Nije mi jasno zašto časne sestre, kad su na engleskom samo sestre. Prevod je još manje precizan kad je riječ o posebnim redovima unutar crkve. Trebalo bi da budu, recimo, milosrdnice, ali ih se opet prevodi u časne. Što je OK, ali pogrešno, jer milosrđe je njihov zadatak i glavna oznaka. Zato i rade u bolnicama, a ne u tužilaštvu. I otud mi nije jasno da ih sve i uvijek zovu časnim sestrama.
Ako bi, recimo, Koenovu Sisters of Mercy preveo kao časne sestre, to bi bila budalaština. Zanemari sad da pjesma nije o ženama u crnom i nije nadahnuta majkom Terezom, ugoditi slojevitosti Koenove misli nije lako. Posebno u tekstovima u kojima uzima vjerske simbole, a pri tom ne znaš govori li rabinov unuk, pali monah, budista, ili prosto skeptik.
Vjera propisana u jednom učenju nije ključ za shvatanje čovjeka koji je prije neki dan umro. Koen je bio glasnik duhovnosti koje uglavnom više nema kod klerika, ako je tamo ikad i boravila, jednog uzvišenog principa bez kojeg čovjek ostaje sebi stran kao parče mesa. A niko to ne bi volio, da bude parče mesa i stranac, nisu to htjele ni ljupke Barbara i Loren, djevojke koje su jedne noći, kaže legenda, došle u Koenovu sobu i zaspale. On im je komponovao remek-djelo, naslovio ga Sisters of Mercy i sačekao da se probude.
Recitovao je nedavno u Budvi, uskom krugu posvećenika, Marko Tomaš, pjesnik, svoj prevod Suzanne, i desilo mi se nešto neobično, primjetna količina tečnosti krenula je sa rožnjače prema spojnici oka. Ne znam kako, nisam sklon suzama već neko vrijeme, nisam sklon plaču, a posljednji put sam pukao na verziji King Konga iz 1933, u finalnoj sceni kad ga ubiju na vrhu one velike zgrade. Ista vrsta ljubavi i neravnopravne borbe dirnula me je kod Koena, nešto se otkinulo i stihovi su probili pancir koji me na javnom mjestu uglavnom drži u stavu mirno.
Te večeri shvatio sam da se Koen mora dalje prevoditi na jezik naših majki, i sjetio se slatkih muka čitanja romana Divni gubitnici, u engleskom originalu, kad nisam bio u stanju da se probijem kroz to obilje, ali ni kadar da se zaustavim. Lutao sam kroz Koenovu prozu sa mišlju da je ne mogu sasvim obuhvatiti, da je u tome njena ljepota. Kasnije sam vidio da je kritika, još misleći se da će Koen ostati romanopisac, notirala nešto slično.
Mnogi kažu da je Koen pjesnik čiji je jezik zaslužio nagradu više od Dilana. Ali Koen je bio prvo književnik i zato Nobel njemu ne bi bio jasna poruka da ovog puta nagrada ciljano ide momku sa pojačalom.
Dilan je roker i bludni sin, Koen je pisac koji je odlučio da pjeva. Veće otkrovenje od Dilanovog Nobela meni se desilo u srednjoj školi kad sam na jednoj polici vidio domaće izdanje Koenove zbirke Cvijeće za Hitlera - prvi put da lektirska edicija crvenih korica objavi jednog pjesnika koji pjeva, bio sam zatečen.
Kasnije sam shvatio da su njegove knjige po svijetu dosegle džinovske tiraže i da Koen jeste jedan od posljednjih ukaza poezije urbi et orbi. Kao što je, npr. taj dobri Tomaš ostatak generacije odnjihane na Koenu, generacije koja pravi razliku između časti i milosrđa zahvaljujući Koenu, propovjedniku koji nikad nije zagovarao čast, jer čast se ostavlja sudijama. Ali nosio je milost u glasu, i nije se bojao da ga posveti ženama koje je učinio vječnim. I sve to pjevao na ivici šapata. Leonard Norman Koen, rođen 21. septembra 1934, umro u ponedjeljak, bio je čovjek koji je otkrio da se šapatom može pjevati, da se na toj frekfenciji nalazi milost u ovom podivljalom svijetu.
Način na koji je umro Leonard Koen, u 82. godini, okružen porodicom, može biti vrsta uputa. U svim stvarima važan je kraj, govorio je samuraj Yamamoto Tsunetomo u svojoj doktrini. Kraj pjesnika Leonarda Koena je album You want it darker, za koji njegov sin Adam kaže da je jedan od najboljih, i da je sami Koen tako mislio.
Pa da vidimo, postoji li razlog da upoređujemo albume, postoji li razlog da žalimo onog koji je ostavio toliko ljepote. Smrt Leonarda Koena je prirodna pojava, prihvatam je sa poštovanjem i mirom, zahvalan što dio njegovih riječi razumijem i čuvam u sebi, za dane kad mi bude falilo milosti.
Bonus video:
