed Tinubu. Zemlje kojima upravlja makar jedan oligarh zajedno ostvaruju približno 54 odsto svjetskog BDP-a, mjerenog prema paritetu kupovne moći. Oligarsi na čelu država i vlada prisutni su u svim djelovima svijeta. Najviše ih je na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, kao i u podsaharskoj Africi, a zatim u istočnoj Aziji i na Pacifiku, te u Evropi i centralnoj Aziji. Pritom je važno naglasiti da je riječ o liderima kod kojih su bogatstvo i moć sjedinjeni, a ne naprosto o ljudima koji raspolažu velikim bogatstvom ili značajnim političkim uticajem.

Probližno petina od ovih 59 oligarha najprije je stekla bogatstvo, dvije petine su najprije došle do moći, dok su ostali bogatstvo i moć sticali istovremeno. Samo sedam odsto njih steklo je bogatstvo vlastitim radom; preostalih 93 odsto naslijedilo ga je ili do njega došlo zahvaljujući političkim i drugim vezama. Primjera radi, veze južnoafričkog predsjednika Sirila Ramafose s Afričkim nacionalnim kongresom neposredno su mu omogućile da stekne privatno bogatstvo. Nasuprot tome, češki premijer Andrej Babiš sam je izgradio svoje bogatstvo tako što je preuzeo i razvijao jedan od vodećih poslovnih konglomerata u zemlji, a zatim to bogatstvo iskoristio za uspon na političku scenu i osvajanje vlasti.

Oligarsi, međutim, ne moraju zauzimati najviše državne funkcije da bi ostvarivali uticaj. Šefovi država i vlada raspolažu jednim oblikom moći - ovlašćenjem da donose odluke - ali oligarsi mogu imati i dvije druge vrste moći: sposobnost da određuju političku agendu i da oblikuju način na koji ljudi razmišljaju. Ti oblici moći manje su vidljivi i teže ih je izmjeriti, ali su podjednako važni za razumijevanje novog oligarhijskog svjetskog poretka.

Među etabliranim američkim oligarsima su Čarls Koh, čije bogatstvo već dugo služi za finansiranje Republikanske stranke, i Rupert Mardok, koji je svoju medijsku imperiju iskoristio za oblikovanje javnog mnjenja u SAD i šire. Međutim, za vrijeme Trampove administracije pažnju sve više privlače tehnološki milijarderi - poput Sema Altmana iz OpenAI-ja, Ilona Maska, vlasnika Tesle i SpaceX-a, i Larija Pejdža iz Googlea. Njihov sve izraženiji politički angažman poklopio se s dobijanjem unosnih državnih ugovora, ublažavanjem regulatornih ograničenja i drugim povlasticama.

Iza nastojanja da utiču na političku agendu krije se još dublji i značajniji oblik moći. Ovi tehnološki oligarsi kontrolišu ili usmjeravaju tehnologije koje oblikuju način na koji ljudi razmišljaju i djeluju - od ChatGPT-a, preko Maskove platforme X, do Googleove pretrage. Smatramo da je uticaj takvih tehnologija ravan moći odlučivanja koju imaju šefovi država i vlada, a u nekim slučajevima je i nadmašuje, ili će je tek nadmašiti. Milijarde ljudi svakodnevno koriste pretraživače i društvene mreže, dok se stotine miliona sve više oslanjaju na vještačku inteligenciju kako bi pronalazili, tumačili i stvarali informacije. Sposobnost da se utiče na ono što ljudi vide, znaju i, na kraju, u šta vjeruju predstavlja izvanredan oblik moći.

Ipak, malo ko prepoznaje prave razmjere prijetnje, dijelom i zato što se oligarsi međusobno veoma razlikuju. Oni postoje i u demokratijama i u autokratijama. Oligarhijski status svojstvo je pojedinca, a ne nužno političkog režima u kojem on djeluje ili ideologije koju zastupa. Oligarsi mogu pripadati i ljevici i desnici, zalagati se za socijalizam, kapitalizam ili nešto sasvim drugo. To jasno pokazuje dugačak spisak oligarha na čelu država i vlada, na kojem su komunistički državni socijalisti (Si), revolucionarni ljevičari (nikaragvanski Daniel Ortega i Rosario Muriljo), centristički populisti (Babiš), konzervativni nacionalisti (Erdogan), vjerski konzervativci (vrhovni vođa Irana Mojtaba Hamnei) i predstavnici krajnje desnice (Tramp).

Na kraju, nije presudna ideološka pripadnost, već činjenica da se bogatstvo i moć spajaju i uzajamno učvršćuju, umjesto da budu institucionalno razdvojeni. (Autokrata je oligarh samo ako je njegovo veliko bogatstvo sjedinjeno s političkom moći, a milijarder nije oligarh ukoliko njegovo bogatstvo nije povezano s moći.) Da li će neko biti svrstan među oligarhe zavisi, dakle, od toga jesu li kod njega objedinjeni bogatstvo i moć. Politike koje iz tog spoja proizlaze, ciljevi kojima se teži i oni koji od njega imaju koristi zasebna su empirijska pitanja. To znači da novi oligarhijski svjetski poredak neće biti određen nijednom konkretnom ideologijom. Naprotiv, vjerovatno će biti ideološki raznolik i neće se uklapati u uobičajene kategorije kojima se služimo za razumijevanje svjetske politike.

Još jedno važno obilježje novog svjetskog poretka jeste to što će različite vrste oligarha postajati sve dominantnije. Šefovi država i vlada ostaće važni zbog svoje moći prinude, ali će tehnološki oligarsi raspolagati novim oblicima moći - da oblikuju način na koji ljudi razmišljaju i da određuju političku agendu, što je uticaj koji države neće moći da stave pod kontrolu. Nagli rast Maskovog bogatstva i uticaja tokom drugog Trampovog predsjedničkog mandata vjerovatno nije izuzetak, već nagovještaj onoga što nas očekuje.

Konačno, oligarhijski svjetski poredak vjerovatno će biti nestabilniji i više zasnovan na pogodbi i trenutnim interesima nego što je to slučaj sa dosadašnjim poretkom. Oligarsi uspijevaju tako što manipulišu pravilima igre, zaobilaze ih i prilagođavaju sopstvenim interesima. Institucionalne granice smatraju podložnim pregovorima. Svaki sporazum vide kao nešto o čemu se uvijek može ponovo pregovarati. Nastоje da sebi ostave što više otvorenih mogućnosti, a neizvjesnost doživljavaju kao priliku. Trampovo nepredvidivo sklapanje pogodbi dobro ilustruje takav način razmišljanja, iako on u tome nipošto nije prvi. Putin usavršava takav pristup još od 2014. godine.

Pitanje više nije hoće li oligarsi vladati svijetom. Oni to već čine i vjerovatno će tako ostati decenijama. Ono s čim se sada moramo suočiti jeste pitanje - kakav svijet stvaraju.

D. Lingelbach je profesor preduzetništva na Univerzitetu u Baltimoru i jedan od osnivača Centra za proučavanje oligarha;

V. R. Guerra je suosnivačica Centra za proučavanje oligarha

Copyright: Project Syndicate, 2026.